petak, 29. lipnja 2007.

Srečković



Samson, krupan njemački ovčar, potmulo zareži, dok je suhim i ispucanim jezikom uzalud lizao metalnu zdjelu u kojoj se obično nalazila voda. Vode u zdjelici nije bilo već četiri dana, ali Samson to nije znao, osjećao je samo jaku, nepodnošljivu žeđ i još više nepodnošljivu razdraženost, a vrijeme kad je posljednji put pio hladnu vodu gaseći žeđ, ostalo je negdje daleko. Za glad nije mario, ali žeđ... Nije mogao shvatiti što se događa. Zašto nema vode? Gdje je on, njegov bog, gospodar, koji se tako lijepo sve do sada brinuo za njegove potrebe, sve do ovog slučaja sa vodom?

Razdraženo luta tihim stanom iz sobe u sobu, neprekidno sa nejasnom nadom, kako će iznenada naići na svog gospodara, koji će ga potapšati po glavi i odmah ga poslužiti vodom. U lutanju stanom, čija su sva vrata prostorija bila otvorena, do ludila ga je dovodilo monotono i uporno kapanje iz tuša. Lizao je mokri pod, ali...žeđ je rasla, rasla, a Samson postajao sve razdraženiji, pogled mu postajao ubilački...

- Ti si poludio - reče Andrea. - Nećeš ni izaći na ulicu, a oni će to znati. I što onda?

- Moram to učiniti - odgovori Stefan. - Trebao sam to uraditi još ranije.

- Nisi u pravu! - razdraženo mu reče Andrea. - Pa to je čista ludost! Izgubiti ćeš glavu zbog psa.

- Ja volim Samsona - reče joj on. - I Samson za mene nije običan pas. Ne brini, srećković sam ja!

- A ja volim tebe! - uzvrati Andrea svojim argumentom, priđe mu i zagleda se u njegovo mršavo lice i grozničave oči. - I ti za mene nisi običan muškarac. Ne bih mogla podnijeti da ti se bilo što ružnog dogodi. A dogoditi će ti se, upadneš li njima u ruke! Znaš i sam koliko su beskrupulozni.

Stefan, zgodan dvadeset i osmogodišnji mladić, visok, smeđe i razrabušene kose, zelenkastih očiju, koje su sada izgledale tamne, pod pritiskom briga, tužno klimne glavom, a poduža mu se kosa protrese na ramenima: znao je vrlo dobro što ga čeka, ako ... Brzo odagna te misli, ne želi ni misliti na tu mogućnost! Snaći će se! Do sada mu je to izvrsno polazilo za rukom: već puna četiri dana izbjegava zasjede, koje mu oni postavljaju.

- Biti će sve OK - reče joj utješno.

- Samo tako kažeš - reče ona tužno. - Sigurna sam kako ni sam ne vjeruješ u to.

- Ma ne brini, molim te! - uzvikne Stefan i zagrli je, pa je čvrsto privine uz grudi. - Vidiš li, kako ih ovih dana vučem za nos? Pravi sam srećković, zar ne? Nikako da me ulove, a trude se. Pametniji sam ja od njih. Njih je čitav čopor i svi me love, a ja ih uspješno vučem za nos.

- Možda - odgovori Andrea. - Prije bih rekla da si samo sretniji. Ali neće te sreća vječno pratiti. Zar je i ovo što te gurnulo u ovu besmislenu i opasnu situaciju bila tvoja čuvena sreća?

- Preračunao sam se - promrmlja on sebi u bradu, ne gledajući u nju. - Mislio sam...

- Ne! - prekine ga Andrea. - Nisi mislio, Stefane, to je tvoja tragedija. Nadao si se: to je prava riječ. Nadao si se dobiti veliku lovu i sad ispaštaš zbog toga!

- Uh! - zaječi on. - Da je upalilo...

- Ali nije upalilo i nikad neće upaliti, Stefane, shvati već jednom. Nikome velika lova ne pada sa neba, pa neće ni tebi. Uzalud maštaš o tome. A ovu glupost, uzeti lovu od lihvara, jer nisu ništa drugo, kad nabijaju tolike kamate, to je vrhunac ludila koje te polako zahvaća.

- Pretjeruješ - reče on, pokušavajući biti miran i ne uzrujati se, jer njene su ga riječi zaboljele, a nije joj htio to pokazati. - Bio sam siguran da ću dobiti...pogriješio sam, OK. Ali nije smak svijeta, bogamu! Oporaviti ću se! Skupiti ću lovu, vratiti dug prokletim kamatarima i bit će sve OK.

- Neće biti sve OK! - Andrea sažaljivo odmahne glavom: zašto on ne želi shvatiti? - Kad riješiš ovaj dug, upasti ćeš u drugi...kocka je prokletstvo, bilo koji oblik kocke...

- Sad iz tebe progovara tvoja stara, bogomoljka - reče joj Stefan.

- Kojoj si ti pozvonio na vrata, kad ti je postalo gusto - odbrusi mu Andrea. - Kad bi znala zašto si ovdje...

U Stefanu nešto zadrhti, kao da je odjednom ugledao tračak svijetlosti u ovoj prokletoj tami. Andrea lupa gluposti, ali kad bi staroj rekao i...stari šišmiš spava na lovi, ne bi ni osjetila da mu posudi pišljivih četrdeset i pet komada...riješio bi se prokletih gulikoža kamatara, mogao bi se vratiti poslovima, mogao bi...odjednom se pred njim otvarale mogućnosti i njegove je zlovolje nestajalo, a nada mu nabrekla grudi.

- Kad bi ti ... - počne Stefan.

- Ni u ludilu! - po tko zna koji put, prekine ga Andrea. - Neću pitati mamu! Velika je to svota! Stefane, volim te, ali znam da si strastveni kockar i nikada ne bih to učinila majci. Zajedno smo već četiri godine i nadala sam se kako ćeš se promijeniti, prestati...

- Daj, molim te...- Stefan nervozno ustane i odšeta do prozora i pogleda u toplu ljetnu večer: mrak se počeo tiho spuštati i uskoro će zavladati tama, noć koju voli, noć kad se istinski živi.

- I ja tebe molim - reče Andrea. - Promijeni način života, ili...

- Ili što? - upita Stefan oštro, okrenuvši se od prozora i zagleda se u nju hladnim zelenkastim pogledom. Neće joj to dozvoliti. - Želiš prekinuti? Sada, kad mi je gusto? Mogu odmah otići, ako to želiš!

- Nemoj - tiho zamoli ona. - Nemoj me mučiti.

- Daj mi nešto love - reče on hladno, nemilosrdno, gledajući je netremice, koristeći se iznenada stečenom prednošću. - Imam nešto love sakrivene u stanu. Biti će dovoljno za ulazak u partiju. Nahraniti ću i napojiti Samsona, uzeti lovu, dobiti noćas, sutra vratiti dug i kamataru i tebi. Daj mi bez riječi i nikada te više ni za što neću moliti.

Andrea priđe ormaru, otvori ga, zavuče ruku pod brdo odjeće i povuče je natrag, a u šaci joj hrpa novčanica, u koju se Stefan sa nadom zagleda, ni ne primjećujući njen sažaljivi titraj usana.

Netko prčka po vratima i Samson sa nadom naperi uši, ali odmah zatim potmulo zareži: nije to gospodar, njegove su kretnje drugačije. Ljut, gladan i žedan, Samson, velika smeđa hrpa bijesa, brzo se zaleti prema vratima i gromoglasno zareži iz dubine suhog i bolnog grla. Šumovi sa druge strane vrata pričali su mu o brzom udaljavanju nepoznatog. Za trenutak umiren, jer obavio je svoju dužnost, Samson zagunđa i legne na pod u hodniku. Žeđ ga ponovo zgrabi svojim nemilosrdnim i snažnim stiskom. Zacvili tiho, jadno…

Stefan mirno stoji iza vrata i gleda u noć, na ulicu. Ljetna je večer, toplo, poprilično je ljudi vani i on ih pažljivo promatra, ocjenjuje. Nitko mu se ne čini opasan i nakon nekoliko minuta mirnog stajanja, Stefan duboko udahne. Donio je neopozivu odluku, pa stupi na još uvijek topli pločnik i brzim se hodom uputi prema svom stanu, udaljenom svega nekoliko minuta hoda. U izlozima je, ne želeći se okretati, pažljivo pratio kretanje ljudi iza svojih leđa i ništa mu nije bilo sumnjivo.

Ali se nije zavaravao o prestanku progona. Znao je, osjeća kako je progonjen, ali nada, nova mu nada ulijeva snagu, pa brzo i odlučno korača. Planovi mu se roje u pravim jatima misli...lepršaju poput ptica!

Nahraniti će i napojiti jadnog Samsona: još ga nikada nije ovoliko dugo ostavio samog. Izdržljiv je Samson, žedan je i gladan, ali može on to podnijeti. Dati će mu vode i pomaziti ga, a zatim put pod noge, na onu partiju pokera za koju je čuo. Lijevo ga koljeno svrbi, a svaki bi put dobio kad bi ga to koljeno svrbjelo: još nikada ga nije iznevjerio taj predosjećaj pobjede. Zna da će dobiti i jedva čeka sjesti za stol, promiješati karte...

Evo, njegova je zgrada tu, ispred njega. Hodajući lagano iza dviju djevojaka, Stefan oštro promatra, ali ništa ne zapaža sumnjivog. Ohrabren, šmugne u zgradu i počne se penjati na treći kat, preskačući po dvije stepenice.

Ključevi mu u ruci nervozno podrhtavaju, dok otključava vrata stana iz kojeg dopire zloslutna tišina: Samson sigurno stražari! Stefan otvori vrata i u tom trenutku primijeti pokret iza sebe pa se brzo okrene. Shvati da su ga njegovi progonitelji čekali: smjestili se u tišini kat više i mirno i strpljivo čekali. Znali su da će doći, naravno. Bio je glup: mislio je na zasjedu ispred zgrade, a oni … Bilo ih je dvojica, visoki, obojica mnogo krupniji od njega i shvati kako nema nikakve šanse, dok ih je gledao kao se brzinom svjetlosti približavaju skačući niz stepenice, a njihovi su koraci u staroj zgradi gromoglasno odjekivali.

Samson se nakostriješi: žeđ mu pomračuje instinkte. Čas mu se čini da čuje dugo očekivanog gospodara, a čas kasnije nepoznate i prijeteće korake. Bijesno režeći, puže prema razdražujućim zvucima. Zaleti se prema vratima u trenutku kad ih je Stefan otključao, u trenutku kad su Stefanovi progonitelji stigli do njega, pa uz bijesni urlik, iz koga je izbijala patnja žeđi i urlik straha, jer ne shvaća događaje oko sebe, a koji ga nagone na akciju, Samson skače visoko u zrak i grabi prvo grlo i nemilosrdno steže, dok u hodniku odjekuju zapanjeni i uplašeni povici Stefanovih progonitelja, ispred čijih uplašenih i širom razrogačenih očiju na glatki pod hodnika pada Stefan razderanog grla, dok ogromni njemački ovčar crvenih očiju ludo urliče, a crvena se krv razlijeva ispod trzajućeg u agoniji Stefanovog tijela.

Njihova je potjera završila, postala besmislena. Sreća je Stefana napokon napustila.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: