Sami smo u kupeu vlaka koji ujednačeno klopara kroz noć. Izvana nas obavija tama, zimska je noć, ali u kupeu je toplo, ugodno i pospano. Sjedi preko puta mene u pravcu suprotnom od kretanja vlaka, do prozora, gleda uporno u noć, iako ništa ne može vidjeti. Osjećam diskretni miris parfema koji sa uživanjem mirišem. Želio bih požudno udahnuti i duboko u sebe uvući njen miris, ali se suzdržavam i siguran sam kako mi nozdrve požudno podrhtavaju, šire se i sužavaju.
Prava je ljepotica, ne toliko visoka koliko vitka, možda čak i mršava, duge i niz leđa spuštene crne kose, crnih i blistavih očiju, duguljastog lica. Ljepotica. Noge je prekrižila i izložila mom pogledu, duge noge, predivne noge. Jedva odvajam pogled od njih. I mislim na sve one žene koje uporno nose hlače, traperice i uskraćuju nama muškarcima prizor koji toliko volimo. Zašto to rade? Zar ne znaju koliko volimo taj pogled? Koliko volimo šuštanje koje proizvode dok prebacuju jednu nogu preko noge? Ova, što sjedi preko puta mene, sigurno zna, uvjeren sam u to.
Kad je prije jednog sata samouvjereno ušetala u kupe i odlučnim korakom izabrala mjesto na kome želi sjediti, odmah sam shvatio kako je to žena koja zna što želi od života, bolje rečeno, što hoće od života.
Znam i ja što želim. Želim bar jednom u životu zgrabiti takvu ljepoticu i privinuti je na grudi, priljubiti je uz sebe, da osjeti moju muškost koju ona budi i ljubiti je zanosno u noći. Bar jednom. Već mi je dosadilo izlaženje sa ženama koje prosječno izgledaju, ali od kojih jedino mogu dobiti ono što toliko volim: malo valjanja u krevetu iza kojeg slijedi brzi rastanak. Sve su moje veze vrlo kratkog daha.
- Sam si tome kriv - govori mi neprestano moj prijatelj, sa kojim svakog petka krećem u lov na avanture. - Nemaš muda osvojiti ljepoticu. Bojiš se biti odbijen!
- Tupiš bez veze - branim se, ali u dubini svoje duše osjećam kako je u pravu: nekako se crv sumnje uvukao u mene, ne dozvoljava mi iskušati moje umijeće osvajanja ljepotica.
- Ne tupim i ti to znaš - kaže moj prijatelj mirno, dok ispijamo pića i mjerkamo žene. - Ti ne razumiješ žene.
- A ti ih razumiješ!
- Ljepotice nisu nedostižne - nastavlja on nimalo ne obrativši pažnje na moju posprdnu upadicu. - One samo izgledaju nedostižne. Vidiš onu brinetu? Koja nosom para zrak i dosađuje se u društvu prijateljica? Je li dovoljno lijepa?
- Prekrasna je - iskreno kažem, a tako i mislim.
- Je li znaš zašto šara pogledom unaokolo? - pita me.
- Dosadno joj je.
- Istina. Takvima je uvijek dosadno, ako im nitko ne udvara. Vole da muškarci skaču oko njih i sline. Jedino se tada osjećaju živima. Ostalo … pa ostalo im je vrijeme samo čekanje toga trenutka.
- I to sve vidiš samo ovako, na jedan pogled? - upitam ga pomalo zadivljeno, pomalo podrugljivo.
- Treba se samo usuditi prići joj - reče mi preko ruba čaše i gledajući u ljepoticu. - Ostalo je lako. U dubini svoje duše, ona vapi za tim da bude osvojena.
- Ne čini mi se tako - promrmljam.
- Ali je tako - reče on ne vodeći računa o mojoj upadici, ustaje i prije nego što će me ostaviti samog za šankom sa čašom u ruci, dobaci preko ramena: - Samo gledaj i uči!
Gledam ga kako sigurnim i ležernim korakom prilazi djevojkama, pet ih je za stolom i sve piju kapučino, a cigarete im se dime u rukama sa dugim i njegovanim prstima. Pijuckam pivo i pratim igru, vidim kako ih šarmira, lagano se naslanjajući rukom na stolicu, a čas kasnije sjeda na njihov poziv i već vodi glavnu riječ. A deset minuta kasnije izlazi sa ljepoticom i prije nego što će izaći, okrene se prema meni i nadmoćno namigne. Da barem samo na nekoliko sati mogu biti samouvjeren poput njega.
Prisjećajući se sada tog prizora kojeg sam mnogo puta gledao na različitim mjestima, dajem samom sebi riječ kako ću dati sve od sebe i početi konačno razgovor sa ljepoticom u kupeu i zavoditi je, ne samo zavoditi, već i zavesti. Dobro kaže moj pajdaš, treba se samo usuditi. Ništa više. Usuditi!
Dajem sam sebi još pola sata pripreme: sve ću pažljivo isplanirati, razraditi ću detaljan plan i ... naprosto mora uspjeti. Zašto ne bi uspjelo? Nisam rugoba, naprotiv, sasvim sam zgodan momak, znam biti šarmantan, a žene govore kako imam zanimljive oči. Tako sam čuo, dvije su mi to rekle i priznale kako ih je moj pogled neodoljivo privukao.
Još dvadeset minuta i napadam! Djevojka i dalje zuri kroz prozor u noć, ali sad već osjećam zrak između nas, koji kao da je nabijen željom, onom najstarijom na svijetu i koji kao da nas potiskuje jedno prema drugom. Osjećam kako mi se tijelo i protiv moje volje naginje naprijed, sve u želji zagrliti je i zbog načina na koji ona sjedi, uspravno, ukočeno, sasvim sam siguran da ona osjeća to i ne samo osjeća, nego i priželjkuje.
Neću čekati da istekne pola sata, kojih sam samom sebi darovao: navaliti ću sad, ovog trenutka, dok zvižduk vlaka para crnu noć. Možda je zvižduk u noći znak … Osjećam kako očekuje moje riječi, moj početak i ...
U tom trenutku vrata se kupea uz buku otvaraju, djevojka se okreće i ja se okrećem prema iznenadnom zvuku, a u kupe ulazi visok momak, širokih ramena, sa naprtnjačom u ruci koju nosi lako kao da je očito teška naprtnjača obično perce.
- Dobra večer! - zagrmi veselo, baca naprtnjaču u mrežu, sjeda pored djevojke i smije se široko. - Drago mi je da sam pronašao mjesto, okolo je sve puno i mislio sam već ...
Ne slušam ga. Trenutak je prošao. I opet sam se suviše dugo kolebao. Prokleto kolebanje! Idući ću put ...
Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar