petak, 29. lipnja 2007.

Nježni vikend



" Vlak iz Zagreba kasni dvadeset minuta", iznenada se prolomi ugodan ženski glas nad gotovo pustim željezničkim peronom.

- Jebi ga! - uzvikne momak u povećem društvu nedaleko od mene. - Uvijek kasne: nikad ne stižu na vrijeme? Barem sad nema snijega!

Svi se nasmiju oko njega: trideset je stupnjeva u hladu i svi se kupamo u vrelini zraka. Ni daška vjetra, samo vrućina, sunce, prozirno i beskrajno plavetnilo neba nad našim glavama.

Imam vremena za piće. Zašto čekati na pregrijanom peronu, kad mogu uživati u hladnom piću? Još dvadesetak minuta i vidjeti ću je. Čekam već sedam mjeseci, što je još nekoliko minuta više? Vidjeti ću je, ponavljam samom sebi. Uskoro. Nju. Tanielu.

- Ma kakvo ti je to ime? - upitao sam je u čudu, kad sam je upoznao na onoj zabavi prije nešto više od dvije godine. - Baš Taniela?

- Dolazi od imena Daniel - odgovorila je, a crni joj pogled zaplamtio: zakleo bih se da sam u dubini joj oka ugledao plamen. - Armenski jezik.

- Zar si Armenka?

- Nisam - odgovorila je i zatresla dugom crnom kosom. - Tata mi je jedno vrijeme boravio tamo i zavolio to ime.

- Čini mi se - rekao sam joj blago se nagnuvši nad nju - da ću i ja zavoljeti to ime. Taniela.

Nasmijala se i zatresla crnom kosom. Ljepotica. Visoka, dugih nogu i plamtećih očiju. Ono što volim i tražim kod žena. Nisam mogao skinuti pogled sa tolike ljepote.

Sjećam se sad toga, dok stojim za šankom i pijem pivo, krateći vrijeme čekanja. Nisam vidio Tanielu gotovo šest mjeseci. A živjeli smo zajedno, nekada, bili životni suputnici. I bilo nam je dobro i lijepo. Tako sam mislio, a mislio sam da i Taniela tako misli. Prevario sam se.

Jedne sam se večeri vratio kući i Taniele nije bilo. Ostavila je samo pisamce u kome me obavještava kako je kraj našoj romanci. Zašto? Nije suvislo objasnila. Napisala je samo kako joj je žao, što naš eksperiment zajedničkog života nije uspio, ne može uspjeti. Zaboljela me riječ "eksperiment". Za mene to nije bio eksperiment, već život koji sam odabrao, koji sam želio i za koji sam želio da dugo traje, da potraje i trudio sam se oko toga. Trudio sam se svojski ne zanemarivati sitne pažnje i kupovao sam joj redovito cvijeće i smiješne male darove, plišane igračke, u koje bi moja Taniela isto tako redovito zabijala svoj moli nosić i ushićeno mi se osmjehivala. Hranio sam se njenim smiješkom i bio sam uvjeren kako je sretna. Ja sam bio sretan i mislio sam glupo, kako su svi ljudi oko mene sretni.

Osjetio sam težinu nesreće kad je otišla. Kad me napustila. Bilo je to jednog petka i nazvao sam tvrtku i izgovorio se nekim privatnim problemima, rekavši da subotu moram posvetiti osobnoj krizi. Opijao sam se petkom i subotom, a nedjeljom liječio gadan mamurluk.

Poslije tog pijanog vikenda, ništa više nisam bio pametniji, pa sam je nazvao u ponedjeljak mobitelom.

- Ne molim te da se vratiš - rekao sam joj odmah. - Ali mi, molim te, objasni zbog čega si otišla?

- Ne može se to objasniti - odgovorila je, a ja sam naslutio obrambeni stav koji je zauzela.

- Zar nisam bio dobar prema tebi?

- Jesi.

- Pa onda? - navaljivao sam. - Mislio sam da si sretna.

- I ja sam mislila - rekla je, a meni se želudac zgrčio. - Ali očito nisam bila.

- Očito - složio sam se. - Kad si otišla.

- Otišla sam ... da ...

- I nećeš se vratiti?

- Neću se vratiti.

To je bio prvi mobitelski razgovor. Poslije tog razgovora, nisam je nekoliko dana nazvao, ali iz glave je nisam mogao izbiti. Uselila mi se u um i upravljala njime. Ni na što drugo nisam mislio. Taniela mi zaokupila misli i energiju. Posao sam nekako otaljavao, živeći samo za vikende, kad bi se zatvarao u svoj samački stan i opijao do besvijesti. Malena smrt.

Treće sam je subote ponovo nazvao i nisam se iznenadio kad je gotovo odmah odgovorila. Čekala je moj poziv, znao sam.

- Nedostaješ - priznao sam joj.

- I ti meni.

- Dođi.

- Ne mogu.

- Zašto ne možeš?

- Komplicirano je.

Naravno, i taj sam se vikend nalijevao žesticom i u ponedjeljak jedva na vrijeme stigao na posao. Nisam isprao bijes žesticom, nosio sam ga i dalje u sebi.

Jednog poslijepodneva, a prošlo je oko četiri mjeseca kako me napustila, nazvala je ona, Taniela. Prvi put da je ona zvala. Likovao sam. Do tada sam uvijek ja prvi zvao i osjećao se pomalo posramljeno zbog toga.

- Nemoj mi reći - rekao sam odmah - kako ti nedostajem.

- Nedostaješ mi.

- Onda dođi. Na nježan vikend.

- Znaš da ne mogu.

- Ne, ne znam - strastveno sam odgovorio. - Možeš doći i želiš doći. To mi tvoj poziv govori. I tvoj mi glas to govori. Čujem drhtaj u njemu, onaj drhtaj koji bi uvijek zatitrao prije nego što ćemo započeti voditi ljubav. Trenutak prije nego što počinjem prodirati u tebe ...

- Molim te nemoj ... - promucala je jedva čujno.

- ... Onaj trenutak prije nego što ćeš mi pjesmom svojih bokova odgovoriti, obaviti svoje duge i glatke noge oko mene, posvojiti me, htjeti me zauvijek zadržati ...

Prekinula je vezu.

Čekao sam. Strpljivo. I nazvala je nakon poduže šutnje i kad sam već pomislio kako sam izgubio rat živaca i pomišljao na predaju, nazvati je. Prije mjesec dana, dok sam se tuširao tog petka navečer, začuo sam zvonjavu svog mobitela, ostavljenog na stoliću. Zatvorio sam tuš i gol odšetao do stola i javio se. Nije me bilo briga za kapljice vode koje su se slijevale sa mene na uglačani parket.

- Kako si? - upitala je Taniela.

- Čežnjivo - odgovorio sam. - Ulovila si me za vrijeme tuširanja. I mogu ti reći, kako si svojim glasom natjerala drhtaj uzbuđenja u meni i moram te vidjeti, zgrabiti te u naručje i liznuti ti kožu, grickati te lagano ...

- Prestani! - rekla je glasno: suviše glasno, bilo mi je odmah jasno.

- Prestati ću - odgovorio sam joj, zamišljajući njeno čvrsto i lijepo tijelo u svojim rukama - ako mi obećaš vikend. Nježni vikend.

Tišina. Ništa nije rekla.

- Samo vikend - nastavio sam, kad sam se uvjerio, kako Taniela ništa neće reći, osluškujući napeto njeno disanje, koje mi je govorilo ono što sam želio čuti. - Jedan jedini vikend. Sjećaš se one vikendice, više lovačke kućice u Gorskom Kotaru, u koji sam te jednom odveo?

- Sjećam se - prodahtala je.

- U nju ću te odvesti i obećavam ti nezaboravni vikend, samo dođi ...

- Neću doći! - rekla je i prekinula vezu.

Zvala je idućeg petka, baš kao što sam se i kladio sam sa sobom. Smiješio sam se nadmoćno, dok sam čitao njeno ime na zaslonu mobitela.

- Doći ću! - odmah je rekla, bez uvoda.

- Idući petak?

- Idući petak.

- Sve ću pripremiti i čekam te na željezničkoj stanici.

I eto, čekam. Sve sam pripremio, baš kao što sam joj i obećao. Vlak se kotrlja prema meni, zaustavlja, a grlo mi se suši. I evo je! Taniela. Samo ona ima tako duge i lijepe noge i samo se ona usuđuje obući tako kratke hlače. Koračam uzbuđeno prema njoj.

- Evo me - kaže Taniela pomalo smeteno, ali gledajući me plamtećim pogledom izazova. - Stigla sam.

- Radujem se zbog toga - kažem joj, naginjem se prema njoj i nježno joj ljubim vlažne usne: suzdržavam se da ih ne zagrizem. - Jedva sam dočekao.

- Idemo odmah?

- Odmah - odgovorim i grabim njenu putnu torbu. - Kola su mi ispred stanice i za sat vremena smo u lovačkoj kućici, našem malom raju. Osim, ako ne želiš piće?

- Ne treba mi piće - odluči Taniela. – Idemo!

Eno je, kućica se odjednom ukaže pred nama, smeđa i izgubljena u posvemašnjem zelenilu. Oko kućice samo gusto zelenilo, a visoko gore plavo nebo, sunce je još visoko. Idila.

- Prvo tuš - kaže Taniela, izlazeći iz kola.

Smješkam se i osluškujem neobičnu tišinu na koju nisam navikao. Kilometrima uokolo nema nikog, samo šuma, zelenilo i pjev ptica, koje su ponovo propjevale, samo na trenutak umuknuvši, smetene bukom automobila.

- Samo naprijed - kažem joj učtivo.

Dobaci me zanosan pogled i prekrasan osmjeh preko ramena, otvori vrata i uđe u vikendicu, prepuštajući meni da se bavim torbama. Unosim ih i nemarno odlažem u kut, pa zaključavam vrata.

Natočim si dva prsta votke i sa čašom u ruci, mirno čekam Tanielu. Toliko sam dugo čekao, da mi još ovo nekoliko trenutaka ne znači ništa. Ispred mene se pružaju sati: što znači nekoliko minuta. Uživam u miru i maštam i ne iznenađujem se, kad Taniela uđe u prostoriju mokre i prosute po leđima duge crne kose, a oko joj struka omotan ručnik: sise joj izazovno streme u vis, nabubrelih i ružičastih bradavica, mokrih, koje pozivaju moja usta da ih obližu..

- Evo me! - reče.

Prilazim joj sa smiješkom i trzajem zgloba prosipam joj votku u zaprepašteno lice, a odmah zatim je snažno, čitavim nagomilanom bijesom, udaram šakom u stomak. Uz bolan jauk Taniela se presavija, a druga je šaka pogađa u bradu, u sam vrh i to je dovoljno.

Onesviještena, ruši se na drveni pod. Podižem je, ručnik pada sa njenog golog i mokrog tijela, otkriva crni i kovrčavi trokut, ali me to nimalo ne ometa. Po prvi puta ne gubim razum ugledavši grm užitka. Odnosim je u jedinu sobu, polažem na krevet. Iz putne torbe vadim čvrsto uže i vezujem joj zapešća raširenih ruku za krevet. Isto činim i sa nogama i odmičem se malo. Sa smiješkom zadovoljstva gledam na krevetu vezano veliko ljudsko slovo X.

Izlazim iz sobe i nalijevam si drugu votku. Sad je moja. Ne može otići. Dok je ne pustim otići. Ako je pustim.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: