Livada je duga i zelena da zelenija ne može biti, obasjana proljetnim suncem, zeleni se prema plavom nebu bez i jednog oblačka. Miki trči, a visoka trava njemu gotovo do koljena, povija se i nakon što Miki u trku prođe, ponovo se polako i bolno uspravlja. Miki nastoji stići psića, patuljastog pinča, imenom Buki. Buki, onako malen, crn, veselo poskakuje visoko u zrak, jer za njega je ovo prašuma, ali osjeća se sigurnim, jer njegov je voljeni Miki iza njega, odmah tu, u blizini i ništa se ne može neprijatnog dogoditi.
Trče i Buki laje, pjev ptica odjekuje, a zatim iznenada, pojavljuje se zvuk koji nikako ne pripada ovoj idili: prodorna i uporna i dosadna zvonjava! Koja lomi sunčani dan.
I koja konačno uspijeva probuditi uspavanog Mikija i on gunđajući, zatvorenih očiju, opipava mjesto, na kome bi se trebao, nalaziti telefon, pronalazi aparat i uz težak uzdah, kao da podiže čitavu tonu, prinosi ga uhu, raščupanoj glavi.
- Dragi! Voljeni! - začuje veseli i poznati glas: njegova se Tina javlja i naravno, ne vodi računa o sitnici što je blizu dva sata ujutro.
- Mmmmmmmmmmmmmm, kh, kh...
- Što mi radiš? - pita Tina razdragano. - Pa ne spavaš, valjda?
- Ma ne - progovori Miki. - Kako ti to pada na um? Pa tko još spava u dva sata ujutro?
- O, pa moje se zlato ljuti na svoju Tinu - tepa mu ona razdragano: lomi mu otpor.
- Ma ne ljutim se - reče Miki i uspravlja se i namješta jastuk iza leđa: osjeća kako će razgovor potrajati.
- Dolazim sutra! - kaže Tina, a Miki u prvi čas i ne shvaća što znače te riječi: još je na onoj zelenoj livadi sa svojim voljenim psom.
- Zar ništa nećeš reći? - pita ga Tina i on zna kako je napućila usnice, kao i svaki put kad nešto traži. - Nije ti stalo?
- Znaš da mi je stalo - reče on u noć, u tišinu, a pred oči mu bljesne njeno drago lice. - Kad dolaziš?
- U pravo vrijeme za večeru - pjevajućim glasom obavještava ga Tina razdragano i on zna, kako se veselo osmjehuje i prevrće lijepim i zelenim očima. - U sedam. Budi dobar i pripremi nam večeru. Da se ja ne moram baviti time. Želim se baviti samo tobom.
- Kako to misliš? - pita je on i osmjehuje se u noći: uživa unaprijed u njenoj nježnosti, koja vrlo brzo prelazi u strast. Oduševljava ga to. Jedan je trenutak nestašna djevojčica, a već slijedeći strastvena ženka. Od sjećanja mu se suši grlo i teško guta.
- Dobro ti znaš što mislim - šapuće Tina onim njemu toliko dragim i napuklim glasom. - Željna sam te i zgrabiti ću te čim uđemo u stan.
- Je li to obećanje? - pecka je on i osjeća se blaženo, opušteno i valovi nježnosti ga zapljuskuju.
- Nije! - galami Tina razdragano, a smijeh joj se otkida iz grla, pa iz daljine doleprša do njega. - To je prijetnja!
- O, netko postaje opasan - mazno joj govori Miki. - Što se dogodilo sa mojom mačkicom?
- Pretvorila se u panteru ... grrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!!! - zareži mu uho sa druge strane žice i odmah zatim, Tinin razuzdani smijeh. - Kad smo već kod toga: kako je moj mezimac?
- Dobro sam, hvala - odgovori Miki, izigravajući ludu.
- Ma ne ti, budalice moja! - razdragano odgovara Tina. - Pitam za mog malog slatkog Bukija.
- Postao je zločest - kaže on i mršti se na samo sjećanje današnjeg poslijepodneva.
- Što je bilo? - zabrinuto pita Tina.
- Zamisli - kaže on ljutito - navalio je žderati neko smeće, kao da je gladan i ...
- Što i? - prekida ga Tina: glas joj sad ozbiljan. - Pa nisi valjda bio grub?
- Samo sam ga malo ...
- Ma što malo?! - viče ona uzbuđeno. - Udario si ga! Kako ga možeš samo malo udariti?
- Zlato ...
- Nemoj ti meni zlato! - presiječe ga Tina odlučno. – Jadni Buki kod tebe! Maziti ću ga čitav vikend! A ti se snađi! I da se nisi usudio buniti! Udarati moje malo zlato ...
- Ma nisam ga udario - govori on ljutito u mrak. - Ali morao sam ga ...
- Što si morao? - prekida ga ponovo ona. - Ništa nisi morao! Pogotovo nisi morao udarati moje zlato! Najradije ne bih ni došla! Što ću ti? Voliš grubost! Ne voliš nježnost!
- Znaš da to nije istina ... – muca on. – I Buki je moj pas!
- I to ti daje pravo tući ga?
- Ma nisam ga …
- Znam da si udario moje zlato! - viče ona. - To znam! I obećavam ti ledeni vikend zbog toga! I da ga više nisi udario! Znati ću čim vas ugledam zajedno!
Spušta slušalicu sa treskom i on zbunjeno i omamljeno bulji u noć. Osluškuje, ali nema više njenog glasa, koji mu budi želju u tijelu. Umjesto toga, začuje meškoljenje i napregne oči, pa u mraku traži bodući pogledom noć. Ugleda malu krznenu lopticu, njegovog Bukija, kako ga sa molbom i iščekivanjem u očima gleda.
- Dođi - reče mu, a mališa zacvili sretno i skoči na krevet i njemu na grudi i počne ga mahnito i zahvalno lizati.
- Eh, da - reče mu on nježno. - Poslijepodne si lizao drek, a sada mene, je li? Ali tebi je to ionako svejedno, lijepi moj. A kad nam dođe Tina, obavezno joj pokaži koliko me voliš. Nemoj me izdati, pa da ostanem bez ...
Podvlači se pod pokrivač, a mališan Buki mu se smješta pored boka i zadovoljno se meškolji, oprošteno mu je i sretan je uz svog voljenog gospodara, dok njegov voljeni gospodar zuri u noć i priziva u mislima nježnost voljene Tine, koje nikako se zasititi.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar