- Možeš li? - pita me ona.
- Jedva! - kažem, više izbacujem sa dahom, nego što govorim.
- Izdrži - moli me ona. - Moramo izdržati.
- Hoću! - odgovaram, a znoj mi curi sa čela u oči i peče.
- Znam da hoćeš - kaže ona i gleda me pravo u oči: lice joj znojno i zažareno, ali odaje radost i iščekivanje, nikako umor; zavidim joj. - Uvijek si bio tako jako i upravo jebeno izdržljiv.
Zahvalan sam joj na tim riječima: daju mi poticaj, koji mi je i te kako potreban i trudim se još više, dok grabimo zrak u ritmu, zajednički dišemo, dva zahuktala stroja na zajedničkom zadatku, udruženi, potpomažući se međusobno. Osjećam mišiće kako mi se grče, stežu se i opuštaju ludim, umalo paklenim ritmom, ubrzavamo i grabimo zrak, dok nam tijela pjevaju pod naporom i osjećamo zanos. Koji nas obavija i prisutan je u svakoj kapljici znoja koji se izdašno, u pravim malim potocima, slijeva niz našu pregrijanu kožu.
- Još malo - dašćem, jer moram, osjećam polet, zanos, krv mi udara u glavi, bubnja u ušima ponovo polet i čupam posljednje atome snage iz utrobe.
- Da, još malo - stenje ona - još sasvim maloooo!
Pogledavamo se, oči joj sjaje divlje, a znam da i meni sjaje i naši se sjajni pogledi udružuju u posljednji bolno-slatki napor: zajedničkim snagama tjeramo jedno drugo strelovito ka kraju.
- Uhhhhhhhhhhhhhhhhhhh - dašće ona.
- Uhhhhhhhhhhhhhhhhhhh - dašćem ja, dok zajedno, jedno uz drugo, ramena nam se gotovo dotiču, prolazimo kroz cilj: uspjeli smo pretrčati naš prvi zajednički polumaraton!
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar