petak, 29. lipnja 2007.

Planovi



Mate, krupan pedesetogodišnjak sa ogromnim trbuhom sjeda za upravljač svog sivog kombija, sa mukom se namješta, jer treba ugurati se u uski prostor između sjedala i upravljača, pa baca pogled na sat: ima još čitavih pola sata na raspolaganju, više nego dovoljno. Naručen je kod trgovca Lovre koji napušta malu i iznajmljenu trgovinu i odlazi u novu, svoju vlastitu, a Mate je pozvan da svojim kombijem pomogne pri selidbi. Poznaje trgovca Lovru i moglo bi se reći kako su postali prijatelji u ovih nekoliko godina poznanstva. Mate je već nekoliko puta vozio namirnice potrebne za trgovinu i nije se iznenadio kad ga je Lovro pozvao i zbog selidbe.

Dok vozi prema trgovini, Mate razmišlja o Lovri i divi se njegovoj upornosti. Lovro je štedeći koliko je god moguće, prije četiri godine unajmio trgovinu, a sad otvara svoju vlastitu. Prvu. Ali sigurno neće biti i posljednja, Mate se može kladiti u to, jer ne poznaje vrednijeg čovjeka od Lovre.

- Stigao si - kaže mu Lovro, koji ga čeka ispred trgovine koju napušta: mala je, poput obične sobe, ali poslužila mu kao odskočna daska. - Idemo mi na kavicu, dok dečki ne unesu u kombi sve potrebno.

- Može - pristaje Mate. - Jesi li uzbuđen?

Lovro malo oklijeva, dok ga Mate pažljivo i sa radoznalošću promatra. Lovro je njegova, Matina, suprotnost: nizak rastom, mršav, uvijek besprijekorno dotjeran.

- Malo - priznaje Lovro, dok šeću niz ulicu prema obližnjem kafiću. - Imaš li još koji posao danas?

- Zašto pitaš?

- Pa - oklijeva Lovro - bilo bi mi drago da odvojiš malo svog vremena za mene. Da proslavimo. Jednom dobrom večerom. Što kažeš?

- Bilo bi mi drago - kaže Mate i smješka se prijateljski.

- Fino! Bogovski ćemo se počastiti!

- Požuri, požuri, požuri! - govori joj mama. - Nemaš više vremena: autobus nikoga ne čeka, pa ni tebe. Iako si toliko lijepa, da bi te morao čekati!

- Ali mama! - uzvikuje Lina, sedmogodišnjakinja, velikih plavih očiju i duge smeđe kose, uredno upletene u veliku pletenicu koja joj dopire do polovice leđa i na koju je njena mama ponosna. - Ne govori tako … evo, gotova sam.

- I pazi - nastavlja mama - nemoj slučajno na izletu zaboraviti na one lijepe sendviče koje sam ti spremila.

- Neću, mama!

U žurbi napuštaju stan i spuštaju se dva kata niz stepenice, pa izlaze na osunčanu ulicu: jesenje je jutro, ali ne nalikuje jeseni, prije bi se pomislilo kako se dogodilo nemoguće, proljeće nastupilo umjesto jeseni. Sunce već darežljivo grije i ljudi su nasmijani, dok žure ulicama, zabavljeni svakodnevnim poslovima.

Na ulici, mama je hvata za ruku, iako je Lina uvjerena kako je to nepotrebno, jer više nije mala curica, ali ništa ne govori: pušta da je njena lijepa i visoka mama, duge i smeđe kose, koja joj se u raskošnom slapu prelijeva niz leđa, vodi do autobusne stanice.

- Večeras - nastavlja mama - kad se vratiš sa izleta, vodim te vani na večeru. Petak je i možemo ostati malo duže, a sutra ćemo ujutro izležavati se i nigdje se nećemo žuriti. Dogovoreno?

- O, mama! - uzvikne Lina. - Super!

Karlo se još jednom ogleda u ogledalu: upravo je završio sa brijanjem i sa uživanjem nanosi sloj kreme na lice. Mora biti savršen ovog jutra. Ovo mu je jutro važno, jako važno. Možda dobije posao. Pozvan je na razgovor i nada se tome. Dvije je godine nezaposlen i to mu počinje ići na živce. Ima ona mala plavuša, koja mu se jako dopada, a čini se, kako ni ona nije ravnodušna, ali kako prići djevojci kad nemaš love? A on nema, mora starog pitati za kavu, a dok ga pita, mrzi samog sebe i sve ga rjeđe pita. Možda se sa ovim razgovorom na koji se upravo sprema, sve to promijeni na bolje?

Još se jednom pogleda, isceri svom odrazu i izjuri iz kupaonice, niz hodnik, otvori vrata i vikne:

- Odoh ja! Držite mi fige!

Nije čuo kako mu otac iz dnevne sobe dovikuje želeći mu sretan ishod razgovora.

Prvu je noć provela u Borisovu stanu, u njegovom krevetu i Zorica sva ustreptala hoda sunčanom ulicom. Zaljubljena je, priznaje to sama sebi. Sretna je zbog te činjenice, a ujedno joj se i čudi, jer dogodilo se iznenada, prije svega mjesec dana, a već sada ne može ni zamisliti život bez Borisa, bez njegovog bezbrižnog pogleda na svijet, bez njegove pažnje kojom je obasipa i u kojoj mačkasto uživa. Još samo kad ne bi pio toliko piva ... ali, postoji li savršeni muškarac? Briga je, neka pije svoju dragu pivicu koliko god želi, samo neka je voli i neka joj to pokazuje i dalje, kako joj i do sada pokazuje, neka nikada ne prestane, nikada, nikada ...

- Idemo u kino poslijepodne - rekao joj je rano jutros, dok su se tuširali, pripremali kavu i zajednički uživali u tim intimnostima. - A poslije možemo skuhati nešto lijepo, ovdje, kod mene. Slažeš se?

Naravno da se složila! Pa neće ga valjda odvesti svojoj poludjeloj majci, koja neprestano u ruci drži "Kulu stražara" ili časopis "Probudite se" i koja iz dana u dan govori o propasti svijeta, sudnjem danu koji se neumoljivo približava i koji će sve te grješnike ...

Zorica odmahne veselo rukom: neće danas razmišljati o majci, iako zna da će dobiti jezikovu juhu zbog noćnog izbivanja: misliti će na Borisa, na proteklu predivnu noć sa njime i na ovu noć koja dolazi! Možda će uz Borisa zakoračiti u novi, uzbudljivi život? Smiješak joj ne silazi sa lijepog lica.

- Dečki su obavili svoje - kaže Lovro zadovoljno Mati. - Kombi je nakrcan. Odvezi se do moje nove trgovine, a ja ću doći za tobom.

- Nema problema. - Mate otvara vrata kombija i gleda u gume. - Bogme su ga dobro nakrcali!

- Nećeš se morati vraćati.

- Tako je - kaže Mate, a motor zadrhti i zabruji u još uvijek rano i sunčano jutro.

Stoje jedni pored drugih, slučaj ih spojio: mala Lina i njena majka, koja je čvrsto drži za malu i toplu ručicu; Karlo, dotjeran, kravata ga steže i on je nesvjesno dlanom gladi; Zorica, nasmiješena, rumenog lica, kopajući po torbici i tražeći sunčane naočale. Stoji između ostalih ljudi čekaju slobodan prijelaz preko ulice, zeleno za pješake, dok gradski promet tutnji pored njih.

Nešto nije u redu! Ne može pomaknuti ruku, a mora prebaciti u nižu brzinu! Mate se napreže, silno napreže u nastojanju pomaknuti ruku. Uzalud! Ne može. A ispred očiju mu igraju neki svjetlucavi kružići. Pomahnitali kombi juri nizbrdicom i brzina mu postaje sve veća i veća, mahnito juri, a Matina glava odjednom nemoćno klone, tijelo mu se opusti i klizne prema upravljaču i tim nenamjernim, sasvim slučajnim i nekontroliranim pokretom tijela, mijenja živote ljudi, koji čekaju pored semafora, na uglu ulice.

Tresak i veoma ružan zvuk i krikovi, krikovi bola, očaja, jada, zaprepaštenja, podignu se visoko u zrak.

- Mama, mamiceeeee! - plače mala Lina: sjedi i poteže majku za ruku, ali majka ne odgovara, lice joj krvavo, a glava u neprirodnom položaju, koji mala Lina, uplašena, u strašnom šoku, ni ne primjećuje.

Pored Line na pločniku sjedi Karlo, još ne osjeća bol, ali zna da će se to uskoro promijeniti, i gleda u svoju potpuno zgnječenu od koljena na niže desnu nogu. A onda ga bol preplavi i on se polako sruši na sivi i hladni pločnik, koji se upravo počeo zagrijavati pod darežljivim zrakama sunca, tonući u milosrdnu nesvjesticu.

Zorica leži licem prema pločniku i pokušava se okrenuti na leđa, sjesti, ali nije u stanju učiniti ni jedan jedini pokret. Ne boli je, a ne može se pomaknuti i to je čudi i dok se napreže pomaknuti povrijeđeno tijelo, misli o tome kako će je Boris večeras uzalud čekati ...počinje nemoćno plakati i dok joj suze klize niz prljavo lice, odjednom začuje promukao glas:

- Ljudi, pa vozač je mrtav! Mora da ga strefilo srce!

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: