Prekid

Ne znam u kojem sam ga trenutku počeo prezirati. Do trenutka kad sam ga počeo prezirati, volio sam ga, pravim prijateljstvom, bio mu pravi i odani prijatelj. A onda se to promijenilo. U hipu, dok si pucnuo prstima: trenutak prije sam ga volio, a slijedeći trenutak duboko prezirao. A sve zbog jednog mobitelskog razgovora, koji nije bio jedini, a koji sam bio prisiljen slušati i protiv svoje volje, jer nigdje nisam mogao pobjeći iz jurećeg automobila. Vraćali smo se sa posla Dobroslav i ja, njegovim kolima, jer ja ih niti nemam, mrzim te proklete limene kutije koje su nam oduzele životni prostor i nikad ne bih kupio limeno čudovište.

- Evo je opet - reče Dobroslav, kad se njegov mobitel oglasio: znao sam na koga misli i brzo sam skrenuo pogled, gledajući vani kroz spušteni prozor u jureće krntije. - Opet se nečeg sjetila.

Scena se svakodnevno ponavljala: mi bi se vozili u kasno poslijepodne vraćajući se kući nakon čitavog dana provedenog na gradilištu, umorni i željni tuširanja, kad bi zazvonio njegov mobitel. Moj ne bi nikada zvonio. Uvijek bi ga zvala njegova žena Nina i uvijek bi mu zapovijedala da nešto kupi. Mene bi Tihana, koja mi nije žena, u tim momentima puštala na miru, uvažavajući moj umor, pokazujući obazrivost na kojoj sam joj bio zahvalan. Čini se kako tankoćutnost umire u braku, mislio sam svaki dan, dok bih protiv svoje volje slušao gotovo uvijek istovjetni razgovor.

- Što je sad? - zareži Dobroslav neraspoloženo u aparat: i dalje sam pažljivo bježao pogledom, ali sluhom nisam mogao. - Kojeg vraga sad hoćeš? Samo što nismo stigli!

Gledao sam vani, kroz spušteni prozor, dok je vrućina nadirala, a i ona vrućina druge vrste nečujno se ugurala između nas, kidajući nježne niti prijateljstva, razumijevanja. Vrućina zbog neugodnosti. Odjednom mi je postalo silno neugodno slušati taj razgovor, uvijek jedan te isti, kako mi se činilo. Uvijek bi njegova razmažena žena naručila da joj nešto kupi, pri povratku sa posla, a što je ona sama zaboravila kupiti. Dobroslava bi to uvijek iznova izbacilo iz mirnog utabanog kolosijeka, pa bi praskao i divljao i psovao je, a zatim bi, baš svaki put, spustio mobitel i počeo mi se jadati, uvijek istim riječima. I prijetio kako je ovo posljednja kupovina koju obavlja umjesto svoje lijene i nemarne žene, ali bi se svaki put predomislio, kupio potrebno, dok bi u njemu kuhalo i kuhalo.

Isto se dogodilo i ovog puta. Bijesnim pokretom isključi mobitel i lica crvena od gnjeva, okrene se prema meni.

- Jesi li čuo? - upita bijesno i zbunjeno.

Klimnem i pogledam ga u oči i odjednom Dobroslav više nije bio moj dugogodišnji prijatelj, već stranac kojeg prezirem. Duboko. I potrese me ta spoznaja, ali nisam je zanemario, odgurnuo u stranu. Bila je tu i bila je istinita i pomirio sam se njom. Dobroslav je odjednom postao netko nepoznat.

- Prokleta bila! - zareži on i zaustavi kola pred crvenim semaforom, a vrućina nahrupi svom snagom. - Sad od mene traži da joj kupim uloške! Zamisli, uloške!

- Hoćeš li joj ih kupiti? - znatiželjno upitam.

Nema odgovora. Ali po cesti koju je izabrao, shvatim kako se vozimo prema još jednom od mnogih supermarketa i moj prezir naglo nabuja. Pa taj čovjek, koji mi je godinama prijatelj, nije ništa. Nema svoje Ja. On je veliko ništa. Beznačajna grudva u rukama svoje lijene žene koja ga poput plastelina modelira po svom nahođenju. I drobi. A on to dopušta.

- Ja joj ne bih kupio - kažem mu, naprosto izleti iz mene, dok on parkira kola i okreće se prema meni iznenađen mojom primjedbom.

- Ne bi?

- Ne! - kategorički uzvraćam. - Ako zbilja želiš to prekinuti, nemoj joj kupiti jebene uloške! Neka ih kupuje sama!

- Biti će gužve - promrmlja Dobroslav i znam kako ne misli na gužvu u supermarketu, ali mi ga više nije žao: zaslužuje da ga žena maltretira. Mlakonja.

- Čekam te u kolima - kažem mu, a nešto u mom glasu natjera Dobroslava da me pažljivo pogleda.

- Jesi li ikada nekoj od svojih žena kupovao uloške? - upita iznenada.

- Nisam - odgovorim i mirno ga gledam. - Nikad. Niti neću.

- Eh, da! - uzdahne on. - Ali ti nisi oženjen. One dolaze i prolaze kroz tvoj život. Moja vještica ostaje sa mnom. I ako sad dođem kući bez prokletih uložaka, prirediti će mi pakao.

- Zar ti ga već nije pripremila? Istog trenutka kad je odlučila nazvati te?

- Kako to misliš?

- Daj, Dobrice! - kažem mu: svi smo ga tako zvali, zbog njegove blage i popustljive prirode. - Razmisli malo!

- Što hoćeš reći? - upita me on. - Istresi već jednom.

- Koja žena zaboravlja kupiti tu stvarčicu? Nemoj biti naivan!

- Misliš ...? - ne dovrši rečenicu Dobroslav, a u očima mu čitam ljutnju.

- Upravo to mislim - kažem mu. - Čini to namjerno.

- A zašto?

- Zato jer joj dopuštaš.

- Dopuštam?

- Nego kako to zoveš? - upitam ga. - Prije jedne minute si divljao, ljuteći se na nju, a sad ćeš poslušno izvršiti ono što ti je naredila.

- Naredila? - ponovi glupo on. - Naredila?

- Možeš li to drugačije nazvati? - upitam ga.

Ne odgovara. Vidim kako mu se mršavo i koščato lice zateglo i znam da steže vilice. Očekujem škrgutanje zuba, ali Dobroslav iznenada izlazi iz kola i udaljava se bez riječi. Odlazi kupiti ono što mu je Nina naredila kupiti. Priča se ponavlja. Iz dana u dan!

Sam u kolima, okupan vrućinom, znojim se i čekam. Čekam da Dobroslav kupi što mu treba, u stvari, što njegovoj Nini treba i da konačno nastavimo vožnju. Maštam o tušu, o tišini u zatamnjenom stanu. A navečer, doći će i Tihana, oživjeti mi umorno tijelo, udahnuti svježinu noći. Zaliječiti rane koje sam dobio preko napornog dana …

Sanjarenje mi prekida naglo otvaranje vrata i Dobroslav ubacuje paketić uložaka i dva pakovanja pašte na stražnje sjedište. Sjeda za upravljač i bijesno pojuri naprijed, kući, ali ne prema miru, već prema napetosti, svađi.

- Nisi mi to trebao reći - progovori kad smo udaljeni točno jednu ulicu od zgrade u kojoj obojica stanujemo.

- Što? - pitam zbunjeno, jer mislima sam uz Tihanu, daleko od Dobroslava i njegovih problema: čak sam i vrućinu prestao osjećati.

- Nisi mi to trebao reći - ponovi tupo on.

- O tvoj ženi?

- Da, o njoj - odgovori i parkira pred zgradom.

- Ali to je istina.

- Možda - kaže on tiho. - Ali mi nisi trebao reći.

- Znači li to - pitam ga znatiželjno - kako sutra moram potražiti neki drugi prijevoz?

Uzalud čekam odgovor, pa konačno bez riječi izlazim iz kola, ostavljajući na još toplom sjedištu teško breme prezira. Udaljavam se prema zgradi i osjećam olakšanje. Nisam više vezan prijateljstvom uz čovjeka, prema kojemu osjećam samo duboki prezir.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.