Još da ubacim posljednju košulju u otvorenu putnu torbu na krevetu hotelske sobe i gotovo je sa tim dosadnim poslom. Palim cigaretu i gledam u otvorenu torbu koja zjapi šarenilom prema meni: provjeravam po posljednji put, jesam li što zaboravio. Krišom, nadajući se, a ne želeći nadanje priznati ni samom sebi, bacam pogled prema telefonu. Stidim se samog sebe: ja bih trebao zvati! Borna sigurno čeka, osjećam to svakom svojom porom, žilicom, dlačicom: uvukla se u mene, postala dio mene od sada pa u buduće, sve dok bude postojalo moje vrijeme. Dok budem trajao, živio. Biti će moj posljednji dah. Nadam se da neće predugo trajati, suviše je besmislenosti i uzaludnosti oko mene. O nerazumijevanju ne želim ni misliti!
Palim slijedeću cigaretu u beskonačnom nizu od ranog jutra i prilazim prozoru. Vidim sa visine petog kata, čemprese, borove, veliko zelenilo, a iza zelenila još veće plavetnilo, kupače, glisere na plavetnilu: ljeto maše vrućim krilima i svi traže osvježenje. Približava se podne, rano je za alkohol, ali usprkos tome ulijevam popriličnu količinu ruma u široku čašu i uživam u mirisu koji se širi sobom, nadvladavajući čak i teški miris borova uz more. Sjedam uz prozor, pored telefona: čekati ću još točno trideset minuta, toliko vremena imam još za sebe, samo za sebe, dok drugi ponovo ne zavladaju mojim životom, mojim vremenom, zatim ću ustati i otići. Ako ne nazove. Preko ruba čaše sa zlatnom tekućinom gledam u nijemi aparat. Borna...Osamljenost sa cigaretom i pićem. Navikao sam na tu vrstu osamljenosti...Televizor, čaša, cigareta: moj je bračni život. Posljednjih desetak godina. I više…Zašto je tako? Ne znam.
Jednog jutra, prije petnaest godina, probudim se pored Fani i odjednom shvatim kako pored mene leži strankinja. Tko je ona? Ta žena koja se približava četrdesetoj nije ona koju sam oženio. Ona je Fani bila mlada i prpošna i voljela je život i hrabro je preskakala prepreke na koje smo nailazili, potičući i mene u toj trci zvanoj uspjeh. Bila je neumorna moja tadašnja Fani i obožavao sam je zbog toga. A ova Fani se dosađuje i ništa je ne raduje, ničemu se ne veseli i samo govori o našoj djeci, o njihovoj budućnosti, uvijek i neprekidno samo o njima, kao da su samim činom svoga rođenja stekli božansko pravo nama oduzeti naše živote. Odbijao sam shvatiti takvo razmišljanje i da, pokušao sam razgovarati sa Fani, ali...odustao sam nakon nekoliko pokušaja i umotao se u svoju vlastitu zaštitnu ovojnicu: dim cigarete i omaglicu alkohola. I rad, mnogo rada… A godine su prolazile, tiho poput mirne rijeke: nije bilo veselog ni iznenadnog žubora, nikakvih slapova, samo mirni monotoni vječno isti uspavljujući ritam. Koji sam zamrzio.
Što je bilo još strašnije, počeo sam mrziti i Fani, moju ženu, moju odabranicu, majku moje djece, koja su prestala biti djeca i postali mladi ljudi i koji su nas napustili: prvo naš jadni sin, veoma rano, već u svojoj petoj godini života, zatim Fanči, kći, udavši se prije pet godina, u svojoj dvadeset i trećoj godini i učinivši me djedom slijedeće godine, a ja se u pedeset i prvoj godini svog života nisam mogao radovati tome. Osjećao sam se prikraćenim, a dolaskom malog princa na ovaj svijet, postao sam prikraćen još i više.
Posao, čaša i cigarete: moj život. I gnjev! Koji je polako počeo bujati u meni i koji, da budem iskren, ne razumijem u potpunosti. Ali je tu, gnjev, prisutan je u mojoj najdubljoj i najskrivenijoj dubini, u koju još nitko nije zavirio. I koji je potiho nadimao svoje ružno crnilo u meni, dok sam gledao, kako mi život promiče pored očiju, a da ni malo ne sudjelujem u njemu, u svom vlastitom životu.
Sve je ona kreirala, moja Fani: sve se odigravalo pod njenom dirigentnom palicom. Povremene posjetu sinu, koji nas veoma rano napustio, ali ne svojom krivnjom: jadnik je rođen sa oštećenim mozgom i moja ga je efikasna Fani smjestila u pomno odabranu ustanovu, u kojoj smo ga posjećivali dva puta mjesečno, točno poput švicarskog sata. Inače, o njemu, jedinome sinu, nikad nismo govorili izvan te ustanove. Kao da je prestajao postojati nakon naše posjete. Fani bi odmah, po napuštanju bolesnog nam i nemoćnog sina, počela govoriti o budućnosti kćerke nam Fanči, snivajući o pravoj obiteljskoj idili, koja će trajati i trajati, neprekidno, bez starosti, bez bolesti, bez smrti...i u kojoj nije bilo mjesta za bolesne, nemoćne…
Telefon zazvoni i poskočim na stolici, umalo ne ispustivši gotovo ispijeno piće. Prva misao: Borna zove! I ne samo prva misao, već jedina misao, crvena, užareno, bolna, prijatna...Sa nadom podižem slušalicu i razočarano čujem glas Fani, miran i pun planova, kao i uvijek.
- Dolaziš li kao što smo planirali? - pita me ravnodušno i ne čeka moj odgovor. - Dogovorila sam neke susrete, pa...
Sad ja ne slušam. Puštam je da govori, povremeno na strateškim mjestima ubacujući ono dobro joj poznato: "Da, draga", "Naravno, draga", te sasvim i potpuno isprazne riječi, ali koje joj u njenom ispraznom životu, za koji ona misli kako je ispunjen srećom i vrlinom mnogo znače. Ne osjeća njihovu besadržajnost, otrcanost...
- Čekam te večeras, dragi - kaže ona i razgovor se priveo kraju.
Dragi, kaže Fani. A kad me posljednji put zagrlila, poljubila, poželjela kao muškarca? Dragi! Smijem se toj toliko zloupotrebljavanoj riječi i dolijevam još malo pića. Imam još vremena, možda...
Prije točno sedam dana, prošlog petka, stigao sam ovdje, u ovaj hotel uz samu obalu i već prvu večer odradio sve potrebno, ono zbog čega sam doputovao. Potpisao ugovor o kupoprodaji u ime svoje stranke: tvrtka je prešla iz jednih ruku u druge, a ja sam zaradio pristojnu proviziju i imao sam sve razloge biti sretan.
- Eto, bilo je brzo, kolega - reče mi njihov pravnik, dok je trpao papire u skupocjenu aktovku i istovremeno utipkivao neki broj u mobitel. - Možete se vratiti kući.
Kući? Nemam ja kuće. Umalo da mu to ne kažem: suzdržim se u posljednji čas.
- Mislim da ću ostati - kažem mu, iznenađujući i samog sebe: još nikada nisam učinio ništa impulzivno, ovo je prvi put. - Hotel je plaćen, nemam drugih obaveza, a koliko mi je odmor potreban i koliko će mi dobro doći, ne trebam ni govoriti.
- Sjajno! - reče on. - Dođite večeras u ...
Nisam došao u rečeno mi mjesto. Dosta mi je društva takvog kova. Mirno sam večerao u malom i gotovo sakrivenom ribljem restoranu, uživajući u miru, mirisu mora, mladim i lijepim i pocrnjelim ženama koje su prolazile tik do moga stola. Njihove mi opaljene butine bljeskale putenošću pred očima i u meni se probudi nešto za što sam, mislio da je odavno mrtvo. Ali nije bilo: Fani to nije uspjela ubiti, samo umrtviti. I sreća me preplavi zbog toga.
Sreća me okupala te večeri svojim dahom: negdje oko deset, primijetim pogled zelenih očiju na sebi. Djevojka je mlada, ne bi se reklo lijepa, ali zgodna, ljepuškasta, a oči joj sjaje, raduju se životu i što je za mene najvažnije, ne skida pogled sa mog lica. Oko nje pun lokal mladića, ali ona gleda mene, pedeset i petogodišnjaka. Gledam je krišom, kako sama, poput mene, polako uživa u večeri i odjednom mi sine, kako smo jedini bez društva u lokalu. Sami.
Ustajem, ne razmišljajući, čini mi se i potpuno nesvjesno, automatski, nagonski, slijedeći neki duboki poriv koji je sve ove godine spavao zakopan u mojoj nutrini, a sad se probudio. Pogled zelenih očiju posutih crnim točkicama probudio je u meni želju i nisam više imao svoje godine: odjednom sam postao neobuzdani mladi muškarac od trideset godina, koji smjelo, pouzdano, siguran u sebe i u svoju namjeru, prilazi lijepoj djevojci. Igra stara kao i sam život. Vidim joj titraj prikrivenog smješka u kutu usana: raduje se što joj prilazim.
I odjednom me stid preplavi i korak zadrhti: a što ako me ismije? I osjećam se poput pubertetlije, ali mi misao, kako je upravo to draž života, zamiriše u uzdrhtalom umu i korak mi ponovo postane čvrst. Priđem joj stolu i lagano se nagnem prema njenoj smeđoj kosi, čiji od pranja svježi miris sad već osjećam, a ona podiže prekrasne oči i vidim joj nekoliko pjegica na malom nosu i želim ga poljubiti i silno želim to sitno i krhko biće držati u zagrljaju, a pogledi nam se upijaju i priča sa Bornom je počela, ali u tom trenutku to ne znam i još strepim, ali, ah, koliko li je draži u toj strepnji!
Nerazdvojni smo. Neprekidno. Čim otvorim oči u rano i toplo i sunčano jutro, prva je misao ona: Borna. Ima trideset godina, slobodna, nije udata i ovdje je na godišnjem odmoru. Dok svakog dana šećemo zajedno uz more, ona mi mekim glasom priča o svom životu, tako običnom, a opet toliko lijepim, a ja je sve više volim i volim i volim...
- Vrijeme se - reče ona na jednoj večernjoj šetnji, lagano me držeći za ruku i gledajući galebove u letu tik iznad blago namreškanog mora, dok se sunce polako spuštalo iza horizonta: - poigralo s nama, zar ne?
- Istina je - kažem, točno znajući što misli i osjećajući se izigranim. - Trebali smo se ranije sresti. Mnogo ranije...
- Ne znam - kaže ona i trese smeđom kosom. - Ima ljudi koji tvrde kako nikada nije kasno.
Znam to, čuo sam to, ali mislim da je kasno, a ne usuđujem joj se to reći. Kako otići od Fani, od sina u onoj ustanovi čije ime ni ne želim izgovoriti, ne mogu izgovoriti...Mogu li to? Smijem li to? Imam li snage za to?
- Borna, nešto ću ti o sebi reći...
Sve joj govorim, ništa ne sakrivam, ništa ne tajim: po prvi put nekome pričam o svom praznom životu koji je prestao biti život, a postao dosadna monotonija. Snježna pustoš.
Borna me sluša, ne prekida me i zahvalan sam joj zbog toga. Bi li mogao nastaviti, da me samo jednom prekine? Sumnjam.
- Eto - kažem joj na kraju dugačke tirade koju sam konačno iščupao iz bolne utrobe i koju sam istresao pred nju. - Sada sve znaš...
- Hvala ti, što si mi to ispričao - kaže ona, a pogled joj prodire u moju dušu i sjetim se: davno, davno, u početku naše veze, Fani me tako gledala ...
Te je večeri pokucala na vrata moje sobe: otvorim ih, a Borna stoji u hodniku obučena u laganu i dugu i lepršavu zelenu haljinu, koja joj ističe struk. U rukama joj velika boca šampanjca.
- Nije me briga što će budućnost donijeti - kaže mi i ulazi pored mene u sobu. - Ovu ćemo noć provesti zajedno, baš kao i sve ostale koje ćemo provesti ovdje. Imamo pet dana ispred sebe...čitavu malu vječnost. A budućnost...ne želim misliti o tome, nije me briga! Važno je da si ovdje, da smo zajedno, da želimo jedno drugo! Ništa drugo nije važno, baš ništa!
- Pet dana - kažem joj, jer osjećam da moram to reći. - Promisli dobro: možda ti tih pet dana i noći sa mnom promijene život.
- Neka! - Borna me odlučno i mirno gleda. - Budemo li pažljivi, tih će pet dana dugo potrajati. I zato, ne stoj tu poput nekog antičkog kipa, gasi tu vječnu cigaretu i dođi ovdje gdje pripadaš: u moj zagrljaj.
Lagani je lahor zapuhao, pomjerio zavjese, pomjerio Borninu kosu: pomjerio mi život.
Moj je gnjev nestao, istopio se u zagrljaju Borne. Zaboravio sam kako je to biti voljen i kako sam sad ponovo otkrivao to stanje uzdrhtalosti duha, prepustio sam se uživanju, potisnuvši sve ostalo.
Posljednje noći, nešto prije nego što smo iscrpljeni zaspali, Borna me poljubi i reče mi tiho u uho, dok me njen dah palio:
- Naše se noći privode kraju...
- Borna...
- Nemoj, molim te - šapne ona i položi mi malen i topao dlan na usne. - Razumijem, teško je. Neću ti još više otežati. Što god odlučiš, prihvatiti ću to.
Ujutro, otvaram oči, budim se i ruka mi traži Bornu, ali nje nema. Nečujno se iskrala, prepustivši me mojoj savjesti, ne želeći utjecati ni na koji način. Razumijem je: želi da odluku donesem sam, potpuno sam, bez njenog učestvovanja. Da bude samo moja.
Pakiram se, tuširam, motam po sobi i razmišljam i očekujem Bornin poziv koji ne stiže. Ni odluka ne stiže: ne mogu se odlučiti na taj korak. Jesam li kukavica? Ne znam. Znam da imam obitelj u kojoj ne nalazim sreću, znam...ali uzalud je o tom razglabati. I Borna to zna, odjednom shvaćam. Zbog toga se ujutro i iskrala, tiho, ne probudivši me, prepuštajući me snu, jer znam: Bornin je tjedan isto tako bio san, sladak i nježan san, ali ipak samo san. Za kojeg mi je prokleto drago što sam ga sanjao zajedno sa njome, šećući uz more, dok su nam galebovi pjevali svoje kreštave pjesme.
Ispijam čašu, jednu u neprekidnom nizu, i paleći slijedeću cigaretu, u još jednom nizu, podižem putnu torbu i izlazim iz hotelske sobe. Iza mene, na blistavo staklenom stoliću, telefon šuti.
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar