petak, 29. lipnja 2007.

Mučni dani



- Idem pod tuš - reče mi Tirki ne gledajući me i gaseći nemarnim pokretom cigaretu do polovine popušenu, u pepeljari već prepunoj opušaka.

Gledam u nju. Uvijek gledam u Tirki, privlači me nešto na njoj, ne znam točno što: nije ljepotica, ali ima nešto u njoj što nisam otkrio ni u kojoj drugoj ženi. Ne znam kako se to zove i nije me briga: pa ne moramo baš svaku jebenu stvar imenovati, zar ne? Dovoljno je što je ona tu, pored mene. Barem je do sada bilo.

Tješimo jedno drugo: zbog toga se privremeno uselila u moj mali jednosobni stan. Da pomažemo jedno drugom. Ja njoj da zaboravi njega: ona meni da ne pijem. Zajednički provodimo tihe i mučne dane. Mučne duge sate ponekad razbijamo kratkim trenutcima naslade.

- Hoćeš li mi dati čisti ručnik? - pita me i gleda u mene zelenim očima.

Smiješim se, iako u meni počinje kuhati: otvaram ormar, koji je mogla i ona sama otvoriti i pružam joj čisti ručnik: ispeglan i složen u četverokut. Tirki ga uzima i napušta sobu, odlazi u kupaonicu, ostavljajući me samog.

Ogledam se po sobi: nered posvuda! Čitava prostorija zaudara: na seks, na znoj, na cigarete...zadah se diže prema stropu, posivjelom od dima. Pepeljare su pune, prepune, novine razasute po podu. Zadah straha, teških trenutaka, kao da se uvukao u zidove. Već smo oko tri tjedna ovdje, u stanu, ne izlazimo gotovo nikako, osim na par minuta, kupiti hranu. I cigarete. Brdo cigareta: postale su naša hrana, naša utjeha. Na kauču po kojem se valjamo u trenutcima požude, plahte su zgužvane i odvratno mi ih je gledati: ne podsjećaju me na vođenje ljubavi, već na ludo-sumanutu noć u kojoj sam sanjao potoke piva i znojio se, znojio...I drhtao i priželjkivao jutro koje nikako da dođe. Kad bi se prva siva zora počela pomaljati, bolje reći naslućivati, moji bi demoni nestajali i tonuo bih u nemiran san.

- Probudi se - rekla mi oko tri iza ponoći Tirki, udarajući me nježno po ramenu i naginjući se nad mene. - Cviliš ko priklano prase...

Nastojim odagnati te misli od sebe i mislim o prljavštini kojom sam okružen. Moram to promijeniti! Prvo ću počistiti stan, da liči na nešto, a ne da izgleda kao da je bomba prasnula u njegovoj sredini. Istuširati ću se, obrijati. Novi početak... još jednom, ako je moguć. Mora biti moguć.

Početi ću sa time što ću je otjerati. Tirki. Neka ide. Ne pridonosi mom miru. U stvari, ne pridonosi ničemu, ako bolje razmislim. Sjedi ispred monitora po čitave dane, puši jednu za drugom i to je sve čime se bavi. Kad se uvučemo u krevet, privuče se ka meni, privije svoje tijelo, krhko i maleno uz mene i njena me toplina zagrije, probudi mi muškost. Uživamo jedno u drugom, ali nije to ljubavni žar: prije je to put ka lakšem snu, mali zaborav, bijeg...

Dok nam se tijela njišu u praiskonskom ritmu, Tirki pridonosi ritmu i to je sve u čemu ona pridonosi u našem, ako se tako može nazvati, zajedničkom životu. Ostalo sve ja obavljam. Praznim pepeljare, perem posuđe, pa čak i kuham. Tirki se ponaša poput kraljice: sve ostavlja za sobom u savršenom nemaru i savršenoj nebrizi. Kao da se stvari sređuju same od sebe. Ne namješta krevet. Ne namješta ništa. Depresija se umotala u Tirkinoj nutrini poput zmije i ne napušta je. Ne mogu to više podnijeti. Gledati je kako svlači gaćice i baca ih u kut i zaboravlja na njih i ja ih gledam slijedeća tri dana, kako skupljaju prašinu. Sve što uzima ostavlja tamo gdje joj je to što je uzela prestalo služiti. Čaše i šalice su posvuda bile: svjedoče to izdajnički krugovi na stolu pored kompjutera, na prozorskoj dasci, na parketu, pa čak i na tranzistoru. Dosta mi je. Ne mogu više. Nemarnost joj je u krvi i ugušiti će me njome. Ili je to ravnodušnost? Jer nema više njega za koga je živjela, disala...možda čak i pospremala stan? Kuhala? Ne mogu je ni zamisliti u takvoj ulozi. Otjerati ću je! Biti će mi bolje samom. Otjerati ću je! Moram sakupiti hrabrosti i reći joj da briše. Moram!

- Zašto si toliko jebeno tužna? - pitao sam je na proslavi useljenja jednog svog poznanika, na kojem se i ona našla: mnoštvo je ljudi pilo i plesalo u velikom i praznom trosobnom stanu, kojeg je moj poznanik upravo kupio i povodom toga priredio zabavu.

- A zašto ti toliko jebeno piješ? - uzvratila je i bila je u pravu: tko sam ja da se usuđujem pitati, kad i sam ...

- Prestajem - rekao sam iznenada, dok smo stajali u kutu, pored prozora, a glasna i preglasna nas glazba obavijala: iznenadno nadahnuće i odlučnost me zapljusnulo i osjećao sam se moćno.

- Što prestaješ? - Podigla je crne obrve. - Piti?

- Piti!

- Molim te, nemoj me nasmijavati - uz odmahivanje rukom u kojoj je neizbježna cigareta, rekla je neraspoloženo.

- Hoću! - Nešto ju je u mom glasu natjeralo da me pogleda. - Prestajem. Ovog časa!

- Da mi je to vidjeti...

Istresao sam čašu kroz prozor u crnu dubinu četiri kata. Mrzio sam samog sebe: posljednjih sam deset godina proveo pijući, pijući, pijući...

- I što sada? - upitala me.

- Ništa - rekao sam sliježući ramenima. - Ne znam što sada. Nikada nisam živio bez cuge i ne znam što sada. Ali znam da ću pokušati otarasiti se toga, ne želim više robovati: postaje preteško!

- Trebati ćeš pomoć - tiho je rekla, ne gledajući me oči.

- Nudiš li je? - pitao sam i priznajem, priželjkivao potvrdan odgovor: bilo me strah samotne noći koja se zastrašujuće prostirala ispred mene.

- Nudim, ako me primaš ...

- Nemaš gdje biti? - upitao sam, naslućujući tužnu priču: iako prilično pijan, osjećao sam vibracije.

- Imam roditelje - odgovorila je Tirki - ali ne želim kod njih. Ne ovakva! Ne bih mogla podnijeti njihovu samilost, koju bih sigurno čitala u njihovim pogledima. Znaš, upravo sam prekinula ljubavnu vezu dugu ili kratku, kako hoćeš, četiri godine. Izbacio me na ulicu, iz zajedničkog stana. Jučer, kasno noću. Bez milosti! On kojeg sam jedinog do sada voljela...

- Ne govori više! - Obgrlio sam joj krhka ramena.- Ne muči samu sebe. Pođi sa mnom, u moj stan, dok se ne smiriš, središ. Pomagati ćemo jedno drugom.

Više joj ne mogu pomagati, ako sam joj pomagao, shvaćam to sada, dok stojim na sredini sobe, ogledavam se u svom tom neredu. Ništa nisam učinio. Jedan sam nered u svom životu zamijenio drugim. Ta mi misao bljesne i odlučno ukočim ramena, spreman istog trenutka, kad se Tirki pojavi, reći joj kako više nije poželjna u ovom stanu, u mom životu. Mora dalje. Sama.

Napeto osluškujem: ne čuje se više šum tuša i znam, gotova je sa tuširanjem i naslućujem, sada briše svoje čvrsto tijelo, lijepo tijelo, poželjno tijelo, tijelo koje se tako divno privija uz moje i ljutim se na samog sebe, jer osjećam žaljene i blagu tugu. I želju … Znam, jedan dio mene želi da Tirki ostane, ali ... ne, ne može ostati! Čvrst sam u svojoj odluci i reći ću joj to istog časa kad bane u sobu...

Tirki otvara vrata sobe, obučena samo u kratke i smeđe hlačice i rasparanu gotovo do sisa majicu, koja je nekada bila crvene boje, vidi joj se čitav trbuh i poneko rebro. Vruće je i ležerna je odjeća obavezna u našem svijetu. Samo smo nas dvoje ovdje i naše uspomene.

- Opa! - kaže ona raspoloženo i mršti svoj mali i lijepi nosić. - Kako li samo smrdi ovdje! Sve zaudara! Zar se ne smije provjetriti? Isprazniti pepeljare?

- Čuj, Tirki ...

- Čuj ti! - prekida me ona. - Idi pod tuš, a ja ću urediti ovaj svinjac ovdje! Dosta smo živjeli ko svinje! Ne piješ već dvadeset i dva dana, a ja ... pa, reći ću samo to, da mi je jebeno drago što sam naletjela na tebe u onakvom gadnom trenutku svog života. Da nije bilo tako, tko zna gdje bih završila ... Dobro, sad je to prošlost! Što čekaš? Idi na tuširanje i obrij se, molim. Zapušten si. A ja ću danas skuhati nešto dobro, dosta smo se hranili splačinama…od sada ja kuham! Vrijeme je da počnemo živjeti ko ljudi. Dosta je ovog nereda …

Izlazim iz sobe: nema potrebe slušati njene riječi, glas, ma koliko mi godio uhu. Stojim pod tušem i puštam da mi voda teče niz tijelo, a u meni se budi nada, kako su mučni dani iza mene. Zatim se ispravljam: iza nas! Možda, sada ...

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: