petak, 29. lipnja 2007.

Bez budućnosti



Umornim se osjećam jutros. Sve češće u posljednje vrijeme osjećam umor. Smrt kuca na vrata mog života. Bilo bi najbolje kad bih mogao biti toliko sebičan i ostao u kući, izležavati se na kauču, sa novinama u ruci, puštajući da se duge minute dana polako odmotavaju u izmaglici sumorne samoće. Ali ne mogu tako, ne mogu, kad pogledam u njene oči. Tamne, a bistre i sa bezrezervnim povjerenjem gledaju u mene. Samo smo nas dvoje u stanu: ona ima mene, ja imam nju. Brinemo jedno o drugom.

Zbog te pomisli prikupljam snagu i ustajem sa mukom iz fotelje i odlažem novine koje šušte. Ledi podiže upitni pogled i zagleda se u mene i veselo skače na noge.

- U pravu si, idemo vani, curo moja draga - tepam joj, a njen rep pomamno maše. - I bolje je malo se kretati, nego samo ležati. Doktorica mi je rekla kako me ti spašavaš, jer da nema tebe, izlazio bi vani jednom tjedno. A ovako moram svaki dan. Ajde, dođi, lijepa moja.

Kujica, mala crno-bijela mješanka, moja voljena Ledi, prilazi mi brzo i namješta glavicu da joj nataknem ogrlicu. Procedura koju već niz godina obavljamo i uživamo u njoj.

- Idemo sad - kažem joj i izlazimo iz stana, koji pažljivo zaključavam: jednom sam zaboravio, ali srećom ništa se nije dogodilo; nisu mi opljačkali stan kao što se dogodilo mom prijatelju Dragi, kad je isto tako zaboravio zaključati, sjetio se toga nakon samo pola sata, vratio kući, ali je i tih pola sata bilo više nego dovoljno da mu nestane iz stana sve ono što je imalo vrijedilo.

Na ulici, ispred zgrade, na proljetnom suncu koje mi neizmjerno prija, dok čekam da moja Ledi obavi svoje potrebe u obližnjim grmovima, ugledam onoga na kojeg sam malo prije mislio: prema meni hoda Drago, a u rukama mu plastične vrećice pune namirnica.

- Dobro jutro! - kažem mu obradovan: nema više mnogo prijatelja, rijetki su postali i to mi je draže kad ih srećem. - Već si obavio kupovinu.

- Dobro jutro! - odgovori Drago. - Jesam. Vidiš kakvo je vrijeme: sparina. Leđa me ubijaju.

- Ni ja se ne osjećam dobro - požalim mu se.

- Ne spavam nikako - nastavi Drago. - Možda dva sata noću.

- Isto je i sa mnom - priznajem mu. - Nikako zaspati, a kad konačno zaspim, probudim se nakon dva sata i buljim u noć.

- Bilo bi bolje da smo mrtvi.

- Nemoj tako, Drago.

- Što nemoj tako? - pita on razdražljivo. - Reci ti meni, što imamo od života? Ništa! Penzije su nam toliko male, da crkavamo i sve nam je gore i teže. Nikakve budućnosti nemamo.

- Nemoj tako, Drago - ponavljam smeten.

- Što nemoj tako?! - ponavlja i on žesteći se. - Kažem ti, ostali smo bez budućnosti i bolje nam je da umremo. Čemu se mučiti? Bolovi će biti sve jači i sve češći. Nemoj misliti da neće.

- Znam to - kažem i gledam ga: lice mu neobrijano i umorno. - Kad si posljednji put posjetio doktoricu?

- Što ću kod nje? - pita on. - Da mi kaže ono što i sam znam? Kažem ti, prijatelju, bez budućnosti smo. To je ime bolesti koja nas ubija. Bez budućnosti ... ostaj mi zdravo!

Gledam za njim, dok moj prijatelj Drago pogrbljen, sa najlon vrećicama u rukama odlazi, ni ne pogledavši moju Ledi. Ne sjećam se kad se to dogodilo i da li se uopće dogodilo. Uvijek ima za nju lijepu riječ i tapšanje po glavi, a ponekad i neku malu poslasticu.

- Idemo, Ledi, ljepotice! - pozovem je. - Idemo do našeg parka, u oazu zelenila, nadisati se zraka. Treba mi, a siguran sam da će prijati i tebi.

Spuštamo se niz stepenice i stupamo na pošljunčenu stazu. Okružena je zelenilom koje prija oku i plućima. Sad smo već u parku, došetali smo laganim korakom za desetak minuta, a tih sam desetak minuta neprestano mislio o riječima svog prijatelje Drage. Bez budućnosti. Kako to gorko i beznadno zvuči. Bez budućnosti!

Odmahujem glavom i nastojim otjerati te misli: sumorne su suviše za ovo lijepo okruženje u kojem se nalazimo, moja Ledi i ja. Zelenilo me umiruje i polako sa zadovoljstvom hodam niz stazu i udišem miris lovora.

Ispred, dvadesetak metara udaljene, vidim mladi par, nema im ni dvadeset. Djevojka leži na klupi, a mladić na visokom plamenu upaljača zagrijava nešto i sasvim je udubljen u taj svoj posao. Ni on, a ni djevojka, koja ga zaneseno gleda, ne primjećuju naše približavanje.

Tek kad joj mladić podiže tanku majicu i djevojčin trbuh bljesne na jutarnjem suncu, shvaćam što se to odigrava pred mojim zapanjenim pogledom. Mladić drži špricu i zabija je pažljivo u djevojčin trbuh. Nekoliko trenutaka ukočeno, kao da su se smrzli, kao da je vrijeme stalo, oboje gledaju u njen trbuh, zatim mladić vadi špricu, djevojka spušta majicu i grli mladića oko vrata.

I tek me u tom trenutku primjećuju, bolje rečeno primjećuju Ledi, koja je dotrčala do njih radoznalo njuškajući. Gledam kako djevojka golim i mršavim rukama grli mladića oko vrata, a on smeteno gazi po odbačenoj šprici i uzvraća joj zagrljaj.

Želja se u meni rađa i jedva je gušim, želja da glasno viknem: Ne grli ga! Udari ga i bježi od njega! Ne voli te. Ne voli on ni sebe. Bježi!

Ali šutim i posramljen i potišten zbog onog čemu sam prisustvovao, skrećem niz stepenice i nestajem im iz vida. Moj prijatelj Drago kaže kako smo bez budućnosti. Ali vara se. Imamo mi budućnost, kakvu-takvu. Tijela su nam bolesna, ali umovi nisu. A imamo i prošlost, dugu i bogatu i koju nam nitko ne može uzeti. Ali ovo dvoje nema budućnosti. Izgubili su je. Ako su je ikad imali. A još nisu pravo ni počeli živjeti.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: