petak, 29. lipnja 2007.

Vruće i hladno



Još prije nekoliko trenutaka nalazili su se u rashlađenom i tihom prostoru, vrućina ih se nije ticala, a jezici im oblizivali uživanje, dok su se milovali očima, ne odvajajući pogled jedno sa drugog ni za trenutak, baš kao da su im pogledi nekim čudom slijepljeni. A onda su morali napustiti rashlađeni Raj i stupiti u Pakao, stupiti na užareni asfalt ulice. Oborene glave, Branka kao da ne može odvojiti pogled od izdajničke male i vlažne mrlje na svojoj veseloj tamnoplavoj kratkoj ljetnoj haljinici,

Dok prelaze preko pješačkog prijelaza, hodajući užurbano pod nemilosrdnim suncem, Nikola je gleda ispod oka. Lice mu se trza od suzdržavanog osmjeha, dok krišom promatra Branku, koja oborene crnokose glave žuri prema hladovini koju pruža velika i siva zgrada, a od koje su udaljeni svega desetak metara. Na licu joj čita bijes pomiješan sa dozom žalosti.

Četiri su sata poslijepodne, ljeto vrišti gromoglasno, potičući i razdražujući strasti svojom nemilosrdnom vrućinom.

- Nikada nisi zadovoljna - reče joj Nikola, žureći uz Branku, hodajući sa njene lijeve strane, puštajući je hodati djelomično u varljivo-spasonosno-hladnoj sjeni zgrade.

- Molim te šuti! - odbrusi ona.

- Eto, vidiš? - reče Nikola, a osmjeh mu i dalje titra na licu, dok žmirka pod žarkim sunčevim odsjajem. - Ne želiš razgovarati o problemu.

- Ne postoji problem - razdraženo reče Branka, okrenuvši se prema njemu: lice joj ljutito i rumeno, zagrijano i ljutnjom i suncem.

- Zašto se onda ljutiš?

- Razdražuješ me svojim besmislenim pitanjima!

- Nisu besmislena - brani se Nikola. - Zar te nisam opomenuo? Lijepo sam ti rekao: vrućina je i poslije će ti biti još više vruće. Ali si ti...

- Ušuti već jednom, za ime boga! - uzvikne Branka, zastane pored izloga iz kojeg ih gledaju ženske i muške i dječje cipele. - Jesi, opomenuo si me, ali te...

- Drago mi je što priznaješ - pobjedonosno reče Nikola.

- Hoćeš li ušutjeti i dozvoliti mi završiti rečenicu? - Branka stoji i dalje leđima okrenuta prometu i gleda radoznalo u izlog cipela. - Postaješ pomalo brbljav, znaš li to?

- Oho! - uzvikne Nikola podsmješljivo. - Već naslućujem kamo vodi sve ovo.

- Tako si prokleto pametan, da mi je mučno od toga! - odreže Branka. - Zar nikada ne poželiš biti u krivu? Promjene radi?

- Ne! - kratko odgovori Nikola. - Dovoljno je što ti toliko griješiš. Za oboje!

- Ovo je niski udarac - uzvrati ona, ali ga ne pogleda, pogledom prikovanog za prekrasne sandale, koje se činile zlatom izvezene. - Ali to se moglo i očekivati od tebe!

- Da? - podsmješljivo je upita Nikola. - Zar samo zbog toga što sam predvidio, kako će ti poslije biti još više vruće? Uvijek je tako!

- Dobro, dobro... - nestrpljivo odgovori Branka odmahujući golom rukom.

- Ali ti, tipično za tebe - ne pušta je Nikola iz svojih kliješta - nisi htjela poslušati!

- Pa, kako sam mogla znati...Samo sam željela na trenutak zaboraviti, barem na trenutak rashladiti se, potisnuti ovu nesnosnu vrućinu.

- Trebala si znati! - reče on i nasmije se. - Uvijek je tako: prirodni zakon.

- Ah, evo ga! - uzvikne Branka. - Sad će mi fizičar rastumačiti neshvatljivo!

- Sve je to i te kako shvatljivo - mirno, ali beskrajno uživajući odgovori Nikola. - Poslije uživanja u ledenom sladoledu, vrućina se uvijek još jače osjeća...

- Željela sam se barem na trenutak rashladiti, rekla sam ti već to - brani se Branka: gleda i dalje u zlatne sandale, koje kao da je zovu. - Što je loše u tome?

- Loše je to što ne predviđaš događaje - reče joj on, pažljivo prateći njen pogled. - Ne možeš naučiti mirno držati ruke i uvijek ti malo sladoleda kapne na haljinu i uvijek se poslije toga ljutiš na mene, kao da sam ja to prouzročio.

- Ovo je i onako prošlogodišnji model - odgovori Branka, nasmiješi mu se zanosno i primi pod ruku i povuče ga bliže izlogu. - Dragi, vidiš li ove zlatne sandale? Što misliš...

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: