petak, 29. lipnja 2007.

Dosada



Osjećajući dosadu koja ju je izjedala i želju za cigaretom, Petra ljutito pogleda na sat. Kasnili su, Kristian i Luka, kasnili su već deset minuta i to ju je ljutilo. Zašto ne mogu biti točni? Barem jednom u životu. Svakodnevno se sastaju i klatare gradom u potrazi za uzbuđenjima. Ljeto je, uživaju u slobodi, traže nova i neistražena uzbuđenja, uvijek u potrazi za nečim novim. I lovom, uvijek im nedostaje love. Želi cigaretu, zna da će ih Kristian sigurno imati i to pojačava njenu dosadu, jer bez društva, bez cigarete...pa što možeš tako sama? Jutros je pokušala ukrasti cigaretu od mame, ali ih je ta škrtica sakrila, pa se zadovoljila sa malo većim čikom, pronađenom u prepunoj pepeljari: bio je umrljan ružem.

Petnaestogodišnja Petra, djevojka sitnog rasta, visoka jedva sto i šezdeset, kratko podrezane crne kose, sa jednim u žuto obojenim podužim pramenom, koji joj visi pored desnog obraza, crnih obrva ispod kojih znatiželjno gledaju u svijet dva plamteća i krupna crna oka, usana obojenih smeđe, stoji na uglu, čeka, dok pored nje tutnji promet: pet je sati poslijepodne i prometna gužva dostiže vrhunac. Vruće je, ispušni plinovi automobila zaudaraju do neba i Petra gadljivo mršti svoj nosić. Svi se vozikaju, misli sa porugom u očima, a većina bez jasno cilja, vrte se u besmislenom krugu, životi su im...

Baš kao i njene mame! Radi po čitave dane, a vikendom se opija sa svojim muškarcima: nikada nije sa jednim te istim muškarcem više od tri ili četiri mjeseca. Besmislena vrtnja, tako to Petra zove. Ona neće tako živjeti, sigurna je u to. Dala je samoj sebi riječ, kako će njen život biti prepun uzbuđenja, bez svakodnevnog dosadnog i ubitačnog ponavljanja, kojim živi njena …

Misao joj se prekine: na suprotnoj strani ulice ugleda Kristiana. Bio je sam i zbog toga joj srce brže zalupa, a male joj se grudi uzbuđeno podignu. Nesvjesna svojih ženstvenih pokreta, koje po svaku cijenu pokušava suzbiti, prijeđe rukama niz mršave bokove, utegnute u traperice, izblijedjele od čestog pranja. Požali što joj kosa nije duža i zapita se, može li se to, što ona ima na glavi, kratku strnjiku, niti centimetar dugu, osim žutog pramena, nazvati uopće kosom. Po prvi put u svom mladom životu želi biti lijepa i to je buni, baca u nerazumljivo joj neraspoloženje, a to opet... i tako u nedogled. Život joj, čini joj se, postao samo patnja, a onaj kratki trenutak uživanja...

Odagna te slatke misli: Kristian, krupan momak od šesnaest godina, građen poput tenka, brzim joj se koracima približava, dok mu duga i plava kosa poskakuje iza vrata, prosipajući se po leđima. I on je obučen u traperice i crvenu majicu odrezanih rukava, pa mu se vide nabrekle mišice, potamnjele od sunčanja. Pogled na njegovu golu kožu, uzbudi Petru i ona zatrese glavom, tjerajući misli...

- Imaš li cigaretu? - dočeka ga pitanjem, istog trena kad se Kristian zaustavio pored nje. - Umirem za dimom.

- Imam. - Kristian joj ponudi cigaretu: ona uzme i zapali je na njegovoj. - Luka nije tu?

- Nije - odgovori Petra: do vraga i Luka! Da bar ne dođe! - I ti kasniš...

- Samo nekoliko minuta - reče Kristian nemarno i ne gledajući je, izbjegavajući njen pogled. - Imaš li što para?

- Baš ništa! - Petra slegne mršavim ramenima i zastruže nogom po betonu: na nogama joj prljave "martensice". - Pa vidiš da nisam imala ni za cigarete. Zar misliš da ih ne bi kupila, kad...

- Hej, polako! - uzvikne Kristian i nasmije se gledajući njenu ljutnju. - Samo pitam. Ni ja nemam ništa. Ako ni Luka ne bude imao...

Pusti da misao ostane visjeti u zraku, između njih, da ih na neki način dijeli, a opet i spaja. Petra ga gleda i nada se, kako će Kristian progovoriti o jučerašnjem događaju, koji se zbio između njih. Dok su nešto iza ponoći odlazili kući, Kristian joj je prebacio ruku preko ramena, a Petra uzdrhtala, koljena joj omekšala i znala je da će biti njegova. Zastali su u malom parku, četverokutnog oblika, ispred same zgrade u kojoj je Petra stanovala i počeli se ljubiti, ljubiti i nisu mogli prestati...

Kasnije, dok je tresla prašinu sa odjeće, pogledavala je u Kristiana, očekujući nježnost, ali nije je dočekala. Kristian se mirno obukao, nije je gledao i jedino je po tome, po načinu kako izbjegava njen pogled, naslutila koliko je zbunjen. Oprostili su se baš kao da se ništa između njih nije dogodilo.

Iz nekog njoj nepoznatog razloga, Petra je silno željela povesti razgovor o tome, ali nije znala kako. Seks joj nije bio stran pojam, već je godinu dana seksualno aktivna, ali ovo što je osjetila noćas, drhteći u Kristianovom snažnom zagrljaju, potpuno ju je iznenadilo i zbunilo. Događaj joj se čini nadnaravnim, suviše lijepim, a da bi ga mogla opisati: može ga samo osjećati, a osjeća ga jako, svakim djelićem tijela, struji u njoj i vibrira i treperi i titra i čitav je dan primorava misliti samo na to i ni na što drugo, samo na onaj brzi i kratki zagrljaj u malom parku, dok noć miruje oko njih i sakriva ih svojom tamom, na čemu joj je bila bezgranično zahvalna.

- Ništa nećeš reći? - konačno joj izleti i istog se trena naljuti na samu sebe: budala koja ne zna držati jezik za zubima.

- O čemu? - upita Kristian.

- O čemu? - upita Petra i podboči se rukama, pa ga pogleda pravo u oči. - Noćas se nešto dogodilo...sjećaš se?

- Ah, o tome... - nemarno reče on. - Što želiš da kažem?

- Pa valjda se nešto treba reći!

- Je li? - Kristian podrugljivo upita i zapali novu cigaretu. - Zbog čega? Da nisi, možda, bila djevica, pa sad žališ...

- Odvratan si! - prekine ga Petra, a glas joj zadrhta. - Nemoj pomišljati kako si nešto posebno: samo si još jedan gad u dugom nizu gadova i ništa drugo! Tako da znaš!

- Znam to i bez da mi kažeš - mirno odgovori on, a Petra se ukoči i poželi ga ošamariti.

Nelagodna tišina polegne nad njih. Puše oboje i zvjeraju pogledima i spašava ih Luka, njihov vršnjak, smeđokos i uvijek nacerena lica. Vide ga kako im domahuje i brzo im se približava, umalo ne trčeći.

- Hej! - uzvikne veselo. - Kakve su to face? Svađate se?

- Dosađujemo se - reče Petra podrugljivo. - Drago mi je što si došao: možda malo živnemo.

- Imate pića? - upita sa nadom Luka.

- Nemamo pića - promrmlja Kristian. - Zar bi se dosađivali ovdje da imamo pića?

- Pa dobro - nestrpljivo upita Luka. - Što ćemo raditi? Kako ćemo provesti večer?

- Što ja znam - reče Kristian. - Daj prijedlog.

- Ovo je da ne povjeruješ - posprdno reče Luka i izvadi cigarete. - Pa nećemo, valjda visjeti ovdje? Dovoljno sam se dosađivao kući.

- Ne! - odreže Kristian, njihov vođa i odmah upita, jer tako je najbolje: skrenuti će temu na drugi kolosijek. - Imaš li što love?

- Suh sam - naceri se Luka. - Ali znam gdje je možemo uzeti.

- Uzeti? - upita Kristian. - Misliš maznuti?

- Baš tako! - drskim izrazom iscerena lica reče Luka. - Bojiš se?

- Ne seri! - reče Kristian.

- A ti? - upita Luka Petru.

- Sve što možete vi - odreže Petra - mogu i ja!

- Tako se govori! - uzvikne Luka. - Idemo: putem ću vam sve objasniti, biti će lako, vjerujte mi, čas posla. Prodavačica je sama i ...

Dok užurbano koračaju vođeni Lukom, koji potiho objašnjava svoj plan, u Petri sijevaju munje: bijes joj okupirao um i ni na što drugo ne može misliti i ni za što je nije briga. Glupača je, eto što je! Zašto si je dozvolila pomisliti, kako Kristian osjeća nešto prema njoj? Zar joj je dao povoda za takvo mišljene? Oduvijek joj se dopadao, voli njegovu snagu, njegov pogled. Jednom ga je gledala kako prebija dvije godine starijeg i dvadeset centimetara više mladića od sebe i tog je dana nešto zadrhtalo u njoj. Nije željela samoj sebi priznati što se sa njom događa, ali sad više nema uzmaka. Zaljubila se! Ona koja ne vjeruje u ljubav! Jer ljubav je sranje: vidi to posvuda oko sebe. Njen je otac kidnuo od njene dosadne majke, svi se varaju međusobno, lažu i grabe...i ševe se naveliko i to nazivaju ljubav, ali to nema veze sa ljubavlju, ona zna, probala je, mnogo puta u proteklih godinu dana, uvijek očekujući nešto novo, nešto lijepo, predivno, ono o čemu govore pjesme, filmovi...Ali ničega nije bilo u tom pomamnom grčenju tijela, nikakve naslade, da ne govori o nekoj uzvišenosti...do prošle noći. Tada se nešto dogodilo, ne zna što, ali dogodilo se: Kristian je dotakao čarobnim dodirom jedan njen dio, nedirnut do tada i taj se dio otvorio i rascvjetao i tijelom joj prošli neslućeni žmarci uživanja i odjednom je znala: to je to! To je ono o čemu pjevaju pjesnici, mislila je, dok joj se tijelo nekontrolirano grčilo pod Kristianovim ubodima, dok je gledala lišće lovora kako stremi prema zvjezdanom nebu...i željela je da nikad ne prestanu...

A sada...hladnom, ledenom ju je vodom ironije i zanemarivanja Kristian polio i više je ni za što nije briga: Jebe joj se za čitav svijet!

- Je li jasno? - upita Kristian, koji je preuzeo vodstvo, kao i uvijek. - Pitanja?

Stoje nasuprot prodavaonice namirnica u kojoj je samo jedna prodavačica, mlada žena na početku tridesetih. Ulica je pusta: ljudi su pobjegli sa užarenog asfalta, tražeći spas u prohladnim prostorijama.

- Sve je jasno - nestrpljivo kaže Luka. -Ulazimo i ja krećem prema skladištu. Kad ona pođe za mnom, ti drpiš lovu iz blagajne i brišemo. Petra stoji vani i pazi je li zrak čist. To bi upamtio svaki kreten. Idemo već jednom!

- Spremna? - upita Petru Kristian, okrenuvši se prema njoj i lagano joj dotakavši rame, ignorirajući Luku.

- Jesam - reče ona, prisiljavajući se da ne zadrhti pod njegovim neočekivanim dodirom.

- Idemo! - odluči Kristian.

Dok joj uzbuđenje raste sve više i više, a dah joj se skraćuje, Petra gleda kako Kristian i Luka ulaze u prodavaonicu i kao što su se dogovorili, Luka krupnim korakom kreće pravo prema skladištu. Zbunjena takvim ponašanjem, prodavačica izlazi iza pulta i viče:

- Hej! Kuda? Ne smije se tamo!

Luka kao da je ne čuje, mirno prolazi dalje, a prodavačica, trenutak oklijeva, a zatim potrči za njim i dalje vičući riječi upozorenja i mlatarajući uzbuđeno rukama. Nijemi film.

Vani, na ulici, Petra drhti od uzbuđenja i okreće se na sve strane: nikoga nema i sretna je zbog toga. Do sada ih sreća prati. Gleda u nijemi film koji se odigrava pred njom.

U trgovini Kristian prilazi blagajni i uz zveket je otvara. Glasan i prodoran zveket blagajne dopire do prodavačice i ona napušta trku za Lukom i vraća se nazad, uzbuđena, uplašena, ne znajući točno što radi, a još manje zašto to radi i što je pokreće. Djeluje nagonski, bez razmišljanja.

- Ostavi to! - viče kad ugleda Kristiana: u rukama mu hrpa novaca, cjelodnevni utržak i ona zna da je tu preko deset tisuća. - Lopoviiiiiiiii!

Petra kroz veliki stakleni izlog sve vidi, ne čuje, ali kao da čuje. Pantomima lude brzine. Vidi Kristiana kako pomamno u bjesomučnoj žurbi trpa novac u džepove i prodavačicu koja mu se približava. U nevjerici gleda kako prodavačica grabi veliku i očito tešku konzervu i baca je prema Kristianu. U još većoj nevjerici gleda kako Kristian pada: lice mu odjednom oblilo crvenilo, tamno i gusto, krv je šiknula baš kao iz vodoskoka i za tren se ljuljao na nesigurnim nogama, zatim mu se pogled zamuti i tijelo se mlohavo stropošta na pod.

U Petri zavijaju sve boli ovog svijeta: više ne vidi onog kojeg voli, zna da leži na podu, bespomoćan, a blizu njega nalazi se razjarena prodavačica. Gdje je Luka? Pa ovo je za ne vjerovati! Luke nema, ne vidi ga!

I više ne želeći čekati i gledati, biti samo promatrač, Petra sune prema vratima prodavaonice, velika su i teška, ali ih ona sa lakoćom odgurne i nahrupi u divljem bijesu unutra.

- Kujoooooooooo! - viče i trči prema prodavačici, koju Petrin ludi krik sleđuje: stoji ukočeno, nesposobna se pomaknuti, uplašena svojim činom.

Petra se u dva skoka nađe pored Kristiana, saginje se i grabi konzervu, tešku i umrljanu od Kristianove krvi, pa je snažno zavitla i baca u prodavačicu. Konzerva je pogađa u grudi i uz bolan jauk, žena pada, ali Petru to ne zaustavlja. Uz divlji krik priskače ženi, pa je uz jecaje počinje udarati "martensicama", nemilosrdno i poput robota udarajući, udarajući i misleći samo na krvavog Kristiana, njega, kojeg ona...

- Prestani! - viče joj u lice Luka. - Prestani, budalo! Ubiti ćeš je!

Odvlači podivljalu Petru od tijela koje nemoćno leži na sivom podu, pa zajedničkim snagama podižu Kristiana, koji trepće, ne snalazeći se ni u vremenu ni u prostoru.

- Idemo! - zapovijedi Luka. - Nestanimo.

Pridržavajući okrvavljenog Kristiana između sebe, izlaze iz prodavaonice, stupaju na ulicu i brzo se udaljavaju prema obližnjem parku. Ne dogovarajući se, postupajući instinktivno, jure u sigurnost parka: u parku ima vode, malo će se očistiti i ...

- Mogla si je ubiti - reče Luka Petri, dok peru krvlju umrljano lice Kristiana.

- Zaslužila je, kuja! - odbrusi Petra.

Kristian je gleda, već je bistar, bol je podnošljiva, rana nije teška, džepovi puni para, radost ga polako zahvaća: izvukao se. Zahvaljujući njoj, Petri. Počinje gledati Petru onako kako je nikada do sada nije gledao: sa pažnjom i ljubavlju.

Petra mu to čita u pogledu i osmijeh joj radosti obasja lice, crne oči zasvjetlucaju i zna, shvaća: učinila bi to za Kristiana ponovo. Bez oklijevanja.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: