Supermen

Krešo pogleda u stranu, skrene pogled prema nevažnom izlogu, ali duboko u sebi zna kako mu je to uzalud. Osjeća u uskomešanoj mu nutrini, da ga Luka promatra, gleda, onim svojim prodornim pogledom, koji Krešu neodoljivo podsjeća na pticu grabljivicu. Orao, koji netremice promatra svoj plijen i koji će se svakog časa nemilosrdno obrušiti na bespomoćni plijen, uzdrhtalog zeca. Krešo je bespomoćni plijen, tako se osjeća i mrzi samog sebe zbog toga, a Luka orao. Veliki i gladni orao raširenih krila.

- Znam da si me vidio - reče mu Luka, polažući ruku na Krešino rame. - Zašto me izbjegavaš?

- Ne izbjegavam te - odgovori Krešo, ali ne gleda prijatelja u lice.

- Ne seri! - odreže Luka. - Izbjegavaš me već tri dana. Zašto? Hoću da mi kažeš zašto. I to ovdje i sada.

Krešo pogleda u vis, jer Luka je viši od njega dvadeset centimetara. Visok točno sto i devedeset centimetara, širokih nabildanih ramena, duge i plave kose, koju veže u raskošni konjski rep, a koji mu pada gotovo do polovice leđa, Luka je mladić koji privlači pažnju na sebe samom svojom vanjštinom. Krešo je bolno svjestan toga. On, Krešo, visok je sto i sedamdeset pet, ali pored ogromnog, dobro istreniranog i izvježbanog Luke, izgleda nekako sitno, krhko i svjestan je toga.

- Veliki je to korak koji tražiš od mene - reče konačno Krešo. - Treba mi vremena da razmislim.

- Što se tu ima razmišljati? - upita Luka i zatrese dugom i plavom kosom, dok mu plave oči vrebaju Krešine. - Sve smo dogovorili.

- Ipak ...

- Nema tu nikakvo ipak! - odreže Luka i nagne se prema Kreši, unese mu se u lice, a Krešo se osjeti malenim i nezaštićenim. - Dođi poslije klope do mene. Bildati ćemo i sve dogovoriti. Više nema smisla odgađati.

- Dobro.

- I nemoj da ne dođeš! - opominjući reče Luka. - Čekam te u pet.

- Doći ću - prkosno odgovori Krešo. - Uvijek dođem na trening, je li?

Luka klimne. Bila je to istina. Krešo mu se pridružio nekako pri kraju prošle školske godine, za vrijeme školskog odmora.

- Čujem da imaš svoju privatnu teretanu - rekao mu je Krešo, a Luka je nepogrešivim instinktom namirisao njegovu nervozu.

- Imam - rekao je gladeći lice i radoznalo gledajući u Krešu. - Zašto?

- Bio bih ti zahvalan da me uputiš u bildanje - odgovori Krešo, polako i blagog glasa. - Želio bih malo ojačati. Morao bih malo ojačati.

I tako je počelo. Njihovo druženje, njihovo zajedničko bildanje, njihovo prijateljstvo. Obojica su pohađali gimnaziju, obojica drugi razred, ali u odvojenim razredima, pa su se na školskim odmorima obavezno sastajali i dogovarali termine vježbanja u teretani. Postajali su, sasvim neprimjetno, nerazdvojni prijatelji, a tada su nastupili dugi i vrući ljetni praznici, u kojima su iskovali i učvrstili svoje prijateljstvo.

Pod budnim okom Luke, Krešo je svakog dana trenirao i postajao sve jači, svakog dana sve više uživajući u oblikovanju svog tijela. Dok bi naizmjence vježbali na raznim spravama, Krešo bi slušao Luku koji je o svemu uvijek imao svoje mišljenje i koji se nije ustručavao iznijeti ga.

- Sve su to pičkice - rekao je jednog sparnog poslijepodneva, ležeći na klupi i podižući teret o kojem je Krešo mogao samo sanjati. - Pogledaj malo oko sebe, mislim, pogledaj pažljivo. Svi se nečeg boje i zbog tog nerazumnog straha samo životare. Nitko ne živi. Svi samo životare i kukaju kako im je teško. A što poduzimaju da to promijene? Ništa! Kažem ti, prave pičkice! A ovi drugi, koji su se usudili zgrabiti, koji se nisu bojali, koji su drski, oni imaju sve! Dobro je Franjo rekao: sto bogatih, a ostali ...

Krešo se blago nasmiješio, slušajući prvi put tu tiradu, koju će kasnije slušati mnogo puta i koja će uskoro postati njihova zajednička mantra.

- Onih sto se usudilo, Krešo, upamti to - nastavio je Luka, brišući ručnikom oznojeno lice. - U tome je čitava razlika. I tih sto drma državom. Posegnuli su za onim što su željeli i zgrabili su to i jebalo im se za tuđe mišljenje o tome! A ovi drugi, mlakonje, drhte u svojoj slabosti i zavide im. Treba se samo usuditi. Sve možeš, ako imaš hrabrosti usuditi se posegnuti za tim što želiš.

- A što ti želiš? - upitao je Krešo, između dva gutljaja hladne vode, koja je neizmjerno prijala u sparnom poslijepodnevu.

- Lovu i moć! - spremno je odgovorio Luka, odložio utege i ustao sa klupice, pa se uspravio u čitavoj svojoj impozantnoj visini, gol do pojasa, obučen samo u kratke crvene atletičarske hlačice, natopljene znojem. - Ili moć i lovu! Kako više voliš!

- A kako to misliš postići?

- Još ne znam - rekao je zamišljeno Luka - ali budi siguran kako pažljivo gledam oko sebe. I vrebam. Čim se ukaže prilika, iskoristiti ću je. Možeš se kladiti u to! U život, ako treba!

- Kakva prilika? - upitao je znatiželjno Krešo.

- Ne znam - zamišljeno, pogleda uprtog u nešto što je samo on mogao vidjeti, odgovori Luka. - Ali prepoznati ću je kad se pojavi.

Prepoznati priliku i usuditi se zgrabiti je, postala je njihovom temom, jedinom temom. Čudno, ali o tome su razgovarali uvijek samo dok su se znojili u Lukinom podrumu, preuređenom u malu i čistu teretanu, dok je tranzistor svirao tihu i mirnu glazbu, koja ih pratila u naprezanju mišića.

Držeći čitave govore, prava mala i sasvim dobro pripremljena predavanja, Luka se nametnuo i odjednom, preko noći postao vođa, kojeg je Krešo bez pogovora slušao i pratio. Tako ga je pratio i one kasne večeri, kad su na obali, šećući, upoznali svoju vršnjakinju Mihaelu, sedamnaestogodišnjakinju odbjeglu od kuće. Luka joj je ponudio smještaj i pripremio joj ležaj u uglu svoje teretane, koji je ona sa zahvalnošću prihvatila, a za uzvrat … Donoseći joj obroke, krišom od roditelja, obojica su imala osjećaj kako učestvuju u nekoj uroti. I još se više zbližili …

Uživali su obojica u druženju sa Mihaelom: Kreši je to bilo prvi put, ali prije bi umro, nego što bi to priznao svome prijatelju Luki. I kad je Krešo počeo misliti, kako će ovo ljeto biti njegovo najbolje ljeto, došavši jednog jutra u teretanu, namjeravajući uživati u Mihaeli, doživio je prvi udarac razočarenja tog ljeta: Mihaela je nestala. Nije bilo ni nje, ni njenog malog i crvenog ruksaka u kojem je držala ono malo svojih stvari. Nestala je isto onako naglo, kao što je i ušla u njihove živote.

- Kurvica - nemarno je rekao Luka. - Ništa drugo nisam ni očekivao. Za tjedan dana se nećeš ni sjećati njenog imena.

Ali se Luka prevario, jer promjene koje je počeo primjećivati na svom tijelu, uvjerile su Krešu u to, kako nikada neće zaboraviti Mihaelu, prvu sa kojom je legao, prvu sa kojom je puteno uživao.

- Jebote! - viknuo je bijesno Luka, kad mu se Krešo potužio. - Kurvica nam je za uspomenu ostavila triper!

- Uhhh! - zastenjao je Krešo. - Kad mi starci ovo doznaju ...

- Ništa oni neće doznati! - oštro je rekao Luka i zatresao dugom i kovrčavom plavom kosom. - Imao sam to već jednom i obratio sam se rođaku liječniku. Nekoliko uboda u dupe i ko novi smo. Ne brini, idemo kod njega zajedno.

I bilo je tako, baš kako je Luka i obećao da će biti. Krešo je zadivljeno promatrao kako Luka rješava problem, sa kojim se on sam ne zna nositi. I još ga više zavolio, još mu više postao odanim prijateljem. Neugodna bolest, koja ga tjerala da se osjeća prljavim i na koju je sad već gledao kao na samo prolaznu neugodnost, ubrzo je nestala, a njihovo se druženje i zajedničko vježbanje nastavilo. Krešo je sa uživanjem primjećivao kako mu mišići postaju čvršći, oblikuju su i kako sve više i sve brže napreduje. Uživao je u promjenama na svom tijelu, koje su postajale očite.

Ljetni su praznici završili, nastava počela, kolotečina ponovo potekla, ali nije razbila njihovo zajedničko treniranje i zajedničko maštanje o prilici koja mora jednom iskrsnuti i trenutku koji oni moraju prepoznati i koga moraju imati snage iskoristiti. Na zidove teretane, nalijepili su svoje idole, sve odreda ljude koji su se uzdigli iz ničega i vinuli u svijet novca i slave. I maštali o tome, kako će jednog dana u budućnosti neki klinci njihove postere stavljati na zid.

A do tada, vrebati će svoju priliku ...

Jesen je vijorila lišće toplim vjetrovima, kad je Luka, na još jednom odmoru između dva sata, radosno pristupio Kreši, obgrlio ga oko ramena, sagnuo prema njemu i sa sjajem u očima rekao:

- Prilika se pojavila!

- Kakva prilika?

- Poslije škole - rekao mu je Luka. - Dođi u teretanu odmah iz škole. Čekati ću te i vježbati.

- Doći ću - obećao je Krešo, radoznao doznati kakva je to prilika.

Čuo je buku glazbe i glasno disanje još na stepenicama i znao je kako Luka vježba poput luđaka, jer riječi su pjesmice koju je Luka pjevušio, dopirale do Kreše, koji je zastao i osluškivao.

- Najjači sam - monotono je pjevušio Luka, dok je ritmički podizao utege, sjedeći na klupici i znojeći se zbog naprezanja. - Najpametniji sam ... sve mogu ... sve hoću ... treba se samo usuditi ... sve leži na mom putu ... moj je put, put pobjednika ... nema drugog puta ... ne za mene ... ja sam supermen ... supermen ... supermen ...

Smijući se, Krešo je ušao i prekinuo naprezanje Luke, pa se, smijući i dalje, naslonio na zid i pozdravio:

- Pozdrav Supermenu!

- To se zove autosugestija - rekao je mirno Luka, ni malo se ne zbunivši.

- Znam. - Krešo je klimnuo. - A prilika? Kako se prilika zove?

Luka mu je rekao i od tog trenutka više ništa nije bilo isto i sve se oko Kreše promijenilo, sve je dobilo drugo značenje. Maštati o tome bilo je … pa , poput igre. Ali ovo što predlaže Luka … pa to je krađa, pljačka. Koja bi se vrlo lako mogla pretvoriti u razbojstvo. Želja za povlačenjem, za nesudjelovanje u pothvatu, silno se razbuktala u njemu. Ali kako to reći Luki? Pa Luka je vođa, zar ne? Mozak njihovog malog društva. Izabranih. Jer oni jesu izabrani, Luka mu je ponovio milijun puta. Toliko su izabrani, da nikoga više nisu primili u svoj klub. Ali ...

- Strah te! - optužio ga Luka, a pogled, njegov mu oštri pogled ptice grabljivice svrdlao duboko u duši i ranjavao ga.

- Malo, da - priznao je Krešo. - Ali nadvladati ću to.

- Tako treba! - pokroviteljski je rekao Luka. - Drugo nisam od tebe ni očekivao. Zar nismo najjači? Izabrani? I znamo prepoznati priliku? I usuđujemo se zgrabiti je? Zar nismo takvi?

- Jesmo! - oštro i hrabro je rekao, ali nije vjerovao u svoje riječi i sa dozom humora dodao: - Pravi supermeni!

- Tako je! - ozbiljno, ni ne primijetivši veselu, pomalo ironičnu notu u glasu prijatelja, rekao je Luka. - Upravo smo to: supermeni!

Osluškuju u noći, tihoj i neuobičajeno toploj za jesenje doba. Krešo jedva diše, dok stoji tik iza Luke, koji je naslonjen na stablo i u sjeni stabla, u oblačnoj noći, gleda u kuću udaljenu desetak metara, utonulu u tamu.

- Tip je došao iz Amerike, prepun je love - rekao je ovog poslijepodneva, kad su se sastali u teretani. - Sam je, rekao sam ti to već milijun puta. Sam je u kući. Ući ćemo, pronaći lovu i nestati. Ništa lakše. Ne moraš brinuti.

- A ako se tip probudi?

- Onda ćemo ga ovim mlatnuti po tintari - odgovorio je Luka, podigavši dvije metalne cijevi dužine oko pedeset centimetar i koje je pažljivo omotao krpama. - Vidiš, na sve sam mislio, ne moraš brinuti.

- Nisam mislio da ćemo morati nekoga isprebijati - prigovorio je Krešo.

- Najvjerojatnije i nećemo - nestrpljivo se otresao Luka: pun mu je nos prigovora. - Samo pričaš bez veze. Evo, drži, ovo je tvoja šipka. Idemo.

- Zar sada? - začudio se Krešo.

- Baš sada! Dosta si puta eskivirao.

I sad stoje u vlažnoj noći i čekaju ...što? Krešo ne zna. Zna samo to, da su mu usta suha i da nikako ne može progutati pljuvačku koje ni nema. Guta nemoćno na suho. I drhti. Strah ga je i najradije bi pobjegao, ali neki drugi strah ga zadržava pored Luke. Strah od Lukina prezira, kojim bi ga Luka sasvim sigurno nemilosrdno ošinuo, ako bi se povukao iz ove lude avanture. Gleda u Lukina napeta leđa i ni malo se ne iznenadi, kad mu Luka pruži pletenu kapu sa prorezima za oči.

- Navuci ovo i prati me – šapne Luka, navuče kapu i stežući šipku, pomoću koje namjerava obiti vrata, krene prema kući u kojoj nema znakova života.

Krešo ga prati i zapanjeno gleda, kako njegov prijatelj vješto i gotovo bez šuma izbija pomoću šipke vrata, maše mu pozivajući rukom i čas kasnije obojica se nalaze u hodniku koji vodi u veliku i udobnu dnevnu sobu. Kao da zna što traži, Luka mačjim koracima prilazi u tami velikom stolu, otvara ladice i čas kasnije, pobjedonosno u zrak podiže oveći svežanj novčanica.

- Što sam ti rekao? Vidi love! Traži! Sigurno ima još!

Lukina euforija zahvati i Krešu, pa on brzo priđe velikom stolu i pridruži se u potrazi, grozničavo otvarajući, kako mu se čini, bezbrojne ladice. Uzbuđenje ga draška i prija mu, straha više nema, nestao je, kao da ga nikada nije ni bilo. Njegove su sumnje bile neosnovane: zgrabiti će veliku lovu i to je tek početak i nema granica za njih ...

Svijetlo ih iznenada obasja i oni se ukoče, ludi trenutak uopće ne shvaćajući što se događa.

- Prokletnici! - viče čovjek obučen samo u donji dio pidžame i raščupane sasvim sijede kose: šumovi ga probudili. - Što radite?

Potpuno paraliziran, Krešo razrogačenim očima gleda u bijesnog vlasnika kuće, koji viče i prijeti policijom. Vidi i svog prijatelja Luku, kako se u dva dugačka, gotovo nevjerojatna skoka, stvori pored vlasnika kuće, vidi kako podiže visoko u zrak ruku, a ruci metalna šipka omotana krpama i gleda u ludom strahu, kako se šipka spušta na rame uplašenog vlasnika kuće, jer vlasnik je kuće izmakao udarac u glavu trgnuvši se. Ali je Luka i na to spreman: ponovo podiže šipku i zamahuje i ujedno viče:

- Pomozi!

Ne razmišljajući, onako kako je navikao u druženju sa Lukom, Krešo priskače u pomoć, zamahuje šipkom i pogađa vlasnika kuće točno u potiljak. Čovjek se bezglasno sruši, a Luka i Krešo nastavljaju ga udarati i udarati, izbezumljeni i uplašeni i potpuno izgubljeni.

- Dosta! - konačno kaže Krešo. - Dosta je bilo.

Prestaju tući polugolog čovjeka iz čije glave teče tamnocrvena krv, koju upija isto tako tamnocrveni tepih. Nagnuti nad okrvavljenim tijelom, omamljeni hvataju dah.

- Ubili smo ga! - dašće Krešo.

- Nismo - kaže Luka. - Žilav je to gad. Ništa mu neće biti, osim glavobolje.

- Ubili smo ga - ponavlja Krešo: ni na što drugo nije sposoban misliti.

- Zaveži! - obrecne se Luka. - Idemo pretražiti ostale prostorije.

- Ništa ja više ne pretražujem! - pobuni se konačno Krešo: odjednom ga više nije briga ni za Luku ni za njegovo mišljenje. - Dosta mi je za noćas. Ja se gubim, a ti kako hoćeš.

- Ostani, budalo! - sikće Luka na njega. - Obavili smo posao. Još samo da uberemo nagradu.

- Ne treba mi nagrada. Zadrži je za sebe.

Krešo kreće prema vratima koje su nekoliko minuta ranije ( zar je samo toliko malo vremena prošlo? ) obili i izlazi u toplu i vlažnu noć. Ne osvrće se, ne želi znati prati li ga Luka, nije ga briga. Zna samo jedno: više nikada nikoga neće pratiti, više nikada neće biti ničiji sljedbenik. Sam će pronaći svoj put i sam će kročiti njime.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.