petak, 29. lipnja 2007.

Drhtaj



Ingrid otključa vrata stana, nespretno i polako: u lijevoj ruci nosi trogodišnjeg sina, koji je zaspao prilikom avanture kupovanja, i njoj nije ništa drugo preostalo, nego da ga ponese, dok je u drugoj ruci nosila prepunu torbu raznih namirnica. Sinčić joj postajao iz dana u dan sve teži, što ju je, naravno, radovalo, ali to je ujedno značilo i svakodnevnu torturu nošenja malog pospanka: nije se usuđivala malog ostaviti samog u stanu, dok ona ne obavi svakodnevnu kupovinu, a Ivan se nalazi na poslu. Kad bi se njemu nešto dogodilo ... nije smjela ni pomisliti na tu mogućnost.

Pažljivo, polako i gotovo nečujno, Ingrid uđe u stan, pa balansirajući sa živim i dragocjenim teretom, odloži prepunu torbu sa namirnicama. Malog odnese u spavaću sobu i nježno ga položi na krevet. Trenutak je stajala nad njim, nježno se osmjehujući gledajući njegove zarumenjele i bucmaste obraščiće, ali taj trenutak brzo prođe. Ima toliko toga za učiniti. Pokrije sina dekicom i izađe iz sobe.

Ingrid stoji nagnuta nad sudoperom i čisti ribu koju je prije dva sata kupila na tržnici. Miris joj ribe priziva joj u sjećanje davnašnji događaj i mami joj osmjeh na duguljastom licu.

- Vidi ovaj komad! - viče Ivan i ponosno joj pokazuje ribu koja se koprca na udici, ali nema joj spasa.

Ingrid leži u hladovini, vraški je vruće, prevruće, pa uživa u sjeni stabla, u mirisu mora i spržene trave, koja je sasvim smeđa zbog velikih vrućina, koje vladaju tog ljeta. Sretna je, dok gleda u Ivana, koji peca sa stijene i začudo, ima sreće. Preplanu, mlad, snažan, lijepo poput božanstva.

- Večeras ćemo jesti svježu ribu! - viče Ivan prema njoj i smije se smije, divan mu je osmjeh i Ingrid se sva topi pod njime. - A poslije ribe ...

- Što ćemo poslije ribe? - prihvaća Ingrid igru, pita i podiže se u sjedeći položaj: još malo i morati će u more, vruće je, vruće i postaje još više vruće, ako je to uopće moguće.

- Piti vino! - odgovara Ivan, ali mu razuzdani smijeh govori o drugim namjerama.

Trenutak sreće u vrućini. Neće ga nikada zaboraviti, taj trenutak savršene sreće. Odlučili su započeti zajednički život i svaki je dan bio uzbudljiv za Ingrid, na neki novi i izazovni način.

Nešto šušne i Ingrid se uplašeno, gotovo panično, okrene i pogleda prema vratima. Tada shvati kako šum dopire kroz otvoreni prozor sa ulice, pa se ponovo udobno smjesti i vrati sanjarenju, uz uzdah olakšanja.

"Uplašena i umorna", misli Ingrid ustajući i prilazeći kuhinjskom prozoru. "Uspio je u nepune četiri godine ubiti volju za životom u meni. Zašto? Što mu se dogodilo, da je odjednom postao ravnodušan, leden, što me boli više nego da je okrutan. Jesam li ja kriva? Jesam li? Griješim li u nečemu?"

Udaljavanje, kako to Ingrid zove, počelo se događati odmah po rođenju djeteta. Ivan joj nije prilazio, nije je dodirivao, nestali su oni jutarnji poljupci, nježno maženje, sitne pažnje. A kad mu je šest mjeseci nakon porođaja pokušala reći kako joj nedostaje, kako je dovoljno, pa čak i više nego dovoljno vremena prošlo i da joj je potreban i da ga želi i da ... Za čitavo vrijeme njene duge žalopojke, u kojoj je ne stideći se nimalo, razgolitila svoju dušu, Ivan ju je mirno, gotovo netremice gledao, ne prekidajući je. Ništa nije sačuvala za sebe, sve je izašlo na svjetlost dana, svaka njena želja, svaka nada: iskrenošću i bezrezervnim povjerenjem predala mu se na milost i nemilost, njemu, kojemu je vjerovala i zbog kojeg je sve napustila i sa kojim se nadala izgraditi miran i sretan zajednički život.

- Je li to sve? - upitao je Ivan hladno, kad je završila i pogledala ga u hladne oči i tada je shvatila, kako njene muke tek počinju. - Imaš li još što reći?

Nije imala, nije htjela više ništa reći. Čemu? Ustala je i napustila prostoriju u kojoj se vodio razgovor. Samoća. Od sada joj je samoća prijatelj.

I upravo kad bi se navikla na samoću, on bi zahtijevao svoje pravo supruga i uzimao je hladno i bešćutno i primoravajući je zbog toga da se osjeća prljavom. Istog trena, kad bi se svalio sa nje, Ingrid bi jurnula u kupaonicu. Nije komentirao, nikada ništa nije komentirao. I to ju je više boljelo nego da su se svađali, pa možda čak i tukli. Ravnodušnost. Činilo joj se, kako Ivan sve prima ravnodušno, nju i sina i čitav život oko njih, na sve gledajući sa nekim dalekim i hladnim prezirom. A ona je željela i trebala nježnost i toplinu. Samo to.

Drhtaj joj protrese mršavo tijelo: začuje poznati zvuk i pripremi se za susret, navuče masku ravnodušnosti. Ivan je stigao.

Zajednički život se nastavlja.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: