petak, 29. lipnja 2007.

Buntovnica



Klara Alan završi svoje izlaganje, prepričavši skupu ono što su svi znali, ali nitko, osim nje, nije se usuđivao reći to na ovaj način: jasno i glasno i ispred mnogo svjedoka. Stojeći ispred skupa mještana, njih tridesetak, koji su većinom isto tako stajali zbijeni u male skupine susjed do susjeda, poznanik do poznanika, prijatelj do prijatelja.

- Ja sam svoje rekla - reče Klara Alan i klimne odlučno crnokosom glavom, a kratko podšišana joj se kosa zatrese. - Mislim, da se svi slažete sa mojim izlaganjem, iznesenim činjenicama. Jer to jesu činjenice i svi vi to dobro znate. Ništa nisam dodala, ništa nisam ni oduzela. Iznijela sam samo gole činjenice i ništa više.

- I ništa manje! - dobaci netko iz publike.

- Upravo tako - prihvati Klara i osmjehne se, a lice joj zablista. - Ljudi, dosta ste stajali i promatrali. Moramo nešto poduzeti. Moramo se trgnuti.

Sastanak mještana održavao se u prostranoj dnevnoj sobi barbe Tonija, kako su svi mještani nazivali svog susjeda, gospodina koji je duboko zakoračio u šezdesete godine svog života i koji je najveći dio svog radnog vijeka proveo u Njemačkoj, štedeći svaku marku, sanjajući o bezbrižnoj starosti, u koju se uklapala i raskošna kuća koju je izgradio i u kojoj se večeras održava sastanak svih njegovih susjeda.

- Zar nitko ništa neće reći? - upita pomalo nervozno Klara.

- A što da kažemo? - upita Ivan, četrdeset i petogodišnjak, zvani "Dugi", jer noge mu bile duge, duge, a stopala ogromna i neprestano je imao problema sa njihovim smještajem.

- Kako to misliš, Dugi? - upita ga Klara. - Objasni nam.

- Što se ima objašnjavati? - upita Dugi i nelagodno prenese težinu tijela sa jedne noge na drugu. - Tip ima veze! Da ih nema, ne bi nam to radio. Nedodirljiv je. Ništa mu ne možemo.

- Nitko nije nedodirljiv - odgovori Klara strpljivo. - Kao što sam rekla, napisala sam peticiju u kojoj sam objasnila neprimjerno ponašanje tvrtke "Dena", koja nam drobi kamenje ni trideset metara dalje od kuća. Svatko sa malo mozga zna da to nije u redu. Pročitala sam vam peticiju. Na vama je da odlučite: hoćete li je potpisati, hoćemo li je svi potpisati i hoćemo li je proslijediti dalje?

- Gdje dalje? - upita Rajko, neobrijani i namrgođeni četrdesetogodišnjak, poznat po dubljem zavirivanju u čašicu.

- U gradsku vijećnicu - odgovori mu spremno Klara. - A postoji i ekološka udruga. Možemo se i njima obratiti.

- I misliš da će nam to pomoći? - upita Dugi i odmahne rukom. - Daj se opameti, Klara. Pa znaš kako se kod nas radi: oni koji imaju veze, mogu sve, ostali moraju držati jezik za zubima ili su, oprostite mi na rječniku, jednostavno najebali.

- Ljudi, smirite se - zamoli vlasnik kuće, barba Toni, ustajući iz fotelje. - Klara nam govori za naše dobro. To je valjda svima jasno. Pored kuća nam po čitav dan melju kamenje, a kamioni, teški kamioni, po čitav dan bruje i prolaze nam pored kuća toliko blizu, da se sve trese. Ja to znam. Moja je kuća točno pored ceste. Pogledajte oko sebe. Primijetiti ćete napukline na zidovima. A napukline su se stvorile upravo zbog tih pretjeranih aktivnosti "Dene". Siguran sam, kako se to ne događa samo mojoj kući, nego i svima ostalima. A prašina ... pa, o prašini koja prati drobljenje kamenja, neću ni govoriti. Pogledajte svoja lica. Prašina je prodrla u svaku poru, uvukla nam se duboko u živote.

- Istina je! - uzvikne barba Tonijev prvi susjed Frane, debeo pedesetogodišnjak, crvena lica, radi kojega se uvijek činio ljutit. - Prašina nam se uvukla u kuće i ne možemo je se riješiti. Moramo nešto poduzeti. Dok samo rogoborimo, ništa od toga! Pa to vidite i sami! Kad sam želio razgovarati sa vlasnikom "Dene", nikada nije bio na raspolaganju. Možeš govoriti samo sa njegovim radnicima. A radnici ... pa znate i sami ...

- A i stavio je žičanu ogradu pored čitave ceste, ne samo pored navodnog skladišta - reče Jadranka, mršava, visoka, smeđokosa. - Malo, po malo, sve će ograditi! Nećemo se moći ni kretati više! A sjećate li se, kako je samo prije godinu dana ovdje bilo prekrasno živjeti? Centar grada pod nosom, a mi ...

Klara, sretna što je konačno uspjela probuditi uspavane mještane, svoje susjede sa kojima je odrastala, tiho se povuče i sjedne na stolicu pored barba Tonija, koji joj odobravajući klimne, pa sretnim osmjehom počne slušati žustru raspravu koja sve više i više uzima maha.

Ljudi su se javljali za riječ, jedan iza drugog i iznosili pritužbe i primjedbe na sve i svašta: dugo gomilani gnjev, tražio je izlaz. I sad su govorili i govorili i ništa ih više nije moglo zaustaviti. Prisjetili su se, kako je sve počelo sasvim nedužno, prije nešto više od godinu dana.

Jednog je ljetnog i vrućeg jutra pred njihovim očima osvanuo nesvakidašnji prizor: Tri su kamiona protutnjala pored njihovih kuća, uskom i asfaltiranom cestom, koja je više nalikovala na seoski puteljak i koja je vijugala kroz livade i šume i prolazila pored voćnjaka, pa čak i jednog vinograda u svom podnožju. Kamioni se zaustavili i iz njih iskočili energični mladi ljudi, svi obučeni u sive kombinezone na čijim je leđima pisalo velikim i žutim slovima: "Dena". Razmiljeli su se u ludoj aktivnosti i kamioni su za čas bili istovareni i gromoglasno odjurili dalje, dižući nesnosnu buku tamo gdje je prije nikada nije bilo. Isto tako, tamo gdje nikada prije nije ničega bilo, osim zelenila livade, sada se nalazila gomila cijevi, koluta žice, podupirača, alata, a sve to su ljudi razvrstavali i odmah oko toga počeli podizati ogradu, jer svojina se mora zaštiti. U dva je dana žičana ograda bila podignuta, okružila sve ono što je bilo istovareno i uredno poslagano. Na upit radoznalaca, ljudi u sivim kombinezonima mirno su i škrto odgovarali, kako je to sve što će se dogoditi i tako polako odbijali radoznalce. Po njima, ovo nije ništa drugo nego li privremeno skladište. Povjerovali su im.

Svi osim Klare. Klara Alan, trideset i petogodišnjakinja, samohrana majka jednog osmogodišnjaka, sitna i krhka, kratko podrezane crne i guste kose, crnih i blistavih očiju i duguljastog tankog nosa, punih i uvijek crvenih usnica, nije se dala zavarati slatkorječivošću kojom su odgovarali radnici "Dene" na radoznala pitanja mještana. Osjećala je veliku laž.

- Meni tu nešto smrdi - govorila je i mreškala svoj lijepi nos. - Suviše su ljubazni, a nikad u njihovo ime ne govori vlasnik "Dene", uvijek govore radnici. Tko je vlasnik? Gdje je on? Zašto se ne pojavi i ne objasni nam svoje namjere?

- Ja sam se raspitao - rekao joj je jednog dana, njen prvi susjed Tomo, muškarac koji se bližio četrdesetoj i koji nije krio svoje simpatije prema Klari. - Sve je OK. Kažu da je to njegovo zemljište. Goran Dena, tako se zove. Čitavo je ovo zemljište oko naših kuća uknjiženo na njegovo ime.

- Kakve to veze ima? - upitala ga namrgođeno Klara, kao da je Tomo kriv zbog tog uknjiženja. - To ne mora značiti da mu je dopušteno raditi što god želi i hoće. Ovo je urbana sredina, grad! A vidiš li što on radi? Sve više raskrčuje raslinje, a namjere mu nitko ne može otkriti.

Tomo, visok i snažan, ustuknuo je pred ljutnjom sitne Klare i nešto promrmljao sebi u bradu i više nikada nije branio vlasnika "Dene". Nije se želio zamjeriti Klari, jer Klara mu postajala i više nego dragom. Potajno se divio njenoj energiji, budno prateći njene korake, koje je ona poduzimala u nastojanju da otkrije namjere "Dene", koje su polako izbijale na svjetlost dana.

Aktivnost je "Dene" svakodnevno rasla, sve je više njihovih ljudi dolazilo, promet postajao sve jači, buka sve nesnosnija, dok ih jednog jutra sve nije probudio škripav i neugodan i veoma glasan zvuk drobilice. Mještani su u rano jutro, tek je prošlo sedam, izašli iz svojih domova i u nevjerici gledali što se događa.

Niti pedeset metara udaljena od obližnjih obiteljskih kuća, kočoperila se drobilica i uz buku i kamenu prašinu obavljala svoj posao, na užas okupljenih. Veliki se oblak prašine, siv i mutan, podigao u sunčanom jutru bez vjetra i prijeteći lebdio iznad kuća, iznad njihovih glava. A zatim se prašina, sitna, sasvim sitna kamena prašina, počela spuštati, jer nije mogla vječno ostati gore, a njeno je ružno sivilo prekrilo sve, pa čak i ljudska lica.

- Pa ovo je ludo! - uzviknula je Klara, koja je ogrnuta kućnom haljinom, crnom i svilenom i ispod koje nije imala ništa, jer upravo se tuširala kad je mirno jutro zaparao stravični krik modernog dinosaurusa-drobilice i zaustavio je u jutarnjem obredu. - Valjda je sada svima jasno što nas očekuje? Možda se sada pokrenete ...

Jedan od šefova "Dene" stajao je po strani od okupljene gomile mještana i pažljivo ih promatrao, registrirajući njihove komentare i pamteći ih. Ljutiti su ljudi znali kako je on šef, jer uvijek se kretao među radnicima obučen u besprijekorno odijelo, sa naočalama na nosu i mobitelom u ruci. Prvobitna zbunjenost mještana počela se pretvarati u ljutnju, a glas se protesta podizao sve više i više.

- Ljudi moji! - uzviknuo je jedan mlađi muškarac. - Baka mi bolesna leži, možda i umire, a ovi joj ni dvadeset metara dalje od njene glave drobe kamen! Pa gdje to mi živimo? Na televiziji neprekidno govore o pravnoj državi, ali ako je ...

Zvuk drobilice progutao je njegove bijesne riječi, a onaj šef "Dene", polako se okrene i govoreći nešto u mobitel, napusti okupljene mještane, udalji se od buke, ali prašini nije uspio umaći: podignuta visoko prema plavom nebu, sad se polako taložila stotine i stotine metara uokolo po zelenoj travi, koja je polako postajala sve više siva. A bio je to tek početak …

Pored Klare ustane barba Toni i ona se istog trena iz prisjećanja nedavne prošlosti, vrati u sadašnjost.

- Peticija! - podvikne barba Toni. - Moramo svi potpisati peticiju!

I ljudi nagrnu prema Klari, koja je na stol položila uredno otipkanu peticiju i pored nje kemijsku olovku. Gledajući kako mještani polako, jedan za drugim prilaze i potpisuju peticiju, obuzme je radost, a poljuljana vjera u ljude i njihove namjere, vrati joj se i sad se stidi sebe što je uopće i sumnjala u ljudsku dobrotu. Treba im samo netko da ih pokrene, ništa više ...

Nije vidjela, nitko nije primijetio, kako se Ivan, zvani Dugi, polako pomiče prema izlazu, korak po korak, ali je prije toga lukavo pristupio stolu na kojem je ležala peticija i među prvima je potpisao. Stojeći na rubu okupljene mase, odjednom ugrabi trenutak i šmugne van iz kuće, na put, u blizini drobilice, koju je mogao vidjeti kako miruje u noći mladog mjeseca, čekajući jutro, novi radni dan, kad će svojim pohlepnim ustima zagristi u kamenje i glasno, preglasno režeći, početi ga pretvarati u šljunak.

Dugi posegne u džep, izvadi mobitel, pa pritisne tipku pod slovom "d". Mobitel prinese uhu, gleda zamišljeno u drobilicu i istog trena kad začuje glas, počne govoriti, tiho, oprezno se ogledavajući.

- Odlučili su ... Klara Alan se prihvatila obaviti sve ...

Govorio je oko dvije minute, a zatim prestane, sasluša sugovornika i zadovoljno klimne. Nagrada će mu pokriti cjelokupni kredit koji je podigao, a nije u mogućnosti otplaćivati. Njegova luda žena ... tjera ga kupovati novi namještaj, a zna u kakvim vremenima se živi ... ali sad je to riješeno, hvala bogu, više neće besano buljiti u strop i pitati se ... i preznojavati se …

Kad mu je prije mjesec dana pristupio predstavnik "Dene", dok je ispijao čašu bijelog vina stojeći pored šanka i počeo razgovor sa njim, nije ni slutio kako će sa tim razgovorom biti riješeni njegovi financijski problemi.

- Budite fer prema nama - rekao mu je predstavnik, za koga je Dugi bio uvjeren kako je pravnik - i mi ćemo biti više nego fer prema vama. Izvještavajte nas istinito i na vrijeme i nagrada neće izostati.

Tu je noć malo spavao. Ležao je mirno i tiho pored svoje žene Zlate, osjećajući smrdljivi dah krivnje. Ali ga osjećaj bespomoćnosti, jer je nezaposlen, dobio je otkaz prije šest mjeseci, a kredit mu visi za vratom poput giljotine, a Zlata traži ovo i ono, dvoje djece sve više zahtijevaju ... ne vidi izlaza, nikako ga ne vidi, osim, ako se ovo obećanje pravnika "Dene" ne pokaže istinitim. Možda onda ... Ali kako će protiv svojih susjeda? Prijatelja? Uhhhh! Ma što, neka sve ide u materinu, pa i onako će biti kako neke glavonje žele da bude, a ne kako žele njegovi naivni susjedi...zar nije uvijek tako?

Umiren napola, a napola izmoren, zaspao je i nemirno sanjao gomilu bijesnih ljudi koji viču i mlataraju rukama i bijesno ga gledaju.

Ivan, zvani Dugi, neprimjetno se ponovo uvuče nazad u kuću, među ljude, među svoje susjede, komentirajući večeras donesene zaključke.

Sjedeći zamišljeno u svom uredu, predstavnik "Dene", pravnik, kako je to točno naslutio Ivan nazvan Dugi, odmah nazove broj koji je znalo malo ljudi i izdiktira niz naređenja brzo i odrješito, a na prigovor kako se to trebalo ranije javiti, jer pripreme su složene i ...

- Ne zanima me! - odreže režeći. - Snađi se kako znaš i organiziraj sve. Uvjeren sam kako si to u stanju učiniti. Do sada nisi nikada zakazao.

- A plaćanje ...

- Ne brini za to - obeća brzo, žureći se. – Garantiram ti, da će biti više nego izdašno. Između ostalog i zbog ovakve hitnje.

Još tridesetak sekundi osluškivao je tihi glas sa druge strane, pa prekine vezu i nazove drugi broj, koji je znalo još manje ljudi od prethodnog.

- Događa se ovo - počne i kratko, sažeto, upravo vojničkim stilom, pa obavijesti sugovornika o događanjima koja su mu poznata zahvaljujući doušniku kojeg je on sam vrbovao.

- Izvrsno si to vodio - reče mu sugovornik. - Je li postupak pokrenut?

- Pokrenut je. Upravo sada.

- Fino! - začuje i veza se prekine.

Spusti mobitel na stol i zagleda se kroz prozor, na osvijetljenu ulicu, ustavši iz udobne stolice. Vrijeme je da pođe na piće, više se nema što učiniti. Samo čekati.

- Nisam ni slutio da si buntovnica - reče joj Tomo: stoje ispred kuće barba Tonija, ljudi se razilaze, dovikuju se, ali oni kao da su sami na pustom otoku, osjeća Tomo, dok sa visine gleda na krhku Klaru i jedva se suzdržava ne zgrabiti je i privinuti na svoje krupne grudi.

- Nisam buntovnica - brani se Klara. - Samo mi je dosta toga da me ignoriraju. Ne samo mene, svih nas.

- Čuj, daj da te otpratim do kuće - zamoli Tomo. - Možemo hodajući razgovarati.

- Ne hvala - odbije ga Klara kao i mnogo puta do sada, ali ovog puta čini ono što nikada do sada nije učinila: pruža svoju malu ruku i polaže je na krupnu Tominu i gleda ga pravo u oči, obećavajući i moleći ga za razumijevanje. – Kasno je, mali mi spava, a ujutro rano ustajem. Drugi put, Tomo.

- Sigurno? - pita on sumnjičavo, ali i sa nadom, molbom u očima.

- Sigurno!

Još ga jednom dotakne rukom, lagano i lepršavo mu se nasmiješi, pa se u tihoj noći uputi kući, udaljenu oko tristo metara, smještenoj podalje od asfaltiranog puta, uvučenoj u dubinu i okruženu voćkama. Dok hoda brzim i sitnim koracima i grčevito steže peticiju, potpisanu od svih ( zar je to moguće? ) i uredno uvučenu u zaštitnu omotnicu, preplavljuje je ushit zbog pobjede.

Tomo. Kako ju je samo gledao čitavu večer. Nije joj to promaklo i bila je sretna zbog toga. Narednih će dana izaći sa njim, pa ... vidjeti će što će biti. Prestati će misliti na oca njenog sina, protuhu koja se nije potrudila ni jednom posjetiti dječaka. Vrijeme je da okrene novi list u svom životu. I osjeća kako je upravo to učinila. Pokrenula je nešto i radoznalo očekuje rezultate. Pokrenula se sa mrtve točke, u koju je upala onog dana prije četiri godine, kad ju je otac njenog dječaka napustio, nestao, kao da nikada nije ni bio dio njenog života. Sad osjeća kako život ponovo struji njenim žilama, raduje se sutrašnjem danu, borbi koja je očekuje. Život ponovo dobiva smisao i dani prepuni obećanja prostiru se pred njom … a možda i u zajedništvu sa Tomom … nikad se ne zna …

Evo je, stigla je. U trenutku kad pokušava ugurati ključ u ključanicu, a oblak je, baš kao za inat, upravo prekrio tanki srp mjeseca, osjeti nečiju ruku na ustima, a odmah zatim i strašan udarac u stomak, koji joj oduzme dah, ispred očiju joj se zacrni i još stigne pomisliti, bože, kako će njen mali bez nje, ako ... i kako je šteta što je večeras odbila pratnju Tome, jer sada bi joj dobro došla njegova neizmjerna snaga, za koju zna da bi je upotrijebio u njenu zaštitu. Slijedeći je udarac uputi u crnilo, ništavilo, koje joj donese olakšanje u kojem nije bilo straha ni bola.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: