petak, 29. lipnja 2007.

Sunčanje



Noge joj nisu baš jako duge, ili duuuuuge, kako često govorim, jer ni ona nije visoka, ali upravo su savršene onako glatke, čvrstih mišića i opaljene vrućim ljetnim suncem. Dok ih gledam kako uz brdo grabe ispred mene, zamišljam njihovu glatkoću pod svojim znatiželjno-pohlepnim dlanom. Osjet koji me ushićuje. Uvijek iznova. I sjećanje bljesne...

... Dosadilo mi more i izležavanje i znojenje na suncu i ono neprestano prevrtanje, jer potrebno je sa svih strana jednakomjerno pocrniti. I kreme. Te dosadne kreme. Protiv štetnosti sunčanja.

Jedino dobro što je proizašlo od tih raznih krema i njihovih zbunjujućih faktora koje moramo koristiti zbog našeg kobnog djelovanja na Prirodu, jest to što moramo mazati svoje bližnje zaštitnim faktorima. A mazati nju, doživljaj je kojeg se ni bogovi ne bi odrekli, siguran sam.

- Leđa! - kaže mi Eva i okreće se na stomak: gledam kako joj se trbuh napinje, ravan je i gladak i želim položiti glavu na njegovu ljepotu. - Molim te, maži polako i kružnim pokretima. Daj koži vremena da upije sve u sebe.

Mažem je. I želim se upiti u njenu podatnu kožu umjesto kreme, uživati u svakoj njenoj pori. Zavidim kremi: znam da zvuči glupo, ali tako je. I vrpoljim se dok joj mažem čvrsto i preplanulo tijelo, namještam se tako, da ostalim dokonim kupačima što više pokazujem leđa. Ne želim im dozvoliti da primijete što se događa sa moje prednje strane. Ali njoj to ne promiče nezapaženo, pa lovim njen pogled, vragolast pogled i bljesak zelenog oka, koji polako tamni i pretvara se u plavetnilo. Pogled je to trijumfa: svjesna je svojeg djelovanja na mene. Zove me plavim pogledom želje.

- Uživaš? - pitam je.

- Beskrajno! - odgovara, a pogled joj besramno uperen u moje međunožje.

Uživam u njenom uživanju. Potpuno. Još samo malčice više uživanja, pa bih i sam postao jedno veliko neizmjerno uživanje. Uživanje svakodnevno raste i raste i raste i ponekad ga ne mogu podnijeti: počinje me boljeti. Ali ga se ne odričem, naprotiv, tražim još, još i još…Još se nikada nisam osjećao ovako kako se osjećam uz Evu. Ime joj pristaje: ona je Žena za mene, prva i jedina. Ona prava. Osjećam to duboko u sebi i radujem se zbog toga. Koliko je njih pronašlo i osvojilo savršenu ženu? Ženu svog života.

- Dosta! - kaže mi ona. - Daj, sad malo drugo rame...misli su ti otplovile...

Trljam joj tijelo, čvrsto i lijepo i glatko i radujem se nadolazećoj večeri, koja se polako spušta. Već unaprijed zamišljam strasne sate i unaprijed uživam u njima. Približava se obećavajući sumrak. Još oko tri sata sunčanja, pa će blagi i ljubičasti sumrak donijeti željeno osvježenje. Donijeti će još i …

- Ajde sad malo noge - kaže Eva, a u pogledu joj bockave munje: probadaju mi utrobu i bude želju. - Znam da voliš moje noge...

Pušta rečenicu nedovršenu. Da otpluta iznad plave i tople i nemirne površine. Ne mora dovršavati rečenice: znam što želi reći. I oduševljava me to. Bliskost. Tako se ovo zove. I za čim svi tragamo, a tako rijetki imaju sreće pronaći, znam to. I zadržati.

Polako, sa uživanjem, kružnim pokretima, onako kako znam da Eva voli, čvrsto, ali ne i bolno, prelazim dlanovima preko dugih, beskrajno dugih nogu, nanoseći joj sloj kreme, koji glatka i vruća koža istog časa pohlepno upija. Zaboravljam na sve oko sebe: na žamor glasova, ciku djece, sve prestaje postojati i samo je...

Udarac grane u lijevi obraz vraća me u stvarnost, u sadašnjost i jedan iznenađeni i kratki trenutak, sa nerazumijevanjem gledam oko sebe, ne snalazeći se ni u vremenu ni u prostoru.

- Opa! - uzvikne Ljiljana. - Oprosti, prerano sam ispustila granu ...

- Ja sam kriv - kažem brzo, prebrzo.

- Ahhhh! - hukne ona odmahujući glavom. - Poznajem taj pogled! Šest je godina prošlo, a ti i dalje sanjariš o Evi...priberi se čovječe, to je prošlost, ona je prošlost. Mrtva je već šest godina ... vrijeme je da zaboraviš ...Ja sam ovdje, ja! Ljiljana! Zaboravi već jednom. Vrati se!

Klimam potvrdno i smješkam se prema njoj, smiješkom tražeći razumijevanje, oproštaj, znajući kako Ljiljana traži nemoguće. Ne mogu zaboraviti. Ne želim zaboraviti! Evu.

Iz grudi Ljiljane otme se uzdah boli, koji u sebi nosi i tračak svjetlosti razumijevanja, okreće se naglo i ponovo grabi ogoljenim nogama: obučena je u kratke hlače i usku i kratku majicu, spremna za dan u prirodi, grabi uz brdo ispred mene. Gledam u njene noge i uživam u njihovoj ljepoti, ne dozvoljavajući njihovoj glatkoći, koja toplo sijeva i blješti, da me još jednom prevari i povede na put sjećanja. Slatkog. I bolnog.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: