petak, 29. lipnja 2007.

Prekrasan dan



Osam je sati i trideset minuta, sunčano proljetno jutro koje nagovještava topli i prijatan dan, gotovo ljetni. Stojim ispred zgrade i razgibavam mišiće, kao što činim gotovo svakog jutra već čitav niz godina, prije nego što ću krenuti na lagano trčanje. Uživam u tim trenucima i još kad ne bi bilo automobila ...

Upravo želim krenuti laganim tempom prema parku, oazi mira i zelenila, kad izlazi moja susjeda sa prvog kata i veselo mi se smije, dok prstima pokušava ukrotiti neposlušan uvojak smeđe kose, koji joj se prosuo posred čela.

- Jutro, susjede! - kaže ona veselo me gledajući. - Ideš ti?

- Idem - odgovorim. - Kao i svakog jutra.

- A danas je baš prekrasan dan - nastavi ona, zanemarujući moje nestrpljivo toptanje. - Uživati ćeš u trčanju.

- Zašto mi se ne pridružiš? - pitam je.

- Ah! - uzvikuje ona lažno žalosno, dok joj okruglim licem prelijeće veseli osmjeh. - Ovako lijepo zaokružena? Ne hvala! Nije to za mene.

- Trčanjem do vitkosti - zadirkujem je i krećem polako, znam da sad mogu, dok iza mene odjekuje njen smijeh.

- Ti trčiš dovoljno za sve nas iz zgrade! - dovikuje veselo za mnom, dok se udaljavam.

Treba mi oko pet minuta do parka. Prolazim prometnom ulicom laganim tempom, mišići su još neugrijani i pomalo kruti, a iz kafića izlazi Đo, bradat, nasmijanih crnih očiju i sa prvom jutarnjom kriglom u ruci.

- Trkaču! - viče on. - Prekrasan dan za napiti se!

- Popij jednu umjesto mene - odgovaram u trku.

Dok se približavam parku, čudim se dobrom raspoloženju Đoa: obično je u ovaj jutarnji sat namrgođen, mamuran, neispavan i nervozan do ludila. Vjerojatno i na njega djeluje ovo savršeno jutro, a pomaže mu i krigla u ruci.

Ispred mene projuri sasvim mlada i dugonoga djevojka, kratke joj i plave hlačice otkrivaju duge i glatke noge. Gledam u njih sa uživanjem i ne skrivajući osmjeh odobravanja, a djevojka mi za uzvrat podari prekrasan osmjeh. Dan zbilja predivno počinje.

Spuštam se niz stepenice i već sam u parku, a na stazi Doktor već polako trčkara. Raduje me što je tamo, što imam društvo, sa nekim podijeliti radost trčanja.

- Jutro! - dobacim i hvatam korak uz njegov, prilagođavam se njegovom ritmu. - Kakvo jutro!

- Savršeno! - odgovori Doktor i nasmije se. - Prekrasan dan i prekrasno vrijeme za razgibavanje.

Više ne govorimo: umjesto riječi nižemo kilometre, jedan, dva, tri, na četvrtom se već dobro znojimo, sunce je pojačano, grije nam i onako zažarena lica, uživamo u naporu u teškom disanju, u miru koji se spustio na nas.

- Meni je dosta - kaže Doktor nakon četvrtog kilometra. - Dan je zbilja prekrasan i sad idem na Pećine, malo sunčanja i pljuskanja morem. Tek toliko da ga osjetim.

- Ja ću još jedan - kažem mu, misleći naravno, na još jedan kilometar. - Šteta je propustiti dobro trčanje u ovako prekrasnom danu. Pun sam volje!

- Samo naprijed! - dovikuje mi Doktor.

Trčim sam i uživam, mašem rukom Doktoru dok on odlazi: sutra ujutro ćemo se ponovo naći ovdje na istom mjestu i u isto vrijeme otprilike i ponoviti uživanje koje obojica volimo.

Završavam i peti kilometar i odlučim pretrčati i stepenice, kojih ima poprilično, ali mi prekrasan dan ulio snagu, pa grabim dvije po dvije i uskoro sam na vrhu stepenica, a kvadricepsi podrhtavaju od napora. Znoj mi se cijedi licem, dok se spuštam niz ulicu, približavajući se onoj u kojoj stanujem. Još samo mali i posljednji napor: uzbrdica od pedesetak metara i nađem se ispred svoje zgrade, odakle sam i počeo sa trčanjem. Savršeno je to trčanje bilo i zadovoljan sam. Savršeno trčanje u prekrasnom danu.

Dok istežem vruće mišiće, vidim Sabinu, ženu svog prijatelja Marina: iznad oka nalijepljen joj flaster.

- Je li te to Marin raspalio? - pitam je u šali, izvrsno raspoložen.

- Zar ti ne znaš? - pita me Sabina.

- Ne znam: što? - pitam i prestajem sa istezanjem: nešto me u njenom glasu natjeralo na to. - Što to trebam znati?

- Marin je u bolnici - odgovori Sabina. - Sinoć se srušio ...

Slušam njene riječi kojima me obavještava o nesreći koja je zadesila mog prijatelja, jednog od rijetkih preostalih prijatelja, gledam je tiho i dan odjednom postaje sumoran, prestaje biti savršen, pogotovo više nije prekrasan. Kao da su crni oblaci zaplovili nebom života.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: