petak, 29. lipnja 2007.

Čelična nježnost



Zaljubljenom glupanu kakav sam bio, bila je potrebna čitava vječnost shvatiti nešto što je bilo svima drugima sasvim očito. Samo ja nisam to mogao vidjeti, nisam želio vidjeti ili koji li je vrag već bio u pitanju. Ali nije ni važno, na kraju sam ipak progledao, doživio svoj lucidni trenutak, prosvjetljenje. Bilo je neobično to prosvjetljenje, jer ono me omotalo u tamni plašt tuge.

Blaženka je bila najnježnije biće koje sam ikada u svom ludom životu upoznao. A upoznao sam ih mnogo, žena, na njih mislim, naravno. Bilo ih svakojakih, da se sad previše ne hvalim i bilo je svakojakih doživljaja sa njima. Ali sve su jedna drugoj sličile kao jaje jajetu. Sve odreda visoke, dugih nogu, izazovnog pogleda, ljepotice na kojima su se muški pogledi lijepili i nisu se mogli lako odlijepiti. Ponos, neki bi rekli arogancija, rastao mi uz njih do samog neba.

- Pazi da nosom ne srušiš boga - reče mi jedne večeri moj pajdaš u piću Mršavi Đo, visok i tanak poput vrbe čova, moj prijatelj još od dalekog i u sjećanju maglovitog djetinjstva.

- Kojeg boga ti to sad znači? - upitam ga iznenađen, a čaša, koje nismo gotovo nikad ispuštali iz ruku, umalo da mi ne ispadne.

- Toliko si napuhan dok se šepuriš sa svim tim svojim dugonogim manekenkama - reče on između dva gutljaja - da ćeš sigurno jednog dana eksplodirati. I tko će onda loviti sve te krakate mačke?

Moja generacija ne upotrebljava ružnu riječ "komadi" za žene: miliji su nam životinjski nadimci. Uostalom, kako žene mogu trpjeti, da ih zovu "komadima"? Nije mi to baš sasvim jasno. Zar nije mnogo ljepše izgovoriti i čuti nježni nadimak kao: mačkice, ribice, ili možda budalice? Komad!? Hm!

- Bolje će biti da zabiješ nos u čašu - odgovorim Mršavom Đou. - To znaš mnogo bolje raditi, nego ga zabijati u stvari koje te se ne tiču. A i nećeš dobiti po njemu!

- Znaš što? - upita on i iskapi čašu, pa mašući naruči novu rundu. - Čekam dan kad ćeš ti naletjeti na minu.

- Možeš čekati - posprdno mu rečem. - Ali nećeš dočekati.

I onda upoznam Blaženku i naletim na minu. A ta je mina sasvim suprotna od svih opasnosti kroz koje sam do sada bezbrižno navigirao. Potpuna suprotnost svega što sam do ovog trenutka tražio kod žena: sitna, metar i šezdeset, možda čak i centimetar ili dva manje, smeđe kose, guste i sjajne, smeđih i uplašenih očiju, koje su sa nepovjerenjem gledale u svijet, obučena u traperice i traper jaknu, bez šminke, bez mirisa koji bi plovio oko nje i upozoravao muški rod na prisustvo ženke. Čista. Tako sam je u mislima odmah prozvao, istog trena kad sam je upoznao na jednoj slikarskoj izložbi, a gdje sam slučajno zalutao. Jer sve su ostale prisutne ljepotice bile i te kako debelo namazane. Čista. I nisam mogao skinuti pogled sa nje.

Čudio sam se samom sebi. Koji mi je ... ? Što vidim na njoj? Ništa se nema vidjeti. Mala mršavica. Obična mršavica. Ali pogleda nisam skidao sa male mršavice i kad je to konačno primijetila i osmjehnula mi se sramežljivo, blago, napola prikriveno, pomalo neugodno: bio sam gotov. Kuhan i pečen. Spreman da me se servira. Njoj kao glavno jelo.

- Samo ne budi grub - rekla mi već na prvom sastanku.

Grub? Kako mogu biti grub prema toj mrvici? Pa bojim se i stisnuti je! Što će biti kad se uvalimo u krevet, jer i to će jednom doći, nadam se što brže. Morati ću biti prokleto pažljiv. Ma vidi joj samo te tanke i blijede ruke, žile joj putuju njima i plave se poput rijeke. Kako voditi ljubav sa njom, a da joj ne polomim koščice? Ručice joj u mišicama debljine mog zapešća. Pravi kolibrić.

- Stisni me! - ječala je ispod mene, jer nisam je stisnuo, nisam ni legao sasvim na nju, laktima sam se oslanjao, a sve u strahu da ne prestane disati pod mojom težinom. - Stisni me!

Stisnuo sam je i pritisnuo. Ne baš čitavom svojom snagom, ali poprilično i napola sam očekivao Blaženkin jauk, protest, ali me ona iznenadi. Obgrli me rukama i nogama i privuče me tolikom snagom, da me umalo usisala. Što je očito i željela.

Uživanje. Strast. Zaborav. U Blaženkinom zagrljaju. Svakodnevno. Kad god smo mogli. Kad god nam se pružila prilika. Bila je nezasitna, nježna Blaženka, koja bi na nježnost u krevetu zaboravljala i pretvarala se u raspomamljenu tigricu. Uživao sam i mislio o tome kako je i meni konačno upala sjekira u med: imam nešto što je veoma rijetko, a što strasno volim. I nitko to ni ne zna.

Osim Mršavog Đoa. On je znao, pročitao je to iz mog ponašanja, shvatio što se događa između Blaženke i mene.

Bilo je epizoda kad bi bila bolesna: nikad ništa opasnog, sasvim obična hunjavica bi je natjerala žaliti samu sebe, strpala bi se u krevet i onda bi mi telefonom satima pričala o svojim jadima. Glavobolju nije mogla podnijeti: morao sam pored nje biti tih poput miša i milovati je i udovoljavati njenim hirovima. Voljela je poslijepodne odspavati malo, govoreći kako je iscrpljena.

Vjerovao sam u njenu nježnost: ta toliko je sitna i krhka i ... Želja da je zaštitim razapinjala me. Želio sam raširiti svoje duge ruke oko nje, poput orla, štititi je njima od sunca, hladnoće, vrućine, jer njena je nježnost bila beskrajna. Blaženka nježna, Blaženka strasna. Koja je njena prava priroda?

- Pričuvaj se malo - reče mi Mršavi Đo jedne noći dok smo pijani teturali kući: Blaženka je otišla na neki put, a ja to iskoristio za obnovu prijateljstva. - Ne bih volio da previše patiš.

- Da patim? - Onako pijan mislio sam da sam možda krivo čuo, jer bio sam sretan da sretniji nisam mogao biti, a on bunca o nekoj patnji. - O kakvoj to patnji govoriš?

- Pa kad budeš raskidao sa Blaženkom.

- Raskidao? - Stao sam i raširenih nogu, ljuljajući se blago, pijano škiljio u prijatelja: točnije, u trojicu. - Zašto misliš da ćemo prekinuti?

- Pa samo se ševite - reče mi on i zapali cigaretu, podrugljivo me gledajući preko plamena. - Mora puknuti. Vaša se veza ni na što drugo ne oslanja, osim na ševu.

- Koja je, uz put budi rečeno - dobacim ne izdržavši - đavolski dobra!

- Samo nemoj patiti - ponovi Mršavi Đo.

- Neću patiti.

Gledam je kako se oblači: vratila se sa puta i odmah smo odjuri u krevet, a u krevetu ... Dovoljno je reći, kako sam u jednom trenutku pomislio da umirem. I ne bi mi bilo žao, otići, ne nakon ...

- Odlazim - reče mi navlačeći traperice.

- Zašto? - upitam - Možeš spavati ovdje.

- Ne razumiješ - odgovori Blaženka. - Odlazim u drugi grad. Dobila sam bolji posao. I mnogo bolju plaću. Zbog toga sam i bila na ovom putovanju.

Zabezeknuto je gledam i jedan se dio mene nada kako je ovo samo njena šala, ali uskoro shvaćam kako šale nema: Blaženka je ozbiljna da ozbiljnija ne može biti.

- A ja? - pitam glupo.

- Što ti? - pita Blaženka i upitno me gleda.

- Zar ti ovo ništa ne znači? - pitam je uz široki pokret ruke, kojim obuhvaćam sobu, vrući krevet, zrak koji još uvijek podrhtava od naše strasti, sjećanja na zajedničke noći, sve je to obuhvaćeno tim pokretima, a po njenom smeđem i blagom pogledu vidim i znam kako je točno shvatila na što mislim.

- Život ide dalje! - hladno mi reče. - Moram ići dalje. Sama.

I išeta iz sobe i iz mog života.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: