petak, 29. lipnja 2007.

Nemogući susret



Već četiri dana i noći čamim u stanu, ne otvaram vrata, ignoriram zvonce, ne javljam se na telefon, a ni na mobitel. Za to sam vrijeme popio dvije boce žestokog ruma, a ruke mi još uvijek uzdrhtale, trepere poput lista na ugodnom povjetarcu: ne zbog pretjeranog pijenja, već zbog nemogućeg susreta, koji se usprkos nemogućnosti odigrao. I koji me dobro stresao, pa ne mogu podnijeti ljude, a ne usudim se o tome ni govoriti, jer znam što će mi reći: reći će mi kako sam malo skrenuo, nije ništa strašno, prebroditi ću ja to ... i slične gluposti. Treba samo malo vremena proći …

Ovog puta zvonce na vratima uporno zvoni već preko dvadeset minuta. Tko je da je, uporan je poput samog đavola. Želi li me i taj neželjeni posjetitelj, progoniti poput sjećanja na onaj suludi susret?

Drhtavom rukom gasim cigaretu u prepunoj pepeljari i psujući sebi u bradu, prelazim dnevnu sobu i hodnik, pa otvaram vrata, pun bijesa i oran za svađu.

- Bože! - uzvikne Alma istog trena kad me ugleda, a lijepe joj se smeđe oči u čudu rašire. - Na što to ličiš? Što to radiš od sebe? Želiš li se upropastiti?

- A želiš li ti brbljati ovdje, na hodniku? - zajedljivo je pitam.

Umjesto odgovora Alma se progura pored mene, dugim koracima zagrabi prema dnevnoj sobi, mršteći se gadljivo, pa počne širom otvarati prozore.

- Jesi li skroz poludio? - pita, ali ne očekuje odgovor, već nastavlja monolog, dok ja uzimam slijedeću cigaretu i nalijevam si još ruma, jer znam, zbog Alminog će mi jezika trebati. - Razboljeti ćeš se, živeći ovako. Ako se ovo može nazvati životom. Ubijaš se namjerno? Nema te, ne dolaziš na posao, ne javljaš se ... svi smo zabrinuti i da znaš, da mi nisi otvorio vrata, provalila bih ti u stan. Ne razumijem zašto ...

- Molim te, prestani - izmučeno ubacim, kad je zastala grabeći dah.

- Da prestanem? - Alma se okrene prema meni, podboči se i pogleda u mene. - Hoću, prestati ću, ako otiđeš pod tuš i obriješ se. A ja ću za to vrijeme sve prozračiti i skuhati kavu. Dogovoreno?

- Imam li izbora?

- Nemaš!

Pola sata kasnije sjedimo na balkonu. Suviše zaudara u stanu, zaključila je Alma, pa na balkon postavila pladanj sa kavom i mineralnom. Sjedi preko puta mene i upitno me gleda. Znam što taj pogled znači. Znači: što čekaš, počni pričati, otvori se već jednom.

- Ne znam kako početi - kažem joj.

- Vrlo jednostavno - reče mi Alma. - Od početka.

Početak je u magli zaborava prohujalih dana. Ali se živo sjećam posljednje šetnje od prije četiri dana. Nisam mogao spavati, iz nekog sam razloga bio strašno uzbuđen i oko jedanaest u noći, odjednom sam poželio prošetati, otjerati uzbuđenost, sasvim nerazumljivu i kojoj nisam nikako mogao otkriti uzroka.

Kišica je lagano rominjala, ali mi to nije smetalo. Izašao sam obučen u staru trenirku i kapuljačom zaštitio glavu, pa polako krenuo poznatim putem prema groblju. Pogled na visoke čemprese me uvijek smirivao, pa sam se nadao kako će me smiriti i te noći.

Ali nije. Stajao sam ispred groblja, koje je naravno, u ovaj sat bilo zaključano i promatrao šiljate vrhove čempresa koji su parali olovno sivo nebo, prepuno teških oblaka koji su se tromo vukli kroz noć. Mir nije dolazio i konačno sam odustao, okrenuo i pošao nazad.

I onda se dogodilo. Oko dvadeset metara dalje od zgrade u kojoj stanujem, odjednom sam je ugledao. Kiša je sad već bila gusta, vidljivost otežana, ali istog sam trena prepoznao tu tešku kosu boje meda i onaj hod, lagan, kao što balerine hodaju, gotovo lebdeći hod. I njen sivi kišni mantil u kojem sam je i upoznao. Kišne su je kapi milovale, slijevale se niz nju, kao nekada moje ruke, a ja sam, nakon što sam nekoliko trenutaka zapanjeno i ukočeno stajao, pojurio za njom.

- Nikice! - viknuo sam i pojurio.

Okrenula se i kroz gusti zastor kiše ugledao sam njeno prelijepo lice, samo na jedan kratak drhtaj vremena. Zatim joj slap teške kose sakrije lice od mog pogleda, okrene se i uđe u zgradu.

- I? - upita Alma i ohrabrujuće mi se nasmiješi. - Što je dalje bilo?

- Ništa - odgovorim.

- Kako ništa?

- Baš ništa - kažem joj. - Dotrčao sam za nekoliko sekunda i ušao u zgradu, u hodnik, a hodnik je bio potpuno suh, odmah sam to vidio.

- Suh? - upita Alma. - Kako suh, ako je upravo ... ma čekaj malo! Zavitlavaš li ti to mene?

- Sasvim sam iskren. Kunem se.

- Poznaješ tu ženu, koja je ušla, a opet i nije ušla u hodnik zgrade?

- Poznajem

- Tko je ona?

- Nika, moja supruga.

- Oh! - uzvikne Alma. - Poznajem te tek šest mjeseci, od kad si se zaposlio kod nas, ali uvijek sam mislila kako nisi oženjen.

- Nisam oženjen.

- Ma čuj, što je sad ovo? - nestrpljivo upita Alma: razumijem njenu nestrpljivost, jer nekoliko smo puta izašli zajedno, pa se sad ne čudim njenom prijekornom glasu i isto tako prijekornom pogledu. - Čas jesi oženjen, a čas nisi oženjen. Daj se odluči.

- Bio sam oženjen - kažem joj i pratim njenu reakciju. - Udovac sam.

Nekoliko dugih i napetih trenutaka Alma zuri u mene, oči joj tamne postaju još tamnije, gotovo crne i duboke, duboke.

- Čuješ li samog sebe? - upita naposljetku tiho. - Govoriš mi kako si sreo mrtvu ženu. To je nemoguće!

- U pravu si - složim se sa njom. - Ali usprkos tome, nemogući se susret dogodio.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: