petak, 29. lipnja 2007.

Slatka osveta



Kao i svake večeri već poduži niz godina, otvaram vrata kafića "Pančito" u svom najbližem susjedstvu i kao i uvijek, krećem ravno prema šanku: samo starci piju sjedeći. Sve je isto, a opet, sve je i nekako drugačije. Naginjem se prema dobroj poznanici, crnokosoj Dragici, koja stoji sa druge strane šanka.

- Dragice, ljepotice - kažem joj potiho, da samo ona može čuti i primjećujući napete uši gostiju. - Reci ti meni, koji se klinac događa? Jesam li nešto propustio? Što su svi umukli i tako se zabuljili u mene, kao da me do sada nikad nisu vidjeli?

- Reći ću ti - kaže Dragica, pa se isto tako naginje sa svoje strane šanka prema meni. - Onaj bradonja, Ljubo, širi neke priče o tebi.

- Kakve priče?

- Kaže da si peder.

- O! - iznenađeno kažem: na sve sam pomišljao, ali ovo zbilja nisam očekivao. - A odakle mu ta ideja?

- Možeš ga sam pitati - reče mi Dragica i namigne prema toaletnim prostorijama.

- Hvala! - Dajem joj znak da mi natoči piće. - Baš ću to i učiniti.

Pijuckam svoje prvo piće te večeri i čekam da se Ljubo pojavi. I evo ga, otvara vrata toaleta jednom rukom, a drugom gladi svoju crnu bradu prošaranu sjedinom.

- Hej, Ljubo! - doviknem, a sve se oči u kafiću uprle u mene. - Dođi i popij nešto sa mnom.

Trenutak oklijeva, a zatim prilazi. I onako me ne može izbjeći. Gledam ga pažljivo i mirno.

- Što ćeš popiti? - pitam.

- Konjak.

- Daj mu konjak - kažem Dragici, pa se okrećem prema njemu sa čašom u ruci. - Čujem da širiš neke glasine o meni ...

Ne odgovara. Tišina se razvlači između nas i ja uživam u njoj. Neka se malo kuha u vlastitom sosu! Miran sam, sasvim miran i neću dozvoliti da me izbaci iz mog mira.

- Reci slobodno - mirno i tiho govorim i uživam u tome kako su svi naćulili uši. - Zašto to misliš? Da sam peder?

- Pa ... - poče Ljubo oklijevajući, ali ohrabren mojim mirnim držanjem i tihim glasom i počinjući shvaćati kako nikakve gužve neće biti, nastavi sad već sa osmjehom i posprdnim glasom - što drugo da čovjek misli? Nikad te nisu vidjeli sa nekom ženskom.

- I zbog toga misliš da sam peder?

- Ne mislim tako samo ja - reče Ljubo. - Ima nas više.

- I jer vas ima više - kažem ja - uvjereni ste da ste u pravu?

- Pa, znamo da dvije susjede trzaju na tebe - reče on sad već sasvim miran i paleći cigaretu. - A ti ni repom da mrdneš. Je li to normalno?

- Ne znam. Ti mi reci.

- Ja mislim da nije.

- Reci, Ljubo – pitam ga mirno i zajedljivo - tvoja žena ti je bila susjeda, prije nego si se oženio sa njom, je li?

- Istina - odgovori on. - I kakve veze to sad ima?

- Ima i te kakve - kažem mu i gledam ga pravo u crne oči. – Zbog toga što ti je bila susjeda, nisi imao

manevarskog prostora i oženio si se njome. Ja svoje žene lovim podalje od kvarta u kojem stanujem. I zato me ne viđaš sa njima. Ali znam da mi ne vjeruješ i nije me briga. Jednog dana ćeš se uvjeriti da nisam peder.

- Čekam taj dan! - odbrusi on posprdno.

Platim naručeno piće i izađem iz kafića, dok se iza mene čuo iz početka tihi i prigušeni smijeh, a odmah zatim i grohot.

Neka se smiju. Polako ...

Mjesec dana kasnije, ulazim nakon dugog izbivanja u kafić "Pančito". Točnije, nisam bio od onog dana, kad se vodio razgovor o mojoj seksualnoj orijentaciji.

- Daj mi rum - kažem Dragici.

Ona nalije dupli rum i stavlja ga ispred mene, iako sam tražio obični.

- Ovo je od mene - tiho reče. - Svaka čast!

Znači, pročulo se. To sam i mislio. Brbljavac Ljubo izazvao je vraga u meni, koji je mirno spavao. Uopće se nije bilo teško približiti njegovoj gospođi, visokoj crnki na samom pragu četrdesetih. Godinama zanemarivana, gladna pažnje, jer Ljubo više voli piti nego voditi ljubav, doslovno mi se sama bacila u zagrljaj. U Ljubinom i njenom stanu.

Sreo sam je u trgovini, tobože slučajno, i inzistirao odnijeti joj tešku torbu do stana. Ispred stana, naravno, pozvala me na kavu, a kad smo se našli u stanu, okrenula se prema meni, isturila grudi i upitala promuklo:

- Dakle?

Nije mogla čekati. A mene nije trebala nagovarati, pa smo se ševili sve u šesnaest čitavih mjesec dana, a onda sam udesio da nas vide dvojica lokalnih tračera kako odlazimo zajedno u Ljubin stan, dok je on odrađivao svoju smjenu radeći kao električar na održavanju dalekovoda. Znajući što će se dogoditi. Uz čašu, svima su rastrubili i bilo je samo pitanje trenutka, kad će glasina dospjeti do Ljube.

Vrata se kafića otvore i Ljubo uđe. Crno i bradato mu lice smrknuto, dok prilazi šanku za kojim jedino ja stojim. Ostali gosti, njih šestorica, sjede za stolovima, po troje za svakim stolom.

- Konjak - naruči Ljubo.

Dragica natoči konjak, posluži ga, pa se pričini kako ima posla na drugom kraju dugačkog šanka.

- Čuo sam nešto - promrsi Ljubo kroz zube.

- A što? - upitam glasno.

- Da si se spetljao sa mojom ženom.

- Ali, Ljubo! - uzviknem i teatralno širim ruke i time privlačim pažnju svih prisutnih. - Odakle ti takva apsurdna ideja? Zar se ne sjećaš? Ja sam peder.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: