petak, 29. lipnja 2007.

Povratci



Vraćam se. U svijet budnih. Do sada sam mirno i bezbrižno spavao, uspavan lumbalnom uspavankom i nije me bilo briga ni za što. Dali su mi injekciju u kičmu, položili me vodoravno, potpuno golog i prekrivenog samo plahtom, čiji će donji dio, onaj koji prekriva moje noge, strgnuti kad me odvezu na operacijski stol, te tako predati moje uspavano tijelo na milost i nemilost vještim rukama kirurga. Sa moje je lijeve strane ležao već uspavan muškarac prosijed i duguljastog lica, a sa desne žena sjedokosa i zabrinuta lica i znao sam da je uplašena. Nitko ne voli da ga nepoznati ljudi voze na kolicima, guraju u nepoznate i ogromne i prazne liftove, koji zjape sivilom i oduzimaju mu odjeću i sasvim ga golog predaju u nepoznate ruke. Osjećaš se bespomoćnim, a osjećati se bespomoćnim nitko ne voli, siguran sam.

Polako, sasvim polako, vraćam se u svijet događaja: osluškujem zvukove tihih glasova i neko nepoznato zveckanje. Odjednom mi sine kako to zveckaju kirurški instrumenti. Zatim nečiji koraci sa moje lijeve strane, koji me nagonski primoravaju na pokret glave: polako okrećem glavu.

- Uskoro će se probuditi - govori mlad i malo promukli glas. - Hoću li mu još malo dodati?

- Nije potrebno - dobije odgovor: prepoznajem glas kirurga, dr. Darina.

- Sigurno? Meni se čini kako je budan.

- Sigurno - samouvjereno odgovori dr. Darin. - Gotovi smo za desetak minuta. Nije potrebno.

- Onda dobro. - Koraci se udaljavaju i polako otvaram oči: škiljim u leđa ogrnuta zelenilom, pratim ih kako napuštaju operacijsku salu.

- Pridrži mi ovo! - zapovjedno govori dr. Darin svom asistentu, doktoru Klenu, koji mu asistira i koji je tu zbog mene: poznaje me i želi biti sasvim siguran kako će se posao izvesti kako treba. - Čvrsto zategni!

Ne osjećam bol, ne osjećam ništa, samo lagano uzbuđenje. I znatiželju. A ona je upravo dokaz da sam se vratio u svijet živih. Nagonski, jer kad sam to već učinio jednom, zašto ne bih i drugi put, okrećem polako glavu položenu na tvrdu podlogu. I dočeka me iznenađenje.

Sa moje se desne strane nalazi vitrina, ostakljena i u odsjaju stakla vidim mesare kako kasape moju desnu nogu: palac su mi umalo odvojili od stopala, drži ga na žici dr. Klen. a dr. Darin upravo uzima bušilicu, pravu pravcatu bušilicu, vidija joj duga trideset centimetara i tanka, tanka: siguran sam, ne varam se, ne sanjam, vratio sam se u zbilju. Dok mi dr. Klen pridržava otvoreno stopalo, koje mi izgleda čudno i radoznalo gledam u sve to i ne mogu odvojiti pogled, a bušilica počinje svoj put, svoj proboj, počinje prodirati u moje stopalo i prodire i prodire...čini mi se beskrajno. Očarano gledan, ne osjećam ništa, nema boli, samo pitanje: koliko još? Duboko u stopalo.

- Čvrsto sada drži! - procijedi dr. Darin, a bušilica jauče.

Vidim u vitrini što rade, baš kao da ležim na kauču i gledam televiziju: gledam radoznalo i bez straha i tada mi prilazi sestra i smiješi se prema meni.

- Pa vi ste budni!

- Jesam.

- I sve vidite? - pita sasvim tiho, da ne ometa preciznost ruku tamo dole. - I ne smeta vam to gledati?

- Ne smeta - kažem i primjećujem kako ima krupne i vlažne smeđe oči: mora biti ljepotica ispod te zelene maske koja joj sakriva donji dio lica.

- Još samo malo - kaže ona umirujući - i biti će gotovo.

Napušta me uz osmjeh ohrabrenja. Iako me nije strah, zahvalan sam joj na tom osmjehu. Mislim na René Descartes-a koji nas je već odavno sveo na strojeve, usporedivši naša tijela sa strojevima onog vremena. I na meni rade baš kao na stroju, mirno, bešćutno, ne uzbuđujući se, bez emocija, baš kao da popravljaju neki motor automobila. Ne izgleda mi to čudno i ležim mirno i smješkam se svojim mislima. Kad bi Oni znali o čemu razmišljam ...

Napušta nas dr. Klen: svoj je doprinos dao i više nije potreban, mnogi ga pacijenti čekaju. Polaže ruku na moje golo lijevo rame i smiješkom mi daje do znanja kako je sve OK: zahvat je uspio. Zatvaram polako oči u znak zahvale i potvrđujući da sam shvatio neizgovorenu poruku. Čudno, ni trena nisam sumnjao u to, iako se svi oko mene kleli u kompliciranost kirurške intervencije i u njen slab izgled na pobjedu. Ali se ja volim kladiti na autsajdere: kad oni pobijede...

- Gotovo! - objavljuje dr. Darin. - Zagipsajte ovo i vozite ga! Danas imamo bogati program.

Povratak u bolesničku sobu u kojoj ležim. Dočekuju me upitna lica: svih zanima kako je bilo, svih čeka to iskustvo, osim jednog, koji je to već prebacio iza sebe. Četvorica nas je u sobi i zagušljivo je i ide mi na živce stenjanje, kašljanje...a onda, vrhunac svega, stopala me počinju luđački svrbjeti! Izluđuje me to i tih pet minuta, koliko traje svrbež, pretvaraju mi se u mučnu vječnost. Koja, srećom, ipak prolazi.

Ležim u polusnu, u bolovima i osluškujem život oko sebe. Svi kukaju, svih boli. Većina to podnosi mirno, dostojanstveno, ali imamo jednog koji pretjeruje u svemu, pa i u iskazivanju boli i nitko ga u sobi ne trpi zbog toga. Osjećam kako se u bolesničkoj sobi rađa mržnja i raste i raste... Ljudska priroda. Satkana je od osjećaja koji znaju biti i te kako ružni, sasvim odvratni, odbojni. Dok sam ležao u operacijskoj dvorani, priželjkivao sam povratak u sobu, ali sad shvaćam kako mi je tamo bilo bolje. U operacijskoj je dvorani vladao duh zajedništva, doduše hladan, poslovan. Na trenutke mi se činilo kako su kirurzi bešćutni. Ali tko želi da ga operira neki cmizdravko, koji će se rasplakati nad tužnom sudbinom svog pacijenta?

Drijemam uljuljkan bolovima i lijekovima i jaucima kojima sam okružen i razmišljam o povratku kući, u normalni svijet, svijet bez bola. Jedva čekam i samog sebe prisiljavam na strpljenje. Trese me temperatura i ne popušta dvadeset i osam sati. Zatim dolazi olakšanje, glava se razbistrila, mogu razmišljati, nisam pospan i čekam ...

- Sutra kući! - odlučuje se trećeg dana na viziti.

Prijatelj me vozi kući. Ive je došao po mene, pograbio moje stvari i dok sam ja polako, nesigurno, na štakama, napuštao leglo bola, otrčao je do kola i dovezao ih do mene. Pomaže mi ući: pažljiv je do krajnosti, koja me pomalo nervira. Ali mu ne želim to pokazati.

- Što ima novog? - pitam ga.

- Evo što! - kaže on i rukom mi pokazuje, dok čekamo ispred semafora: dvojica se ispred kafića tuku, dok jedan mladić leži na sivom i pomalo vlažnom pločniku, razbijene glave iz koje lije krv.

- Manijaci - kažem, gledajući ružni prizor.

- Takvi su u većini - kaže Ive.

Znam što slijedi: poznajem ga. Jedan je od rijetkih koji je shvatio kako ovaj ludi svijet funkcionira, ali nije zbog toga pronašao mir u sebi. Još uvijek se nada da bijegom sa jednog mjesta u drugo može nešto bolje pronaći. Vara se, naravno: ludilo je nasilja i boli posvuda oko nas, mi smo u njemu i njegov smo dio i pripadamo mu i volimo ga. O, da, govorimo da želimo mir, ali volimo nemir, trčimo za uzbuđenjima i patimo i zbog svojih gluposti okrivljujemo sve i svakog samo ne sebe. A sami smo krivi. Svi!

Večer se jesenska polako spušta, dok ležim na kauču i gledam vijesti. Ratovi, razaranja, sakaćenja: patnja i ludilo i bol na svim stranama svijeta. Obavija nas. U bolnici sam razmišljao o povratku u neki bolji svijet, ali sve je to bila tlapnja. Nema boljeg svijeta. Postoji samo ovaj ovdje i posvuda je: u bolnici, na moru, u zraku, na ulicama...u nama, pripadamo mu, njegov smo neraskidivi dio. Ne možemo pobjeći, osuđeni smo vrtjeti se u tom krugu. I vrtimo se. I našu vrtnju nazivamo Životom. I lijepo je živjeti usprkos svemu tome, a možda čak i zbog toga! I treba živjeti punom snagom!

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: