Slatka Viviana

Večeras počinjem sa izvršavanjem odluke. Nema više odlaganja, nema razloga za odlaganje: odluka je čvrsta, moja je odluka sasvim oblikovana, zrela, mirno počiva u meni, grije se u mojoj duši. Donesena je naglo, ali to ne umanjuje njenu vrijednost, ne čini je manje zrelom. Postepeno, strpljivo, sa ogromnom ljubavlju, pleo sam jednu nježnu nit u drugu, savijao je u mislima, u snovima, u nadanjima, savio čitavo malo gnijezdo, ljubavno, strasno i mislim kako je sada konačno došlo vrijeme useliti se u to gnijezdo i uživati, uživati ... Dosta sam čekao: šest punih godina, čekam ... gledam Vivianu, čekam; divim joj se, čekam; gledam promjene na njoj, čekam; primjećujem njenu ljepotu, čekam; ljepota se razvija, ljepota postaje neizreciva i pitam se: što je iznad ljepote? I odgovaram samom sebi: Viviana! Ona je iznad ljepote, ona je iznad svega! A sad, izgubiti ću je, ne pokrenem li se. Ne smijem je izgubiti. Nema mjesta oklijevanju. Odjednom ne smijem više čekati i muka mi je zbog čekanja: počinjem provoditi plan u djelo. Znam da ću uspjeti, pažljivo sam sve isplanirao, razmišljajući o svakoj sitnici, o svemu važnome i nevažnome. I o Viviani. Koja mora biti zauvijek moja. Samo moja. Ničija više. Moja! Zauvijek! Sa mnom i u meni! Zauvijek.

Šest godina ranije ...

Ulazim u kola, koja sam jutros rano parkirao ispred osnovne škole, jedva nekako pronašavši mjesto: jedanaest je sati trideset minuta i palim motor upravo u trenutku kad šarolika bujica djece istrčava na ulicu, na cestu, praćena cikom i vikom i smijehom. Bezbrižna mladost. I ugledam je, prvi put i taj prvi put ostaje neizbrisiv u mom sjećanju, pažljivo sačuvan u svim svojim pojedinostima. Uklesan. Ništa nisam zaboravio, baš ništa. Ne mogu zaboraviti.

Viviana, kojoj još ne znam ime, sitna je djevojčica, osam joj je godina tek, ali već vidim i prepoznajem sakrivenu prekrasnu ženu u njoj, potajnu ljepoticu, dobro kamufliranu ispod crne i oštre i guste kose, koja kratko podšišana uokviruje njeno prekrasno lišce, jer nije to lice, ne može biti ništa drugo nego lišce, jer sitno je, presitno, predivno. I želim ga primiti između dlanova, svojim pogledom uroniti u njen i gricnuti te rumene i glatke obraze, okusiti njihovu slatkoću. Sa nježnog lica gledaju dva plava oka i čude se svijetu, naočale joj klize niz mali nosić, malo je kratkovidna, ali joj to daje šarm, još veći, dražesno joj pristaje ta sitna mana, čini je zanimljivijom. Usne joj male, ali osjećam, naslućujem kako vole slatko zagristi, a tijelo sitno, moglo bi se reći mršavo: gledam i naslućujem budućnost koja brzo dolazi i znam kako će u njoj, svojoj skoroj budućnosti, postati prava minijaturna Venera.

Sjedim za upravljačem i drhtim, ne usuđujem se voziti. Uzbuđenost me kupa snažnim i vrućim valovima i tresem se i gledam u djevojčicu, a vidim ženu, vidim ljepoticu, vidim ... i želim je! Želim je sačuvati čistu. Da se nikada ne uprlja. Strasno to želim! Silno! Oblizujem se, usne mi sasvim suhe, moram ih oblizivati. Ništa drugo ne želim. Samo nju. Kakvog bi okusa bila njena koža pod mojim radoznalim jezikom?

Potresa me ta misao i odmahujem glavom: nastojim se pribrati i gledam zbunjeno oko sebe i pitam se, što li mi se to događa i zbog čega mi se događa i želim li da mi se događa ovo što mi se događa. Nisam siguran, ni u što nisam siguran, osim u svoju uzbuđenost, koju posramljeno nastojim sakriti, pa obaram pogled, ali ga brzo vraćam i gledam u nju, lijepu, lijepu ... Moram je gledati i željeti: jače je od mene.

Konačno odvajam pogled sa nje, bila mi potrebna ogromna snaga volje, pa odlazim, vozim smušeno i prolazim kroz crveno i naravno, policajac je tu i plaćam kaznu ...

Već sutradan je ponovo čekam: strpljivo sjedim u kolima i čekam, a kad se dječja rijeka izlije ispred mene, u svom glasnom žuboru, pomamno je tražim pogledom, u strahu kako je neću pronaći. Ako je ne ugledam? Kakav bi to bi dan? Besmislen, izgubljen! Kao i da nisam živio … Tužan dan, znam i promatram napeto …

Ali evo je, tu je i gledam u svog anđela i osjećam sreću. Preskače konopac igrajući se sa još dvije djevojčice. Zadivljeno gledam njene pomalo mršave noge, ali divno oblikovane u minijaturi, kako spretno i poletno skakuću. Prstom pozivam jednog dječaka, koji gleda u mene.

- Pomozi mi - kažem mu i guram mu novčanicu u ruku, koja je za njega sigurno čitavo malo bogatstvo. - Reci mi, kako se zove ona djevojčica koja upravo preskače konopac?

- O, pa to je Viviana - odvraća dječak, grabi novčanicu i nestaje.

Nekako suviše brzo nestaje i pitam se, nije li me slagao. Sutra ću učini ti probu. Ali sutra je subota, bljesne mi odjednom i morati ću čekati do ponedjeljka. Dva je dana neću vidjeti! U ponedjeljak ću nagovoriti nekog klinca da glasno vikne njeno ime, dok ću pažljivo pratiti Vivianinu reakciju. Ukoliko se trgne, okrene …

Školski odmor naglo i prebrzo završava i predmet mojih želja nestaje u velikoj školskoj zgradi i opet u ciki i viki, zgrada ih progutala, sve njih, i ostajem sam, tužan, prazan ... nešto nedostaje...ne vidim nju.

I tako godinu dana. Iz dana u dan. Pa drugu godinu. Dani se nižu laganim ritmom. Pratim je, gledam kako raste i uživam. Gledanje Viviane jedino je moje uživanje, ako zanemarim maštanje o njoj. Od toga je sačinjen moj život. Ništa drugo ne poduzimam, osim gledanja, promatranja. Mirujem. Dovoljno mi je. Maštam. Mašta mi se razmahala, ima svoju volju, neovisno od moje vlastite. Vodi me u tajnovit svijet čulnog uživanja, otkriva nove i nove strasti, obećava neslućeni užitak, a meni je užitak potreban, moram ga imati. Sanjam o njoj neprestano i želim … Nisam još ni odlučio nešto poduzeti, ali nagonski već sakrivam tragove nikome ništa ne govorim, uredno odlazim na posao, obavljam redovito sve svoje dužnosti: ne skrećem pažnju na sebe. Pravilo broj jedan: budi neprimjetan.

Treću godinu promatranja Viviane, umire mi majka. Ne osjećam žalost, ne osjećam ništa: praznina u mojoj duši. Misli su mi čiste, nisu konfuzne. Slobodan, konačno sam slobodan. Više nema zapitkivanja gdje sam bio i što sam radio i sa kim sam to radio i sva ona ostala toliko dosadna pitanja koja su mi razarala živce.

Prvi sam put u životu sam u kući koju su sagradili moji roditelji, valjda se nadajući dugom životu i uživanju u njoj. Smrt ih je prerano stigla, govorili su moji susjedi, ali ja nisam mislio tako. Slobodan! To je pjevalo u meni, uvijek ponovo i uvijek sa istim veseljem. Nisam ih volio, roditelje. Nikada. Majka mi je govorila kako sam ružan, svaki put kad bih učinio nešto što njoj nije bilo po volji.

- Pokvareni i ružni dječače! - vikala bi ona bijesno me šibajući po stražnjici. - Ružan si jer si zločest: postani dobar i postati ćeš lijep.

A šiba bi neumorno radila. Nije mi objasnila zbog čega sam zločest, ali sam je čuo bezbroj puta kako viče na oca, pogrdno i glasno, nazivajući ga ružnim i odvratnim i beskorisnim, poput svih muškaraca. Jednom, dok me kupala, trljajući me između nogu mekom i nježnom posebnom krpom, bijesno mi rekla kako sam se trebao roditi kao žensko. Uzviknuo sam zbog bola kojeg mi nanijela, prejako me stisnuvši. I upamtio njen pogled nadmoćnosti, uperen dolje, u moje međunožje. Uvijek je galamila, moja mama, glasno i protiv svega … Čuo sam jednom oca kako joj govori da me previše "muštra", tako se izrazio. Dreknula je na njega i on se povukao i ubrzo zatim i umro. Bio sam mali, ali pitao sam se ... da nije dreknula, bi li on ...? Ne znam, sve mi to čudno, zagonetno ... možda sam ga i volio, ali nisam bio tužan na sahrani: samo radoznao i sjećam se, pitao sam se uvijek iznova, zna li moj tata što se sada zbog njega događa? Vidi li na neki način čitavu ovu gužvu ili ...

Isto se pitam i sada, iako sam sada muškarac, dvadeset i šest mi je, ali ista radoznala pitanja udaraju u mojoj nutrini. Nastojim ne misliti ni na što, obavljam rutinski sve što je potrebno i radujem se stečenoj slobodi. Gušila me, moja majka, ubijala u meni radost života, branila ovo, zabranjivala ono … Život joj nije bio veselje, već mukotrpna dužnost: rad i obaveze, bez zabave. Sad je nema, ali nema ni zabave. Mislio sam, kad ona umre … ali nije tako, istina nema žalosti, ali nema ni radosti. Pustoš. Ničeg drugog nema osim pustoši.

U kući uvodim promjene. Majčinu sam sobu sasvim ispraznio, iznio sam dio po dio namještaja, polako i strpljivo ga rastavljajući, bez buke i bez skretanja pažnje na svoj rad. Ne želim da mi susjedi postavljaju pitanja: ne želim nikakva pitanja ni od koga! I sjećam se …

- Ovaj je ormar vredniji od tebe! - čujem je kako vrišti na mene: tri su mi godine i ona me tuče jer sam cipelicom okrznuo prastari ormar u majčinoj sobi. - Nauči se cijeniti stvari!

Sa zadovoljstvom ga lomim, kidam na komade i odnosim ih na smetlište.

- Ništa ti nije sveto! - čujem njen glas, kad sam joj slučajno razbio običnu staklenu vazu.

Praznim sobu, iznosim dio po dio i uskoro je prazna, sasvim gola: ničeg više majčinog nema u njoj. Ljepša mi je ovakva nego krcata nepotrebnim majčinim stvarima. Zidovi me gledaju, sivi su i ravnodušni. Poput mene. Ne osjećam zadovoljstvo zbog obavljenog posla. Samo neki nemir pleše u mom želucu, dok gledam u nijeme zidove, svjedoke mojih brojnih poniženja. I odlučim, naglo, u trenu nadahnuća: obojiti ću ih u crno! Sve u crno, čak i strop! Crno sakriva.

Počinjem već sutradan i mahnito radim: vikend je i ne moram na posao u bolnicu, u kojoj radim na održavanje parkova. Prilično sam spretan i sretan sa cvijećem, zelenilom. U sobu, nekad majčinu, a sad Njenu, jer u mašti sam je Njoj namijenio, nekad bijelo-sivu, a sad crnu, unosim jednu lončanicu: znam da će uginuti u tom crnilu, ali unosim je i stavljam točno na sredinu prazne sobe koja crnim ustima zijeva prema meni. Izlazim i zaključavam vrata.

Viviana. Sobu nazivam po njoj: Vivik. Sviđa mi se izgovarati "Vivik": mnogo bolje zvuči nego soba, pogotovo bolje od onog otrcanog "majčina soba". Vivik. Spremna je i čeka. Ali ja još nisam spreman. Strpljiv sam. Ima vremena, kasnije ću polako i dugotrajno uživati u plodu svojih priprema. Ne smijem žuriti.

Prolaze još dvije godine, Viviani je trinaest, postala pupoljak i primjećujem njene sitne cike koje strše prema nebu. Hoda ispred mene u večernjim satima na putu iz škole kući, a ja je pratim kao i mnogo puta do tada. I uživam. Postala je ljepotica, baš kao što sam i naslutio prije dalekih pet godina i sad je to već mlada dama, koja ulazi u ženstveno doba. Silno je želim okusiti: mora da je slađa od bilo koje slastice. Njene me sisice podsjećaju na smokve i zamišljam, dok je gledam obučenu u laganu majicu kratkih rukava, kako ih kušam premazane medom. U mislima joj nježno otkidam malu cikicu, bradavicu umačem u med, rumena je i ližem je. Ližem slasno, dok mi trnci prolaze tijelom. Ako je tako lijepo u mašti, kako li je … Osjećam njihov okus i glad u meni raste, reži: divlja zvijer mi gladno i proždrljivo urliče u želucu. Ali to je lako. Urliče i u glavi! To je teško. Umalo pa nepodnošljivo i drhtim dok slušam zapovijedi koje mi sve glasnije dobacuje, a koje me upućuju ... i koje ne želim slušati, ne želim, ali moram, ne mogu im pobjeći ...

U panici se okrećem, napuštam praćenje slatke Viviane i sam sebi mrmljam u bradu, dok oborene glave sumanuto jurim ulicama:

- Moram ovo prekinuti! Moram! - ponavljam i ponavljam u sebi, nadajući se kako će mi ponavljanje pomoći izdržati u svojoj namjeri. - To je ludo! Čisto ludilo! I neću to učiniti! Samo se zabavljam u mislima. Neću se više ni zabavljati time, prestati ću pratiti Vivi, prestati ću kovati planove, prestati ću ...

- Bijedniče, ludi! – dopire iz sjećanja glas, oštar, hladan, predbacujući: glas majke. – Nikada od tebe čovjek! Što radiš u mojoj sobi? I što će ova drolja sa tobom?

Pogled joj sijeva dok izvodim svoju malu prijateljicu, tek nam je po osam godina, provlačimo se pored nje i bježimo, što dalje od uzdrhtalog njenog bijesa. Ne shvaćamo što nam viče moja majka, ali naslućujemo. Moja mala prijateljica plače i viče:

- Ne diraj me! Ne diraj me nikad više!

I nisam. Nikada više. Ni jednu ženu.

Dok se udaljavam od Viviane, bježim od sjećanja, bježim od djetinjstva, bježim od majke, a naročito bježim od samog sebe! Pobjeći u zaborav. Ali kako?

Prestajem. Jedno vrijeme. Dani se vuku besmisleno i postajem sve nemirniji. Zatim jednu večer pomislim: još samo ovaj put, da se uvjerim kako je dobro. Škola će i onako uskoro zatvoriti svoja vrata: ljetni su praznici na pragu ... još samo ovaj put, da je vidim, pomilujem očima, prođem sasvim blizu nje i osjetim miris čistoće, koji se širi i lebdi oko njenog tijela: još samo ovaj put i kunem se, nikada više. Nikada!

I čekam je u kasnim poslijepodnevnim satima ispred škole, ne baš ispred, da ne privučem pažnju, sve sam ove godine izuzetno oprezan i ponosim se time.

Evo je, izlazi, lijepa, nasmijana, plave joj oči bljeskaju iza naočala, usta otvorena i vidim kako nosi aparat za ispravljanje zuba, ali to ne umanjuje njenu ljepotu. Pratim je pažljivo i uživam i osjećam se slobodnim. Ovo je posljednji put, nikad više, kunem se! Posljednji put! Kad stignem kući, prvo ću ući u Njenu sobu, u koju nisam ušao sve ove godine, od onog dana kad sam točno u sredini crnila postavio lončanicu. Iznijeti ću biljku, koja je već odavno mrtva, iznijeti je i baciti, prozračiti sobu i obojiti je u bijelo. Čist sam. Osjećam se čistim. Neću ostvariti svoje snove. Pobijedio sam svoje snove!

Sve sam obećano izvršio i osjećam se slobodnim: košmari me više ne posjećuju, miran sam i dobro spavam. Soba je ponovo bijela, prozračena, ali i dalje prazna. Ne želim ništa staviti nju. Kad ne mogu Nju dovesti ... Praznina gladno zijeva.

Jesen je, kiše, kiše, dosadne kiše. I zatim konačno jedan lijep dan i odlučim prošetati parkom, nadisati se mirisa natopljene zemlje, koji oduvijek volim. I dok šećem uskim puteljcima, začujem Vivianin glas i sledim se.

Nije sama, vješa se o nekog dječaka, stišću se i ljube i šalju mi bol, jaku, nepodnošljivu ... Gledam svoju Vivi i plačem, ne mogu se suzdržati, plačem, okrećem se i odlazim u kola i pravo kući.

Divljam. Šećem kućom i ulazim u Njenu sobu, bijelu i čistu. Sjetim se: nije više toliko čista! I bijes me hvata, pa odlazim u podrum, uzimam boju i mažem zidove, mahnito radim, ne osjećam umor, crnilo se širi preko bijeloga, osvaja čistoću i pobjeđuje. Pred jutro sam gotov sa poslom, tuširam se i unosim jedan madrac u crnu sobu koja se isparava i bacam ga na sredinu. Tu će ona ležati: danas ću je dovesti! I više nema krzmanja! Nema uzmaka! Pokušao sam, ali ona me zove! Zove me! Moram se odazvati.

Kušati ću je, malo po malo, da što duže potraje ... uživanje ... u Viviani! Još samo malo i gozba, koju suviše dugo odgađam, počinje… napokon!

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.