petak, 29. lipnja 2007.

Rastanci



Kišovit je dan i zbog toga stojimo unutra, u kafiću koji je dio sadržaja autobusne stanice. Pijemo, moj prijatelj Boris i ja: nedjelja je, dosadna nedjelja. I još kišovita. Jesenski vlažna. Ne volim nedjelju, pogotovo ne kišovitu, kad se u čitavom gradu ništa ne događa i kad si osuđen na samovanje, koje se u takvim trenutcima zna pretvoriti, podmuklo, u usamljenost.

- Pogledaj ono dvoje! - prekida tišinu između nas Boris i glavom odmahne u pravcu autobusa, ispred kojeg se tiskaju putnici. - Pojesti će ga!

Pratim njegov pokret glavom i primjećujem djevojku i mladića u snažnom zagrljaju, spojeni strastvenim poljupcem.

- Ljubav ... - kažem neodređeno.

- Uvijek si bio cinik, kad je ljubav u pitanju - primijeti Boris. - Zar se nisi nikada rastajao sa nekom? Na ovakav način? Strasno?

- Naravno da jesam - kažem mu uvrijeđeno. - Što ti misliš o meni? Da sam bezosjećajni gad?

- Ne tupi - reče on i pokretom ruke naruči slijedeće piće. - Znaš da ne mislim tako o tebi. Hajde, uzmi piće i idemo sjesti u onaj ugao.

- Zašto? - pitam ga. - Uvijek pijemo na nogama.

- Ovaj ćemo put piti sjedeći - odlučan je Boris. - Sjediti ćemo, a ti ćeš mi lijepo ispričati neki svoj ljubavni rastanak.

- Je li ti to ozbiljno?

- Sasvim ozbiljno!

Kreće i ja ga pratim, noseći piće i smještamo se u ugao, podalje od ostalih gostiju, ali i dalje vidimo sve što se događa na samoj autobusnoj stanici.

- Počni - reče Boris uz vragolasti osmjeh.

Gledam ga preko ruba čaše i shvaćam kako to sasvim ozbiljno misli. I pomislim: k vragu, a zašto ne? Još nikome nisam ispričao, a doživljaj leži u meni poput tereta. Možda se konačno riješim njegove težine? Možda ponovo otkrijem slobodno disanje? Bez onog čudnog pritiska u grudima, koje je uvijek prisutno kad pomislim na nju. Što se događa i više nego često. Na kraju, krajeva, nemam što izgubiti, Boris mi je stari prijatelj. Zašto ne?

- Nije to bilo tako davno - počinjem, a prošlost pokulja iz potisnute magle sjećanja...

- Prebrzo su ovi dani prošli - reče ona, nagnuta nad svoju putnu torbu i gurajući u nju posljednji komad odjeće: više nema što raditi i sad se mora okrenuti i suočiti sa mojim pogledom. - Sedam dana kao sedam minuta!

- Ne govori - kažem joj, primam za ramena okrećem prema sebi i privijam na grudi. - Bili su to lijepi dani.

- Najljepši.

Stežem je u naručju, kao što sam je bezbroj puta stezao u ovih proteklih sedam dana, koje je provela sa mnom, a opet je to drugačije stezanje. U ovom zagrljaju ima nečeg čega u onim prijašnjim nije bilo: napuknuta žica bola rastanka. Titra i boli. Svaka moja žilica plače za njom, želi je zadržati, uvijek je ovako stezati u zagrljaju, udisati miris njene oštre i crne kose, koje ima posvuda, previše kose na mom licu, dok se privija uz mene. Da sam slutio koliko će rastanak biti bolan .... Ali mislio sam, što, do vraga, neka dođe, neka bude kod mene u posjeti jedan tjedan, sedam dana. Mogu podnijeti nekog sedam dana, odreći se svoje voljene samoće samo na sedam dana.

Ali se u tih sedam dana zbila promjena u meni: zavolio sam društvo, ne bilo čije društvo, nego njeno društvo. Zaljubio sam se. Gadno. Lijepo. Nježno i grubo. Posvemašnje. Izgubio sam se u tom osjećaju i uživao lutajući labirintima nježnosti, kojima me ona vodila. Strastveno nježno.

Sad je gotovo. Vraća se u svoj grad i ne znam, ne mogu znati, hoću li je ikada više vidjeti. I ta me misao boli, proganja, ali ne usuđujem se izreći je. Je li ovo za nju bilo nešto drugo, nego što je za mene? Nagovaram je na povratak šutnjom, snagom osjećaja. Primjećujem kako prima moje osjećaje i prepoznaje ih. Ja predajnik, ona prijemnik. Ona i ja. Dvoje. Par. Mi. Po prvi put u životu otkrivam što znači to "mi". I dopada mi se. I želim da potraje.

Dok hodamo do stanice, do konačnog rastanka, osjećam gorčinu. Osjeća je i ona, znam, primjećujem, osjećam. I još se jedan poriv javlja u meni: želim je zaštiti, omotati to krhko tijelo svojim dugim rukama i ne dozvoliti ničemu lošem da je okrzne. Samo je ja želim milovati, ne želim ni da vjetar to čini.

- Nemoj čekati - kaže mi ona. - Idi. Ne volim rastanke.

Ne volim ni ja. Naginjem se nad nju, sitnu, krhku, izgubljenu bez mog zagrljaja i ljubim je, kratko, brzo, ali osjećam dah zanosa.

Odlazim i čekam i gledam je kako se naginje prema prozoru autobusa, što bliže, baš kao da se meni nastoji približiti i maše mi, maše i znam da jedan djelić mene nestaje zajedno sa njom, umire, ali nije me briga. Ne žalim. Hodam ulicom i nosim njen lik u mislima.

- Pa ti si pjesnik - kaže mi Boris i vraća me u stvarnost: u kafić, u žamor gostiju, u brujanje autobusa, vani, na mokroj stanici.

- Ne tupi previše.

- Ozbiljno to mislim - kaže on. - Još mi nikada ni o jednoj ženi nisi govorio na ovakav način. Volio si je.

Šutim i mislim na nju i vidim njen pogled, miris njene kose dopire iz daljine, a u grudima tuga, tuga pomiješana sa čežnjom.

- Dobro pričaš o rastancima - reče Boris uz osmjeh. - Plaćam još jednu rundu, a ti mi sad ispričaj o nekom drugom rastanku.

Ne mora me nagovarati. Uz pomoć ruma, zahuktao sam se …

Ne trpim samog sebe zbog svoje bespomoćnosti. Sa nogom u gipsu zabranjeno mi je kretanje, izlazak iz stana, sve ono što neizmjerno volim. I nervoza raste i raste, ali kad stiže ona, nestaje. Nema nervoze i radosno gledam u njene svjetlucave kratkovidne oči kojima mi poručuje: "Ne brini, dragi! Ja sam ovdje. Sad je sve u redu."

Opuštam se. Ja, usamljeni vuk po vlastitom izboru, prepuštam se njenom milovanju, maženju i otkrivam koliko nepoznatih maženja ima. Jer dok vodimo ljubav, pažljivo, da ne povrijedim nogu, njeni su zagrljaji nabijeni erotikom. Koja prelazi u nježnost dok mi kasnije pomaže ustati. Nježnost se pretvara u pažnju, a dok me u kupaonici trlja spužvom, pretvaraju se u brigu. Sa svakom se prilikom i njena pažljivost prema meni mijenja, a ona se savršeno snalazi u svim tim prilikama. Smijemo se zajednički mojoj nespretnosti. Sretan sam, miran, opušten i beskrajno uživam.

Dva dana provodimo zajedno, ne napušta me i neprestano se dodirujemo i istražujemo prepuni nježnosti.

I onda rastanak. Odlazi sa velikom i platnenom torbom prebačenom preko krhkog ramena. Ja bi trebao nositi tu torbu do autobusne stanice, osjećam, a ne ona. Odlazi, uz zagrljaj, pogled pun tuge i ostavljajući mi svoj miris. Pohlepno ga udišem šumnih udahom.

Naginjem se kroz prozor i gledam je kako odlazi niz ulicu, podiže glavu i maše mi, a osmjeh joj titra na licu, ali nije to osmjeh sreće. Vikend-ljubav. Zadovoljan i opet gladan. A ona?

Okreće se na mjestu iznad stepenica gdje me još jednom, prije nego li je ulice progutaju, može vidjeti i podiže visoko ruku i maše mi maše, a osmjeh joj više naslućujem nego vidim.

Zatim nestaje, spuštajući se niz stepenice, a u meni gorčina koju ne mogu shvatiti. Trebao bih biti zadovoljan, miran, opušten. Milovala me žena koju volim, vodila ljubav sa mnom, bila nježna da nježnija nije mogla biti, a opet, u trenutcima strasti postajala lavicom. Ali nisam zadovoljan, osjećam kako nešto nedostaje, a ne znam što. I to me muči. Tuga se useljava u mene, postaje dio mene.

- Što je nedostajalo? - pita Boris. - Ili si samo umislio nešto.

- Nisam umislio - odgovorim i ispijam čašu nadušak. - Osjećao sam kako nestaje iz mog života. Ne, nisam siguran. Ne znam što sam osjećao, ne mogu to opisati, ali bila je neka blaga, upozoravajuća zebnja.

- I je li nestala iz tvog života?

- Za sada jest.

- Pa dobro - reče praktični i uvijek dobro raspoložen Boris. - Uživao si! Sve prolazi. Nemoj žaliti. A sad mi reci, koju si više volio?

- Ah! - kažem mu uz osmjeh. - Nisi shvatio, prijatelju.

- Što nisam shvatio?

- O jednoj se radi - kažem mu tiho. - Jednoj jedinoj. Nema mjesta za drugu.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: