petak, 29. lipnja 2007.

Zarobljenik



Sam. Potpuno sam. Usred mnoštva. Točno se tako osjećam, dok stojim na autobusnoj stanici, ispred autobusa kojim putujem na službeni put, kako pogrešno misle svi oko mene, jedan od mnogih službenih putovanja, sam i osamljen, usprkos vrevi oko mene i još više usprkos svoje obitelji, koja me ispraća. Svi su tu: moja žena Monika, visoka, lijepa, dotjerana do savršenstva, pod punom ratnom spremom, uostalom, kao i uvijek. Besprijekorna frizura njene kratke i obojane plave kose, lice zategnuto pod pažljivim rukama maserki koje posjećuje, ten priča o redovitim posjetima solariju, nokti žarko crveni, baš kao i usne. U četrdeset i prvoj godini svog života izgleda bolje nego ikada: upravo je zanosna. Obučena u svilenu bijelu košulju i crnu suknju, dovoljno kratku da svijetu pokaže svoje prekrasne noge, lagano se njiše na visokim potpeticama i gleda negdje preko mog ramena. Dosadno joj je, znam. Jedva čeka da uđem u autobus koji će me odvesti do aerodroma i da joj nestanem iz života: bar privremeno. Da može disati slobodno.

Do Monike, sa njene lijeve strane, stoji naša kćerka Magda: dvadeset joj je, visoka je poput mame, ali crne kose, bujne i dugačke, nemarno joj pada niz ramena u divljim kovrčama, sve je na njoj nemarno, traperice, majica kratkih rukava, ali sve sa etiketom, prestižna odjeća, lažna nemarnost koju se skupo plaća, što vrlo dobro znam, jer ja sam taj koji joj plaća račune.

Malo po strani stoji moja mlađa kćerka, Dalia, miljenica, mezimica, razmaženo derište. Dok nisam … Osamnaest joj je tek godina, a takve sam priče načuo o njoj, da me strah povjerovati u njihovu istinitost. Dalia je kopija svoje majke u tim godinama: visoka, mršava, kestenjaste kose i zelenih očiju, utegnute male stražnjice u traperice, mami muškaračke uzdahe, kojih je i te kako svjesna.

- Javi se čim stigneš - kaže mi Monika: osjećam svakom svojom porom kako to govori samo zbog toga što se te riječi očekuju od nje. Igra igru.

- Hoću - odgovaram kratko. I ja igram igru.

- Donesi mi parfem - kaže praktična Magda. - Nemoj zaboraviti.

- Neću zaboraviti...

- Evo, moraš ići - reče Dalia.

Ljubim svoju lijepu ženu, zatim svoju djecu koja su također mlade žene i penjem se u autobus. Ima oko pola sata vožnje do aerodroma, pa sjedam i gledam u svoju obitelj koju više ne poznajem. Jesam li ih ikada zbilja poznavao? Volio? Provodio vrijeme sa njima? Kad smo postali stranci? Kad sam ih izgubio? Njih za koje sam tako naporno radio. Gdje je sve to nestalo? Uzaludna pitanja, znam…Nestrpljivo čekam polazak i osjećam olakšanje, kad autobus krene. Mašem poput ostalih u autobusu, ali radim to automatski, bez osjećaja...

Nekada nije bilo tako, prisjećam se, dok autobus bruji i prolazi ulicama grada. Nekada ...

Pet dana ranije, u petak, kraj je radnog tjedna. Kiša udara svom snagom u prozor. Prolom je oblaka nad gradom. Oblaci sivi i teški, poput mog raspoloženja, nisko polegli nad krovove. Gusti zastor kiše sakriva pogled na more: sve je mokro i sivo. Sjedim u svom odvjetničkom uredu: kupio sam ga prije četrnaest godina: u stvari, kupio sam ogroman stan u strogom centru grada i od njega učinio ured. Dugačak hodnik, tri sobe, moja najveća, čajna kuhinja, kupaonica pa čak i jedna spavaća soba za mene, ako moram prileći. Rat je mahnitao i čovjek, čiji je stan bio, zbog nekog je svog razloga morao hitno otići. Otkupio sam gotovinom stan od njega, jeftino i odmah ga preuredio. Sad je već prometan poput šetnice. Ali nije uvijek tako bilo.

Sve se izmijenilo u mom dokonom životu daleke 1985-te: trideset mi je godina, neoženjen, samac, živim sa majkom i radim u jednoj tvrtki kao pravnik. Sanjam o boljem životu, životu u kojem ne postoje zabrane, u kojem je sve dozvoljeno, u kojem imam mnogo love, toliko love, da uopće ne razmišljam o njoj. Sanjam o uspjehu, bogatstvu, moglo bi se reći i slavi. Želim zagrabiti život, u potpunosti ga iskoristiti: uspjeti! Mlad sam i zdrav i pametan i pun povjerenja gledam u budućnost.

I tada, ljetna je i topla večer, dok ispijam večernje pivo u omiljenom kafiću, srećem nju, Moniku. Dvadeset joj je i ljepša od same ljepote. Dah mi zastaje zbog njene ljepote i znam: želim nju i ni jednu drugu! Moram je imati! Deset nas godina dijeli, ali me nije briga: ona je žena za mene, znam. Gledam je kako prilazi stolu nasuprot mome i uživam u prizoru: visoka je, pomalo mršava, kestenjaste kose, kratko podšišane, izazovnih kretnji, zelenih očiju, mala joj stražnjica zanosno se njiše. Uživam samo je gledajući.

Šest mjeseci kasnije, postala je mojom ženom. Preselio sam se u kuću njenih roditelja, nije mi se to dopadalo, ali...biti pored Monike bilo mi najvažnije. Odbila je živjeti pored moje majke, a ja nisam želio otpočeti zajednički život svađom. Iduće smo godine dobili Magdu i mislio sam da sam najsretniji čovjek na svijetu. Dvije godine kasnije, rodila nam se Dalia.

Život mirno promiče, dok se nemirna vremena približavaju. U svojoj sam tvrtki primjećivao promjene: ljudi se počeli dijeliti, osnivati prave klanove. Promjene su nadirale i vidio sam kako se vrijednosti mijenjaju. Politika se uvukla u sve pore društva, u svaki odnos, ništa nije ostalo pošteđeno!

- Daj otkaz - reče mi jednu večer Monika, dok smo sjedili ispred kuće njenih roditelja.

- Razmišljam o tome - priznajem joj i vidim je kako se smiješi. - Tražim prostor u centru, gdje ću otvoriti ured. Dolaze luda vremena, Monika! Biti ću tu svega! I tko bude pametan, mlatiti će veliku lovu. Treba samo hrabrosti. A ja je imam!

- Ne sumnjam u tvoju hrabrost - reče mi ona.

Tu smo noć divlje vodili ljubav, kao u početku našeg poznanstva, kad se gotovo i nismo prestajali ljubiti. Nezasitno i pomamno. Divlje.

Privatna mi se praksa pročula kad sam obranio klijenta optuženog za višemilijunsku prijevaru. Od tog trenutka nije mi nedostajalo klijenata: svi oni koji su se kretali van zakona ili gazili po samom njegovom rubu, obraćali mi se. Slava mi je rasla, baš kao i račun u banci i ljudi me prepoznavali na ulici, pozivali na piće, slali karte za kazalište, tražili moje društvo. Uživao sam. Tko ne bi?

Uredio sam privatni, sad sasvim moj ured, zaposlio Bojanu, mladu i sposobnu ženu da mi bude tajnica, odselio sa obitelji od ženinih roditelja u vlastiti trosobni stan, koji sam kupio prodavši prethodno stan koji sam naslijedio od majke, a koja je u međuvremenu umrla. Počeo sam konačno živjeti onako kako sam sanjao da treba živjeti. I dopadalo mi se to, uživao sam u svakom trenutku koji je svaki na svoj način bio uzbudljiv.

Kucanje prekida moje misli i na kratki sam trenutak zbunjen i ustajem sa udobne i kožne stolice. Kratki mi je trenutak potreban da se vratim iz sjećanja.

- Uđi! - kažem.

Ulazi Bojana: smeđa joj je kosa uredno začešljana uz glavu, gotovo priljubljena i pozadi vezana u rep. Obučena je u tamnoplave hlače i bijelu košulju, prozračnu, laganu. Smeđe joj oči nasmiješene.

- Uskoro će pet - kaže ona. - Mogu li još što učiniti za vas?

- Nije potrebno, hvala - odbijam: želim ostati sam i srediti misli. - Možete ići, Bojana, hvala!

- Hvala vama, šefe - kaže ona uz osmjeh, izlazi i tiho zatvara vrata za sobom.

Sjećam se onog dana kad sam je zaposlio. Upravo sam tog dana prvi put dobio poveću svotu na ruke i istog tog dana otvorio sam tajni račun, za koji sam samo i jedino ja znao. Poprilično velike svote često su mi isplaćivali na ruke, u gotovini, zadovoljni klijenti i naravno, shvatio sam kako porijeklo takvog novca nije baš najčišće. Nije me bilo brige: zar svi isto ne rade? Zar svijet ne funkcionira na taj način? Račun se debljao svakog dana, a da nisam imao nikakve ideje kako ga i kada i da li uopće upotrijebiti. Ali sam osjećao da će mi jednog dana u budućnosti dobro doći, zatrebati. Pustio sam ga rasti i da nije bilo čestih uplata, zaboravio bih na njega: ni jednom se nisam poslužio njime, a račun je postajao sve deblji i deblji. Napredovao je, a ja sam osjećao zadovoljstvo zbog te činjenice.

Što se ne bi moglo reći za moj bračni i porodični život. Djeca su prestala biti djeca i moje su cure postale mlade žene i imale svoj privatni život, u koji nisam imao uvida. Dok sam trepnuo, postale su odrasle. Normalno je to, mislio sam i nisam se uzbuđivao, ali bogami, nije normalno ovo što se događa sa Monikom.

Promijenila se: više je ne prepoznajem, nije to ona mlada cura koju sam upoznao prije dvadeset godina. Ovu ženu ne poznajem i to je istina! Ta me misao ošine, tog poslijepodneva od prije godinu dana, kad sam baš kao i sada sam sjedio u svom uredu: također je bio petak. Gdje je nestala ljubav? Povjerenje? I zašto?

Kad smo posljednji put vodili ljubav? Nisam se mogao sjetiti, ali sam se sjetio ružne scene. I sad mi se ta scena odigrava pred očima.

- Nemoj - rekla mi Monika, kad sam je prije dvije noći u krevetu pokušao privući sebi, udahnuti njen miris. - Moram sutra biti svježa! Idem...

Prestao sam je slušati. Odjednom sam shvatio kako je više ne poznajem. Moja Monika, moja žena, neprekidno odlazi na neka meni sasvim nepoznata mjesta i sreće se sa meni nepoznatim ljudima. Kreće se u društvu, zove to ona. A ja? Kako ja to zovem? Bijegom, eto kako zovem. Monika bježi od mene, od vlastite djece i okreće sa sasvim i samo samoj sebi. Ništa joj drugo nije važno, shvaćam odjednom i prisjećam se njenih odlazaka kozmetičarki, na jogu, na jogging, na neku od mnogobrojnih dobrotvornih zabava, na balet...posvuda odlazi samo zbog toga da ne ostaje u kući. Sa mnom. Koji sam i onako rijetko u kući: vječno sam u nekoj jurnjavi i često odsutan iz grada. Navikao sam na to i nisam razmišljao o tome. A sad osjećam kako se sve u mom životu promijenilo: ništa nije kako bi trebalo biti.

Ljut sam na samog sebe. Glupan! Kako to prije nisam shvatio?

A zatim nova crveno užarena misao: djeca, koja nisu djeca! Što znam o njihovim životima? I iskreno priznajem sebi: ništa! Jesam li zatajio kao otac? Kao suprug? Dok sam stvarao karijeru i gomilao bogatstvo, jesam li zaboravio na svoje najveće bogatstvo? Pitanja me razdiru i odlučujem se na drastični korak, jer znam, drugačije ne mogu doznati ono što žarko želim znati.

Dva dana kasnije unajmio sam privatnog detektiva ( to je bolje i lakše nego čupati riječi iz djevojaka, za koje slutim kako bi bile lažne ) i za samo tjedan dana on me pozvao i ugovorili smo sastanak, koji sam jedva uspio ugurati u pretrpani dnevni raspored. U restoranu, dok je on zadovoljno jeo neku ribu, a ja pio mineralnu, nisam želio alkohol, iako sam osjećao potrebu za njim, pregledavao sam materijal koji mi je donio i oblijevao me znoj. Ledeni i mučni znoj. Bilo je gore nego što sam očekivao da će biti.

Listam izvrsno i profesionalno urađene fotografije i zgražavam se, ne vjerujem svojim očima: Dalia, moja mlađa kći, ljubaka se sa nekoliko njih, što ne bi bilo strašno, da ne radi to sasvim gola i sa svima odjednom, točnije, sa trojicom muškaraca odjednom koji... Na slijedećoj slici Magda, obučena, ali golih ruku, a u veni zabodena igla, na licu joj neki ludi i meni nepoznati izraz, oči odsutne…

Zgađen, odguravam slike od sebe i one na kojima je moja draga Monika u tuđem zagrljaju: pomamno ljubi muškarca, kojeg sam bezbroj puta ugostio u svojoj kući, ali barem nije gola, slika mi se čini sasvim nevina, nasuprot onim drugim slikama, kao da je slikana na bezazlenom izletu.

U tom sam trenutku odlučio nestati, potpuno nestati iz njihovih života, promijeniti svoj život, sasvim ga promijeniti i pokušati ga osmisliti u ovim preostalim godinama. Još sam relativno mlad, nije još kasno. Nisam im potreban, imaju svaka od njih svoj život. Skriven od mene. Nisam im potreban. Već im odavno nisam potreban, ali doznajem to tek sada. Mora da me sve tri moje dame smatraju običnim glupanom.

Imam pedeset i jednu godinu i nisam ništa drugo do li zarobljenik svoje obitelji! Nisam im ja potreban: potreban im je novac koji u gomilama zgrćem! A one, sve tri, rasipaju ga… I ne mogu podnijeti tu misao. Da im nisam potreban, da me preziru, jer kako inače objasniti njihovo ponašanje… I moram promijeniti postojeće stanje. Ovako ne mogu, ne, ovako odbijam živjeti!

Zgađen, u sebi se kunem: okrenuti ću svoj život, ovaj puta na bolje! Uspjeti ću! Moram uspjeti!

- Nešto si jako tih - kaže mi Monika tu istu večer, dok sjedimo jedno pored drugog na skupom i kožnom kauču i odsutno zurimo u film koji se vrti na televizoru ogromnog ekrana. - Neprilike na poslu?

- Ne - kažem, a u duhu je vidim u zagrljaju onog drugog. - Ništa što ne mogu riješiti, ne brini.

- Ne brinem - kaže ona meko. - Imam povjerenja u tebe. Kao i uvijek.

Potajno je gledam i pitam se: od kada igra ovu igru? Sigurno već jako dugo: tako se prirodno ponaša i govori. Uživjela se u ulogu, shvaćam.

Sutradan zovem telefonom Rilca, kome je to nadimak i zovem ga u svoj ured. On ništa ne pita, samo kaže kako za nekoliko minuta stiže.

- Treba mi putovnica, i sve ostale isprave sa mojom slikom ali drugim identitetom.

Rilac, koji sjedi nemarno prekriženih dugih nogu u uglancanim crnim i skupim cipelama, mirno klima: navikao je na takve razgovore.

- Za kada? - pita kratko.

- Što prije to bolje - isto tako kratko odgovaram.

Rilac klimne, ustaje i uz vučji cerek izlazi iz ureda, a na licu mu vidim pitanje: kako se ova informacija može iskoristiti?

I dok strpljivo čekam isprave, sređujem druge stvari: većinu novca prebacujem sa javnog na tajni račun i smijem se na pomisao, kakvo li će iznenađenje biti za dragu Moniku, kad shvati da i nema previše novaca na računu. Za mjesec dana neće imati ni za kozmetičarku. Nedostojna osveta, znam, ali svejedno uživam i naslađujem se njome. Vrijeme je zrelo za ...

...odlazak od njih, napuštanje ovog života i početak drugog. Boljeg i svakako sadržajnijeg, nadam se. Gledam kroz prozor autobusa koji me vozi na aerodrom i po prvi sam puta nakon mnogo godina sretan. Miran i opušten. Nikakav neodgodivi sastanak me ne čeka. Oduševljava me to! Zaboravio sam kako je živjeti bez pritiska, opušteno, mirno. Za nekoliko ću sati šetati Londonom, a sve ovo iza mene...

Odjednom se autobus snažno zanese, nekoliko putnika uplašeno i prodorno vrisne, razbijaju rashlađeni zrak u autobusu, kočnice zaškripe i više ništa nije bilo kako treba biti. Nebo je dole, a more gore i mi mu se približavamo. Shvaćam da se autobus prevrnuo i da se niz strmu padinu nezadrživo i uz jezivu škripu metala, kotrljamo prema moru i besmislena mi misao prolazi: dobro je što je ljeto, neće nam biti hladno u moru i tada oštra bol i mrak i utonuće u zaborav.

Svijetlost mi vrijeđa oči i želim im to reći, ali mi riječi ne izlaze iz stisnutog grla. Kao kroz maglu počinjem nazirati lica oko sebe: prepoznajem Moniku koja mirno stoji, besprijekorno udešena kao i uvijek i do nje nepoznatog u zelenoj laganoj odjeći i shvaćam kako je to liječnik: kirurg.

- Ne govorite - kaže mi on. - Doživjeli ste saobraćajnu nesreću.

- Znam - konačno uspijevam progovoriti, nakon nekoliko bolnih pokušaja. - Što se dogodilo? I što se dogodilo sa mnom?

- Samo polako, bez panike - govori on pažljivo me vodeći u susret nemiloj vijesti, a Monika, nepogrešivo osjećajući trenutak, prilazi i hvata me za ruku. Brižna supruga.

- Dragi moj - kaže, ali oči joj to ne misle.

- Morali smo amputirati - kaže liječnik. - Nije se moglo izbjeći.

- Amputirati što? - pitam, jer naizgled sve je tu, čitav sam: ruke, noge, trup...

- Samo polako...

- Jebem mu, zinite već jednom! - odrežem: sva ona potiskivana napetost izleti u toj psovci. - Na kraju krajeva, najviše se to tiče mene, zar ne?

- Stopala, dragi - kaže mi Monika i steže mi ruku, glas joj blag, ali oči hladne, bezizražajne: oči morskog psa, bez sućuti u njima. - Morali su ti amputirati oba stopala.

- Ništa se nije moglo učiniti - dodaje kirurg. - Vrlo mi je žao, nagnječenja su bila …

- Ostavite me samog! - grubo ga prekidam.

Nešto u mom ih glasu natjera na poslušnost bez riječi i oboje me napuštaju, odlaze. Gledam u njihova leđa, dok mi u uzburkanim mislima konačno prevladava samo jedna jedina misao, velika i crna i bolna i nepodnošljiva i strašna i bojim je se izgovoriti na glas, jer sve dok je ne izgovorim na glas, možda i neće postati istinitom: možda neću postati i ostati zarobljenik.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: