petak, 29. lipnja 2007.

Blagdani dolaze



Još samo tri klijenta ispred nje, jedan mladić, žena tridesetih godina i gospodin u plavom odijelu, pa konačno stiže na red. Nadina gleda u službenicu koja se neumorno osmjehuje klijentima, dok im ispunjava želje. Ponekad se Nadina i začudi: ne može shvatiti kako netko ima toliko novaca na bankovnom računu. Ona sama ima samo za goli opstanak i ništa više. Prima mirovinu svog pokojnog muža, koji je umro još daleke 1980 - te.

Sjetivši se njega, svog Mirka, Nadinu obuzme žalost, kao da njen Mirko nije umro odavno, nego tek jučer. Imala je zanimljiv život, ne žali zbog ničeg, osim zbog toga što nisu mogli imati djece. Ali kad je počeo nesretni rat, bila je zahvalna sudbini što joj je uskratila majčinstvo. Sve se uskomešalo, sve se preko noći promijenilo, vrijednosti se pobrkale i Nadina se nikako nije mogla snaći u ovim novim vremena. Povukla se u sebe, posjećivala uvijek jedne te iste ljude, gledala televiziju, često i bez razumijevanja, a godine je pritiskale sve više i više. Napunila je osamdeset i dvije, povila se malo u struku, mršavija nego ikad, prosijede kose, sada rijetke, a nekada crne poput gavranovog krila i guste poput meda, koja joj se prosipala niz leđa.

Sad se raduje blagdanima: biti će filmova na televiziji, a filmove voli gledati oduvijek, mada su ovi noviji nekako previše natrpani pucnjavom. Ali mora priznati da su zabavni. Voli pogledati onog sa poni-repom, koji mlati sve od reda, uvijek samo one koji to zaslužuju, pa se Nadina smješka dok gleda to neobično dijeljenje pravde.

Red se pomakne. Još dvoje, pa je ona na redu. Još ...

Eto, konačno je došla na red. Nadina se radosno osmjehne ljubaznoj blagajnici, a ova joj uzvrati osmjeh.

- Koliko želite podignuti?

- Sve - kao i uvijek odgovori Nadine: a što će drugo nego podići sve, kad je mirovina toliko mala ... ali nije važno što je mirovina mala, njoj ne treba mnogo, naučila se na skroman život, ali će ovog puta, za blagdane, pogostiti se kako spada. Kupiti će patku, odluči Nadine odjednom u nadahnuću i osmjehne se svojoj pomisli. Kupiti će patku i lijepo će je ...

- Naravno! - Blagajnica poče brojati novac i Nadine sa zadovoljstvom gleda kako mala hrpica raste.

- Dvije tisuće i sto - reče blagajnica, predajući joj novac.

Dvije hiljade i sto, istog časa "prevede" Nadina u sebi: nikako se ne može naviknuti na te nove riječi.

- Hvala! - reče, prijazno klimne i sporim pokretima, drhtavih ruku, ugura novac u crnu i poveću kožnu torbu, koju grčevito drži koštunjavim prstima. - Do viđenja!

Suncem obasjana ulica dočeka je svojim gustim prometom, bukom, smradom ispušnih plinova i Nadine se sjeti svog dalekog djetinjstva, kad je udisala čisti zrak, smijući se sa prijateljicama dok bi zajednički vodile ovce na ispašu. Kolika razlika u jednom ljudskom vijeku. Napredak.

Stane na rub pločnika i žmireći na jakom suncu, proljeće se ludo razmahalo, upilji pogled u semafor, preko puta ceste kojom se neumorno kotrljaju vozila, a iz vozila dopire preglasna glazba, kao da im treba još buke, kao da se svi boje vlastitih misli, pa ih žele ugušiti bukom, što jačom to bolje.

Evo, zeleno je za pješake. Nadine se nepovjerljivo ogleda na obje strane, lijevo i desno, jer ima sasvim ludih vozača i opreza nikada dosta, pa polako spusti nogu sa pločnika i krene prema suprotnoj strani ceste. Tamo je trgovina u kojoj voli kupovati, imaju najbolji kruh u gradu ...

Na sredini pješačkog prijelaza, Nadine odjednom zatetura i tek onda osjeti udarac u leđa koji joj pošalje snažnu valovitu bol, natjeravši joj suze u oči, a zatim, ne vjerujući da joj se to događa, osjeti kako joj nečije snažne i nemilosrdne ruke otimaju torbu iz njenog očajničkog zagrljaja i uzvik joj se protesta otme iz usta.

Ali se napadač, mlad i snažan i nemilosrdan, nije ni osvrnuo na njen krik, već je udari drugi put, ovaj put točno u bradu i Nadine nemoćno padne na sivi asfalt prošaran bijelim prugama. Istog trena kad je pala, ne osjećajući bol, omamljena od strašne pomisli kako ostaje bez ičega do iduće isplate mirovina, podigne glavu i ugleda svog napadača kako nestaje iza ugla sa plijenom u rukama, njenom torbom, mirovinom, sigurnošću …

A blagdani su pred vratima ...

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: