petak, 29. lipnja 2007.

Posjete



Sam. U tišini. Nakon dugog vremena. Otišla je. Ne znam što osjećam. Osluškujem svoju nutrinu, ali ne čujem ništa. Mir vlada u njoj, mojoj nutrini. Neki čudan mir koji ne razumijem, mir, koji me ostavlja ravnodušnim, a očekivao sam osjećaj olakšanja, slobode. Ma što sloboda značila.

Prilazim staklenom stoliću na kojem stoji boca votke i nekoliko čaša. Uzimam bocu i gledam u čašu iz koje je prije desetak minuta pila Marta. Trag se blijedog ruža zadržao na njoj, jedva je primjetan, ali meni smeta, bode mi oči. Želim ga ukloniti, kao što sam uklonio ...

- Što je sa tobom - pitala je prije jednog sata. - Što ti se dogodilo?

- Ništa mi se nije dogodilo.

- Nešto jest - uporno, kako je to Marta znala, nastavila je. - Mislila sam, kako je naša ljubav vječna.

- Ništa nije vječno.

- Da! - Zamišljeno me gledala bademastim očima. - Čini se, da si u pravu. Znaš li što ovo za nas znači?

Šutim. Ne odgovaram. Neka sama shvati kako više nema "nas", ne postojimo više, ponovo smo rascijepljeni, vraćeni u prvobitno stanje, postali jedinke, koje se kratko vrijeme udružile i zajedno koračale kroz život.

- Shvaćam. - Ispila je čašu i sa zveketom je stavila na stakleni stolić - Odlazim. Ako se slažeš, sutra ću doći po stvari.

Još jednom šutim: tako je lakše. Dok je ona sakupljala neke sitnice bez kojih žene ne mogu, gledao sam kroz prozor na ulicu, sa visine četvrtog kata. Mirna i tiha ulica u jesenje poslijepodne. Osluškivao sam Martino kretanje, ali nisam se htio okrenuti, sudariti se sa njenim optužujućim pogledom bademastih očiju. I, konačno, začujem iza sebe:

- Gotova sam. Sutra ću doći po ostatak stvari.

Okrenuo sam se i pogledao je, ali mi ona naglo okrenula leđa i noseći putnu torbu prebačenu preko ramena, uputila se prema vratima. Tiho ih je zatvorila za sobom, prepuštajući me tišini.

Sam. Nema je. Otišla je. Četiri smo godine bili zajedno i sada je tome kraj. Zašto? Ne znam točno, Osjećam kako tako mora biti. Osjećam želju za grabljenjem života, a uz Martu to ne mogu. Sputava me. Sada više neće! Toliko zabava, toliko drugih žena …

Otvaram oči i u posvemašnjem mraku spavaće sobe, bacam pogled na digitalni sat, čije zelene brojke pokazuju neugodnu istinu: 3 i 15. Poslije ponoći! Prevrćem se u krevetu i razmišljam. Pitam se, što li me je to probudilo? San? Ne sjećam se da sam nešto sanjao. Buka? Tišina caruje u noći. Osjetim žeđ i sad znam zbog čega sam se probudio u ovo neljudsko doba noći. Olakšanje me oplakuje: mrzim kad nečemu ne mogu otkriti uzrok. Sad znam: probudila me žeđ.

Ustajem i iz spavaće sobe prolazim malim hodnikom, pa kroz dnevnu sobu i baš kad mislim zakrenuti lijevo, udaram bosom nogom u nešto. Udaram toliko jako, da jedva susprežem krik. Psujem poluglasno i pitam se, u što li sam udario, jer na putu do kuhinje ne nalazi se ni jedan komad pokućstva. Ljutito udaram dlanom prekidač i svjetlo obasja dnevnu sobu.

Začuđeno buljim u stolicu, koja se nalazi upravo tamo gdje moram nabasati na nju i gdje nikada ranije bila. Ne sjećam se da sam je pomjerio i sumnjičavo gledam oko sebe. Zatim mi sine: Marta! Marta je to učinila. Ušuljala se u moj stan, u kojem je sve do prije mjesec dana živjela i postavila mi stolicu na ovo neuobičajeno mjesto. Zašto? Ne shvaćam, ali, tko može shvatiti žene?

Želim biti siguran, želim potvrditi svoje slutnje, pa hodam nazad hodnikom do ulaznih vrata. Nije Marta, ne može biti Marta. Ključ je moj u bravi i okrenut tako, da onemogućuje upotrebu ključa sa vanjske strane. Nije Marta. Ali kako se onda, prokleta stolica ...

Ležim mirno i zurim u noć, a pitanja, na koja ne dobivam odgovore, nižu se u beskonačnom nizu jedno iza drugog, monotono i uporno i to me konačno uspavljuje.

- Kažete – poluglasno govori dr. Kuril zamišljeno me gledajući ispitivačkim pogledom i znam što mu se mota u ćelavoj glavi - pokućstvo se preko noći samo pomiče po stanu.

- Da! - odgovaram odlučno iako to nije bilo pitanje i zurim u njegove oči, hladno i svrdlam ga pogledom, ne puštam ga. - Dobro ste razumjeli. I nisam lud!

- I koliko se to dugo vremena događa? - pita dr. Kuril i nešto bilježi u svoj veliki i žuti blok: piše brzo, mahnito brzo.

- Već mjesec dana - odgovaram i ne skidam pogled sa njega: nastojim ga pogledom uvjeriti u istinitost mojih tvrdnji. - Točnije dvadeset i dva dana!

Dvadeset i dvije noći već zaredom, čudni me šumovi bude, a kad ustanem i obilazim stan u potrazi za onim koji je proizveo šum, uvijek upaljenim svjetlom, ne nalazim nikoga, stan je tih i pust, ali stvari nisu mirne: neka ih sila premješta sa jednog mjesta na drugo. Vraćam u gluho doba noći stvari na svoje mjesto i uznemiren, vraćam se u krevet, u krevetu pustoš, samo sam ja u njemu, pa nastojim uhvatiti još koji sat sna, prije još jednog početka radnog dana. Neispavan sam i to me razdire, nikako ne mogu nadoknaditi propušteni san, koji mi svakog dana sve više nedostaje.

Odlučio sam potražiti liječničku pomoć i poslali me na bezbroj pregleda i razgovora i rezultati tih pregleda i razgovora nalaze se ispred dr. Kurila, u fasciklu, a on ih nemarno raširio po stolu.

- I što mislite, što se događa? - pita me dr. Kuril mirno, baš kao da razgovaramo o vremenu.

- Od kud, do vraga, da ja to znam?! - razdraženo kažem: sve mi ide na živce, mirnoća dr. Kurila, njegova sjajna i blistava ordinacija, buka prometa koja prigušeno dopire do nas ...

- Moram vam postaviti nekoliko pitanja.

- Pitajte - kažem razdraženo. - Zato sam i došao ...

- Je li vam se dogodilo nešto neuobičajeno u posljednje vrijeme? - upita me on, mirno mi uzvraćajući pogled.

- Definirajte " u posljednje vrijeme".

- Posljednja tri mjeseca - kaže dr. Kuril uz smiješak i time razbija atmosferu koja postaje neprijatna: opuštamo se. - Posljednja tri mjeseca će biti dovoljno.

Klimnem. Ništa se nije neuobičajenog dogodilo u mom života protekla tri mjeseca. Živim kako sam uvijek živio. Posao, zabava, prijatelji, zabave u znaku pića, poneka avantura sa ... Uh, ipak ima nešto: prije dva mjeseca iselila se Marta iz mog stana i mog života. To je jedina neuobičajena promjena u mom životu. Ali kako može ta činjenica djelovati na lude događaje u mom stanu?

- Primjećujem - progovori dr. Kuril, koji me i dalje pažljivo promatra - da ste se nečeg prisjetili. Molio bih vas da mi kažete nešto o tome.

Trenutak oklijevam. Govoriti o Marti? Njemu? Strancu? Ne čini mi se to dobrom idejom. Nikome ne govorim o njoj. Uopće ne govorim o njoj. Ali mislim na nju i to me ljuti. Želim prestati misliti na nju, ali ...

- Hajde! - bodri me dr. Kuril. - Sigurno nije toliko strašno.

Popuštam. Govorim mu. Sve. Nisam ni znao da toliko riječi leži u meni i čeka trenutak kad će brana puknuti, a riječi, podivljale bujice, poteći i oplakivati obale sjećanja. Dok pričam o posljednjih četiri godine svog života, počinjem shvaćati da mi Marta nedostaje. Nedostaju mi one njene bočice u kupaonici, zaboravljeni češalj na staklenom stoliću za kavu, nedostaje ...

Odbacujem neželjene misli, koje izbijaju iz mraka i nameću mi pitanje: jesam li pogriješio? Je li Marta bila u pravu, kad me nazvala nezrelim dječakom koji se boji i koji bježi od obaveza? Je li ...Milijuni pitanja roje mi se u mislima i oblikuju zujeći roj, koji sve više i više traži odgovore. Ustajem, odjednom ne mogu više sjediti, pa krupnim i brzim i nervoznim koracima prilazim velikom prozoru. Gledam u park ispod prozora, u eksploziju boja, žutilo i crvenilo prošarano smeđim. Jesen vrišti bojama. Tiho, poput onih pitanja u meni.

- Meni to sve liči na somnambulizam - čujem dr. Kurila, kako mirno govori, ne obraćajući pažnju na moju nervozu.

- Koji je to sad vrag? - pitam razdraženo i okrećem se prema njemu.

- Somnambulizam - kaže on mirno, strpljivo - nije ništa drugo do li hodanje u snu, a koje obično prati vršenje složenih radnji spavača.

- Poput micanja pokućstva?

- I to može biti, da!

- Hoćete reći ...???

- Drugog objašnjena nema - odgovori dr. Kuril. - Zdravi ste muškarac tridesetih godina, u naponu snage, mentalno jaki, zaposleni, nemate materijalnih briga, vodite prilično dobar život.

- Opisujete idealan život - ne mogu, a da ne primijetim.

- U pravu ste! - Dr. Kuril se smiješi i blago me gleda. - Ali vam do tog idealnog života treba još samo jedna sitnica ...

- Marta! - prekidam ga. - Mislite da sam pogriješio?

Tišina. Samo pogled. Dr. Kuril me mirno gleda, pušta me da se kuham u vlastitom sosu. Nimalo prijatan osjećaj.

- Ništa nećete reći? - pitam ga.

- Na vama je - odgovori dr. Kuril - donošenje odluka koje se tiču vašeg života. Ali siguran sam kako ste sposobni odabrati pravo rješenje. Ne brinem zbog vas, biti će sve u redu sa vama.

Zurim u čašu ispred sebe, nalakćen na šank i preispitujem svoje odluke, poglede na život, pitam se ...Je li vražji liječnik u pravu? Hodam li u snu i pomičem li vlastito pokućstvo zbog toga, što mi nedostaje Marta? Jer to je upravo rekao, zar ne? Ne baš ovim riječima, ali smisao je isti, da se iščitati. Između redova.

Nedostaje mi, znam, priznajem to sebi. Ali ne želim si još natovariti obaveze na leđa. Još bih malo htio uživati u životu. Od kad je Marta otišla, lutam od zabave do zabave i sa svake odvodim po neku ljepoticu u svoj krevet, ali ...Marta me više ne sputava u mojoj gladi za životom, ali odjednom otkrivam kako i nisam toliko gladan, uopće nisam gladan. Prijao mi je onaj ustaljeni i tihi ritam života uz Martu, a da to nisam ni znao. Budala sam poput svih ostalih: počinjem nešto cijeniti tek onda kad to izgubim.

Nasmijem se na tu misao, grabim čašu ispred sebe i ispijam je nadušak. Rukom dajem znak da želim još. Mogu se bar napiti, zar ne? Ili mogu pozvati Martu ...Neodlučno stojim, dok šankerica polaže novo piće ispred mene. Vadim mobitel iz džepa i pritišćem tipku "m" za Martu. Zatim polažem mobitel na uglačani šank i gledam neodlučno u njega. Sa čašom u ruci, pitam se: pozvati Martu ili ne?

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: