petak, 29. lipnja 2007.

Vrtoglavica



Bol je nastupila još prije tri sata, ali nije zbog protoka vremena ni malo lakša, podnošljivija. Lutam ulicama, pustim i kišovitim. Vjetar bijesno šiba i nosi kišu u svim pravcima, pa su kišobrani potpuno beskorisni. A ja ga ni nemam. Kišobran. Nisam ga ponio, kad sam prepun bijesa izmiješanog sa ludim bolom, izjurio iz toplog stana na hladnu i kišovitu ulicu, u sumornu jesenju večer. Nisam više mogao podnijeti ostati u istoj prostoriji sa njom, Ksenijom, svojom ženom.

U jeku svađe, koja je izbila iz posve bezazlenog razgovora, dok smo sjedili jedno pored drugog na kauču, povremeno bacajući poglede prema upaljenom televizoru, odjednom se u mojoj nutrini podigla silna želja da je zgrabim za vrat, a drugom rukom da je udaram i udaram i udaram u njeno pohotno lice i da nikada više ne prestanem, sve dok, jednom zauvijek, ne izbrišem onaj njeni ludi i pohotni cerek i porugu u njenim crnim očima i zube, bijele i blistave i vlaže, ukras njenog lica, da te prekrasne zube pretvorim u krvavu masu, ružne krhotine, da joj izbrišem sve buduće osmjehe sa lica, da joj izbrišem radost života, potpuno i zauvijek.

Ništa nisam učinio. Ostao sam sjediti pored nje, mlitav, dok mi se utroba grčila. Zatim sam skočio na noge, odjurio u kupaonicu i povraćao, povraćao... Tresao sam se poput psa, isprebijanog i mokrog. I nisam mogao shvatiti ...

- Istina - rekla mi Ksenija par minuta ranije - nisam te nikada prevarila fizički, ali u mislima jesam, mnogo puta.

- Kako to misliš? - zapanjeno pitam i gledam u tu novu, meni sasvim nepoznatu ženu.

- Upravo onako kako sam rekla.

- Jesi li ...

- Jesam - prekida me ona nemilosrdno me šibajući pogledom. - Dok sam se grčila pod tobom, mislila sam na njega.

- Na njega? - pitam iznenađeno. - Na koga to?

- Nikada to nećeš saznati - odbrusi mi ona, a tračak okrutnosti zatreperi na njenim širokim ustima, koje mi odjednom izgledaju ružne i pitam se, zbog čega sam toliko gladan njenih poljubaca.

- Je li to mene zajebavaš? - pitam je u nevjerici. - Igraš se sa mnom? Govoriš mi kako misliš na drugoga, dok se ...

- Jebem sa tobom! - dodaje Ksenija grubo, uživajući biti vulgarna, a usne joj postaju još okrutnije i užasnut primjećujem, kako uživa u mojoj boli.

Sve mi se komeša pred očima. Vrtoglavica. Po prvi put u svom životu imam vrtoglavicu: osjećam kako ću se stropoštati sa kauča na uglačani pod.

- Od kada je tako? - konačno uspijevam procijediti: grlo me steže i plače mi se, pa okrećem glavu od nje, da ne vidi moju slabost. Zašto da još više uživa? U mojoj boli.

- Od samog početka - odgovori ona mirno.

- Oduvijek? - pitam i dodajem zlurado: ne mogu se suzdržati: - Ili samo od kad si sa mnom? Jer bila si prilično u prometu ...

- Gade! - sikne ona, oči joj sijevnu. - Kad već pitaš: od kad sam sa tobom! Da!

Nisam više mogao mirno sjediti, poriv da je zgromim, koji buja u meni, uplašio me, pa brzo ustajem i trčim u kupaonicu i povraćam, povraćam ...

Kiša me zapljusne po licu, bačena nevidljivom rukom vjetra i vraća u sadašnjost. Mokar sam, sasvim mokar. Ako se ne sklonim sa kiše i ne zagrijem, sigurno ću se razboljeti. Da se bar na smrt razbolim i umrem i odvojim se na taj način od Ksenije. Jer drugačije ne mogu, znam, priznajem to samom sebi. Volim je, nju, jedinu u svom životu. Jedino nju želim od kad se prije sedam godina pojavila u mom životu.

Jurišao sam prema njoj, snažno me privlačila: niska rastom, jedva do mog ramena, nelijepog, nekako razbijenog lica, ali prekrasnih crnih očiju i blistavih zuba i širokog osmjeha. Voljela se smijati, pa se smijala i u krevetu, dok su je grčevi slasti potresali, a crne joj oči divlje bljeskale, gledajući negdje u daljinu, meni iza ramena. Sad znam što je gledala: nekog drugog ljubavnika! Ne mene! Dok sam ja, budala jedna, uživao u njenom pogledu, misleći kako joj je moje ljubavno umijeće, isplelo nježan zastor na očima, koje blude crnim pogledom negdje u nepoznato. Glad za njenim malim i veoma gipkim tijelom nije me nikada napuštala, a ona, Ksenija, nikada nije u čitavih ovih sedam naših zajedničkih godina odbila moj pristup, odbila voditi ljubav. Ali, sa kime je ona to, u stvari, vodila ljubav? I što sada? Kako dalje? Mogu li se vratiti kući i leći sa njom kao da se ništa nije dogodilo? Kako, kad osjećam silnu želju razbiti joj lice, pretvoriti ga u krvavu kašu, uništiti ...

Ulazim u toplinu kafića, moram se skloniti sa mokrih ulica, moram popiti nešto, moram se smiriti, moram razmisliti. Moram, moram, moram ... a jesam li u stanju? Pogrbljeno stojim za šankom nad duplim rumom kojeg sam gotovo već popio, kad mi prilazi ona.

- Sasvim si mokar, ljepotane - reče mi i osmjehuje se prema meni. - Razboljeti ćeš se. Zašto ne bi pošao sa mnom, osušio se i ... - ostavlja rečenicu visjeti u zraku, između nas, koja nas na čudan način povezuje.

Gledam je. Visoka, mršava, grozničave plave oči, kosa žarko crvena, usne debelo namazane ružom: oko dvadeset i pet, procjenjujem, nikako više. Ali lice joj već odaje umor. Nikada nisam otišao sa kurvom, ali sad odjednom ne vidim nikakvog razloga da ne idem. Što, do vraga, pa malo mi topline može samo dobro doći. Svima je potrebna toplina ljudskog bića. Zar svi ne trčimo upravo za tim? Ako je to jedini način da dobijem malo topline ...

Prvo je svukla mene i odjeću mi razbacala po kauču, foteljama, stolici, posvuda po maloj i dobro zagrijanoj prostoriji: da se suši. U sobi miriše na kišu, zahvaljujući mojoj natopljenoj odjeći. Zatim se ona počinje svlačiti, a pogled na njeno golo tijelo, budi u meni bijes. Primjećuje to: iskusna je i uvijek pažljivo vreba ispitivačkim pogledom mušteriju.

- Što je? - pita, dok svlači minijaturne crne gaćice.

- Sve je u redu - odgovorim, ali me glas odaje: drhti zbog nakupljenog bijesa, koji prijeti erupcijom.

- Ne, nije - odgovori ona, sjedne i prekriži noge, pa joj vidim samo mali, tanki, pažljivo izbrijan sa strane smeđi trokut. - Jesi li od onih koji vole udarati?

Šutim i obaram pogled. Stid me, ali želja da je udarim ne napušta me. Moram je tresnuti! Moram!

- Čuj - kaže ona oprezno. - Možemo se dogovoriti ... samo lice ne diraj ... ali to će te stajati ...

- Ne zanima me! Imam novaca koliko želiš! - prekidam je, ne mogu više obuzdavati želju, prilazim joj i udaram u napeti i ravni stomak. I više se ne mogu zaustaviti ...

Ponovo na hladnim i pustim i mokrim ulicama. Na odlasku iz kurvinog stana, ostavio sam joj pregršt novčanica nemarno ih bacivši na krevet, ispraćen njenim krkljajućim riječima:

- Čuj ... dođi mi opet ... - bolnim je glasom šaputala, zadovoljnim pogledom milujući hrpu novca. - Ali ne brzo ... za jedno mjesec dana ... moram se oporaviti ... svakako dođi...

Žurim kući, smiren, bez bijesa u sebi i sa žudnjom u preponama. Želim Kseniju kako je još nikada nisam želio. Znam da ću uživati u njenom tijelu. Znam da će ona misliti na... I znam da ću ponovo potražiti kurvu ...

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: