petak, 29. lipnja 2007.

Sumnja



Tiho otključavam vrata: namjera mi je iznenaditi Alenku, svoju mladu i lijepu ženu. U rukama držim buket žarko crvenih ruža, a u sredini je jedna jedina žute boje, žute poput Alenkine kose: divan kontrast i siguran sam, kako će se upravo taj detalj najviše dojmiti Alenke. Voli neobično, a ja je volim iznenaditi. Ulazim u kratak hodnik, koji vodi pravo u dnevnu sobu i u trenutku kad želim zatvoriti ulazna vrata, začujem njen glas, glas svoje Alenke, tih, kultiviran, melodičan.

- Napišite jednostavno samo jednu riječ - govori ona nekome. - "Jedinome", neka bude samo ta riječ...u redu? Hvala lijepo!

Stojim ukočeno u hodniku, dok mi tijelom prolazi ledeni valovi ružne sumnje, koji se polako pretvaraju u bolne valove, koji sve jače i jače udaraju u mojoj uzbuđenoj nutrini. Teško dišem, jedva dišem. Je li to moguće? Doživljavam li ovo istinski? Nije li to samo san? Ružan san?

- Vrlo ste ljubazni - čujem Alenku kako govori dalje i shvaćam kako telefonira: ali tko je sa druge strane žice? - Biti će to sasvim dovoljno.

Bježi! Udara u meni neki ludi poriv. Ne razmišljajući, postupajući sasvim nagonski, poput zvijeri u prašumi, okrećem se tiho i još tiše izlazim iz stana: vrata pažljivo i bez šuma zatvaram za sobom.

Silazim niz katove i znojim se, ali ne zbog vrućine, koja, iako je kraj ljeta, još i dalje vlada i muči nas svojom težinom. Košulja mi se zalijepila za leđa, a jezik za nepce: dehidrirao sam. Odlučujem se otići u obližnji kafić, popiti ledeno pivo i isto tako ledeno razmisliti o onome što sam upravo čuo.

Jesam li dobro čuo? Sumnja me i dalje muči, počinjem u sve sumnjati, pa čak i u svoj sluh. Duboko u sebi znam kako sam dobro čuo, nisam se prevario. Alenka nekome šalje nešto uz poruku u kojoj piše "Jedinome". To bi i sasvim glup čovjek shvatio, ali ja se i dalje kolebam, odbijam prihvatiti činjenicu, jer...volim je, volim Alenku i ne mogu podnijeti misao o njenoj nevjeri..

Dok polako pijuckam drugo ledeno pivo, prvo sam iskapio gotovo nadušak, prisjećam se života sa Alenkom. Sve do današnjeg dana, nježnost je strujala između nas, povezujući nas, mislio sam i vezujući nas za uvijek. A sada... ne znam što misliti i to me boli.

Ima li drugoga? Ako ima: koliko dugo ga ima i koliko dugo me vara? Ta me misao zaboli i znam kako mi se lice grči: primjećujem kako me neki gosti začuđeno i znatiželjno promatraju. Možda sam neki luđak? Prepun ih je svijet! Fanatika i luđaka koliko hoćeš. Kojima ljudski život, pa ni njihov vlastiti, na znači baš ništa!

Upućujem im osmjeh prepun mekoće, blago ih gledajući i prestajem se mrštiti nad čašom. Srčem ledenu tekućinu koja mi pruža osvježenje, ali sumnja ne nestaje i polako je zamjenjuje bijes. Koji raste.

Ubiti ću je! Ubiti ću kučku! Ne dozvoljavam da me pravi budalom! Sve sam joj dao, pružio sve što je poželjela. Dovoljno je bilo da pogleda neku stvarčicu, obično malu i skupu i nepotrebnu sitnicu, a ja bih joj to kupio već sutradan. Za posljednji sam joj rođendan, dvadeset i osmi, poklonio "bubu" kabriolet, žarko žute boje. Vrištala je od sreće i skakutala i pljeskala uzbuđeno dlanovima, a ja sam uživao u njenoj sreći. Gledao sam kako joj divna kosa boje žita poskakuje i reflektira svijetlost i bio sretan, sretan...Mazio sam svoju mladu ženu i uživao u tome. I želio da vječno potraje, moje maženje, njena sreća.

Prije tri godine, kad se udala za mene, odveo sam je na bračno putovanje iz njenih snova: na Kubu. Govorila mi je kako želi posjetiti Kubu od kad zna za sebe, a ja sam od trenutka kad sam je upoznao, živio samo zato da ispunjavam njene želje. Njena je radost postala moja radost. Njen život, moj život.

Otpijam još malo hladne i žute i gorke tekućine i sjećam se njenih riječi, izgovorenih u moju prosijedu kosu, dok me njene nježne ruke miluju.

- Ti si moj mačak - prede mi ona u uho. - Moj mačak koji me čini sretnom.

- Sretna si sa mnom? - pitam sretno: želim čuti potvrdu mnogo puta.

- Beskrajno - odgovara Alenka. - Apsolutno sretna.

- I ništa ti ne smeta?

- Opet ti o istom! - kaže ona mazno i privija se uz mene: golo joj je tijelo zanosno i vruće i ponovo je želim, uvijek je želim. - Ne, ne smeta me razlika u godinama. Ti svojih pedeset godina nosiš dostojanstveno: trbuh ti je ravan, tijelo zategnuto, izgledaš sjajno i ja te volim upravo takvog. Da si drugačiji, ne bih te mogla ovoliko voljeti. Voljela bih te svejedno, jer drugačije ne može biti, ali ne bih te voljela ovako ludo i strasno.

Dok govori, ruke joj znalački lutaju mojim tijelom, uzbuđuju me do ludila i uskoro se utapam u ponoru slasti i prestajem misliti o bilo čemu: ništa više ne postoji, osim žene u mom naručju, žene koja mi pruža nasladu, toliko naslade, da mi se ponekad čini kako više ne mogu uzdržati toliko uživanje. Koje iz dana u dan raste.

Svaki je dan sa Alenkom protekao u bezmjernom uživanju. Samo je jedan događaj potresao naš zajednički život. Prije godinu dana, naravno na Alenkinu molbu, kupio sam joj psa, maltezera: bijelu i pahuljastu mrlju koju je obožavala. Postao sam ljubomoran na Raa, kako je nazvala psa i samom se sebi smijao zbog toga. Prije četiri je mjeseca jadni Ra završio pod kotačima našeg nepažljivog susjeda, koji je prebrzo i ne pazeći suviše, prešao preko bijele sitnice, Alenkinog ljubimca nazvanog po egipatskom bogu sunca. Nisam znao da čovjek može toliko patiti, kao što je patila Alenka. Još sam je više, ako je to uopće bilo moguće, zavolio zbog toga. Lijepa i osjećajna. Zar nisam sretan? Presretan?

Od tog se dana Alenka počela mijenjati: i dalje je bila pažljiva, skakutala oko mene, ali još je nešto lebdjelo u zraku oko nas, nešto što nisam znao imenovati i upravo me ta bezimenost plašila. Je li se uplašila smrti koja nas iznenada posjetila, okrznula, ostavila trag u našim životima?

- Želite li još jedno pivo?

Gledam ne shvaćajući. Zatim brzo klimam glavom i obaram pogled: ne želim da mi mlada djevojka u očima pročita patnju. A patnja raste i raste i sve sam više uvjeren u to, kako me moja Alenka, koja je prestala biti moja, vara. Ševi se sa drugim, da nazovemo to pravim imenom. Pravi me budalom. Kuja! Ubiti ću je! Ako ne može biti samo moja...

Ustajem toliko naglo, trzajem, gotovo skokom, da se stolica iza mene ruši, ali ne obraćam pažnju na to. U duhu vidim Alenku kako se sladostrasno grči u naručju drugog i više ne mogu mirovati. Ne mogu ostati sjediti, biti miran. Moram nešto poduzeti! Dok krupnim koracima grabim preko ulice, bijes u meni divljačkom snagom buja. Grudi me nepodnošljivo bole. Osjećaji…

- Gospodine! Gospodine!

Okrećem se i vidim kako mlada konobarica trči za mnom i donosi mi crveni buket, boja je to krvi, koji je ostao zaboravljen na stolu.

- Zadržite ga - kažem joj, okrećem joj leđa i jurim: odjednom mi se silno žuri, moram što prije vidjeti Alenku.

Ulazim u zgradu i grabim po dvije stepenice. Napišite "Jedinome", bila je rekla i bol me prožima od tog sjećanja dok se uspinjem ludom brzinom i za čas sam na svom katu, ispred svog stana, kopam po džepovima, tražim ključeve, konačno ih nalazim, otključavam vrata i ulazim u stan.

Tišina. Kao da je stan prazan. Ali znam kako nije tako: znam da Alenka sklupčana poput mačke sjedi u svojoj omiljenoj fotelji i u tom nemogućem položaju čita neku knjigu. Iz nekog razloga, ta mi misao još više podjaruje i onako veliki bijes i već polulud od svoje nabujale mašte, u kojoj vidim svoju Alenku u naručju drugog, golu i strastvenu, pohotnu, uletim u dnevnu sobu.

Sjedi u fotelji baš onako kako sam zamislio i podigne začuđeni pogled sa knjige koju je upravo čitala.

- Zašto?! - kriknem: bijes mi zamaglio pogled i vidim je nekako iskrivljenu, kao u onim smiješnim zrcalima, u kojima sam se volio ogledati kao dijete.

- Što ti je? - upita ona: nevino janješce! - Što zašto?

- Kujo! - vrištim i jurim prema njoj već ispruženih ruku: izluđuje me njen nevin izgled, za koji znam da je samo maska, maska koja prikriva njeno pravo lice, lice pohotne i lažljive kuje, a u meni odjekuje ona njena tiho izgovorena riječ u telefonski aparat: "Jedinome" i zabija se u mene poput noža. - Ne ćeš, kujo jedna nikad višeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!

Nešto kasnije... kao da se budim, vraćam, iz sna, transa, nisam siguran... ogledavam se oko sebe i počinjem se snalaziti u prostoru, ali vrijeme kao da je stalo. Onog trenutka kad je Alenka klonula u mojim rukama, kliznula iz njih i polako polegla na uglačani parket. I sad tamo leži: beživotna hrpa prema kojoj ništa ne osjećam. Prošlost. Laž. To se dvoje isprepliće i omotava oko mene, oko mog života, koji i nije bio pravi život.

Prilazim baru i sipam dupli konjak. "Fundator" je to, španjolski konjak, jako dobar, odličan, ali ovog puta ne uživam u njegovoj aromi, okusu. Tresem u sebe prvu čašu poput vode i punim odmah drugu. Ne osjećam jačinu tamne tekućine. Ne osjećam ništa: prazan sam. Prilazim telefonu. Pozvati ću policiju: doznati će svakako, pa zašto da ne doznaju od mene? Svejedno. Sve je svejedno. Sada.

Dok podižem telefonsku slušalicu, pogled mi počiva na malom komadiću zelenog papira, na stolu, pored telefona, mali blok za poruke, a na njemu čitam i ne shvaćam, odbijam shvatiti, ne mogu shvatiti, ne želim shvatiti...

Piše Alenkinim sitnim i lijepim i pomalo ukošenim rukopisom: "Naručiti nadgrobni kamen za malog Raa, a na njemu će pisati jednostavno "Jedinome" i ništa više, jer više nikada neću imati psa!"

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: