Bacam još jedan pogled na savršeno prostrt stol. Sve je OK. Ne vidim ni jednu jedinu greščicu. Sve je upravo savršeno i počinjem se ponosno osmjehivati, kad odjednom shvatim, kako nešto nedostaje, nešto što ne smije nedostajati. Ne na prvoj zajedničkoj večeri sa njom i to u mom stanu. Večeri od koje mnogo očekujem. Koja mora biti savršena!
- Cvijeće! - izgovaram glasno i ljutito se ugrizem za usnicu. - Do vraga! Cvijeće sam zaboravio, glupa konjina!
Bacam pogled na sat. Lilijana dolazi u sedam, a sad je pet sati i dvadeset minuta. Imam vremena nabaviti cvijeće, moram nabaviti cvijeće. Ima jedna mala cvjećarna u blizini, niti petnaest minuta ubrzanog hoda udaljena i mogu bez žurbe stići, nabaviti prokleto cvijeće i vratiti se, na miru se istuširati ...
Naglo se odlučujem, pa se udaljim od svečano prostrtog stola i odlazim u spavaću sobu presvući se. Kuhao sam u starim trapericama i staroj majici odsječenih rukava i ne mogu takav na ulicu. Svlačim traperice i upravo u tom trenutku zvoni mobitel. Balansirajući na jednoj nozi, čitam ime pozivatelja i javljam se.
- Reci brzo, Ivane - govorim u aparat. - Nazvao si me u trenutku kad se gadno žurim.
- A zašto? - pita on mirno, ne mareći za uzrujanost u mom glasu.
- Reci što imaš i pusti me na miru! - režim na njega.
- Na koju Miru? – pita on i smije se.
I ja se počinjem smijati: ne mogu ga se na taj način riješiti, pa popuštam i postajem ljubazan.
- Daj, molim te ... Zbilja sam zauzet ...
- Čekaš Lilijanu?
Zabezeknuto šutim. Nikome nisam ni pisnuo o svom uspjehu. Lilijana je nedostižna svima i svi dašću i plaze jezike, kad Lilijana u svojoj punoj ljepoti prolazi pored njih.
Ali ja sam uspio. Tamo gdje ostali nisu. Pristala je doći kod mene na večeru, a poslije večere ... i nikome nisam ni zucnuo o svojoj pobjedi, o uspjehu. Od kuda Ivan zna za večerašnji dolazak Lilijane u moj zagrljaj?
- O čemu govoriš? - uzvraćam mirno: već sam se pribrao.
- Zaboravi ljepoticu Lilijanu - mirno reče Ivan - i pridrži nam se. Čitavo društvo odlazi večeras u onaj novootvoreni lokal. Čuli smo da je zabava bogovska u njemu i da ima ...
- Čuj, Ivane - prekidam ga. - Ne ljuti se, prijatelju, ali zbilja nemam vremena razgovarati.
- Znači ne ideš sa nama na pijanku?
- Ne idem.
- Dobro - kaže Ivan i smije se. - Čekaj Lilijanu i nadaj se valjanju! Lud ti provod želim.
Prekidam vezu, bacam mobitel na krevet i dovršavam oblačenje. Jurim iz stana i grabim po nekoliko stepenica, spuštajući se sa sedmog kata: nemam strpljenja čekati lift. I na prizemlju, tik do ulaznih vrata, poskliznem se i padnem. Nije mi ništa i odmah ustajem, ali kad se uspravljam, shvatim da me lijevi gležanj nesnosno boli. Gledam ga u nevjerici: skroz je iskrivljen i strši u nemogućem položaju. Počinjem tiho psovati kroz zube. Jesam li slomio nogu? Ili je samo uganuće? Samo?! Bogamu, a Lilijana …
- Jeste li dobro? - pita me klinac iz zgrade, visok i mršav trinaestogodišnjak, a cigareta mu ruci.
- Ne znam - kažem. - Sad ću vidjeti.
Pokušavam hodati, ali bol me prisiljava na mirovanje. Jedva susprežem jauk i pogledom oko sebe tražim pomoć.
- Ima doktor na petnaestom katu - kaže klinac.
- Vodi me k njemu! - odlučim se naglo. - Pomozi mi do lifta!
- A oće li biti nešto za mene? - pita klinac i duboko uvlači dim, pa ga sa uživanjem ispušta pravo meni u lice.
- Vodi me k njemu, a zatim mi otrči kupiti ruže i dobiti ćeš toliko love, da ćeš moći kupiti šteku tog otrova kojeg toliko voliš - kažem mu.
- Važi, šefe! - odgovori on sretno se iscerivši i prilazi mi, pa se naslanjam na njegovo rame i uz njegovu pomoć šepam prema liftu, uz bol koja postaje sve jača i jača.
Pet je minuta do sedam. Pet minuta prije nego što Lilijana treba stići. A klinca sa ružama nema. Noga mi je umotana, utegnuta i visoko podignuta. Srećom nije slomljena, ali dobri mi susjed doktor zabranio hodanje: uganuće je prilično teško i proći će nekoliko dana, prije nego što budem mogao hodati.
- Evo vam ovaj štap - rekao mi je u svom stanu, prije nego što će me napola odnijeti u moj stan, pomažući mi pri skakutanju na jednoj nozi. - Neka vam se nađe pri ruci ovih nekoliko dana. Poslije mi ga vratite: pripadao je mom ocu.
Gledam sad u taj štap i proklinjem svoju sudbinu, kad zvonce odjekne na vratima. Lilijana ili klinac sa ružama?
- Ulazi! - vičem poput luđaka.
Klinac je. Nosi buket ruža u jednoj i neizbježnu cigaretu u drugoj ruci. I smije se, uvijek se smije. Mora da se ludo zabavlja gledajući me bespomoćnog.
- Gdje ću sa ovim?
- Molim te, stavi ih u vazu, nalij vode u nju i stavi je na sredinu stola.
- Aha! - kaže on i učini točno tako, brzo i spretno. - Čekate neku, je li?
- Ne tiče te se, balavac jedan! - ljutito kažem i pružam mu obećani novac. - Evo i nestani!
- Da navratim sutra? - pita on, nadajući se budućoj zaradi. - Možda vam treba donijeti novine ili ...
- Dogovoreno - prihvaćam ponudu, iako u prvi mah želim odbiti. - A sad briši!
Klinac nestaje. Uz pomoć štapa prilazim stolu, sjedam i nalijevam si poprilično žestice: osjećam potrebu za toplinom alkohola. Otpijam i osjećam prijatnu toplinu kako se širi mojim tijelom i upravo u trenutku početka uživanja i opuštanja, zazvoni mobitel.
- Žao mi je - ispali istog časa kad se javim Lilijana - ali nešto mi je iskrslo i ne mogu doći.
Veza se prekida. Sa nevjericom buljim u malu i crnu spravu u svojoj ruci. Zovem Lilijanu. Zovem ponovo. Čekam ... i shvaćam: isključila je mobitel!
U što se pretvorila večer koja je trebala biti savršena?
Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar