petak, 29. lipnja 2007.

Dojam



Hodam vrelom ulicom i u glavi mi ključa, ali nije to zbog sunca koje nemilosrdno pali, već zbog pitanja koja mi odzvanjaju u proključalom umu, u stvari, jednog jedinog pitanja, ali sudbonosnog za mene: što je odlučila? Julijana. Lijepa Julijana...

Proteklu sam noć proveo sa njom, prvu i za sada jedinu i dugo iščekivanu i...što reći? Nije bilo onako kako sam mislio da će biti. Jesam li previše očekivao?

Vrela nam se ljetna noć uvukla kroz širom otvoren prozor, u uzaludnoj potrazi za osvježenjem, dahom vjetra, zvijezde podrugljivo žmirkale na naša tijela u grču, dole, pored kreveta, na podu, ispod nas samo jedna smeđa deka, mekana i topla.

Sve je bilo lijepo i nježno i u redu, ili se meni tako činilo, ali onda, u jednom čudnom trenutku, dok je oblak otkrivao pun mjesec, koji je obasjao njeno lice nad kojim sam bio nagnut u svom uzbuđenju, iznenađeno primijetim suze u kutu njenih lijepih očiju. Dva mala vodena bljeska.

- Što je? - upitam je: tijelo mi se ukoči, čula napregnu, gledam je ispitivački i napeto čekam.

- Ništa - tiho, jedva čujno odgovara Julijana i gleda me širom otvorenih očiju. - Ne obraćaj pažnju, molim te...brzo će proći.

Kako mogu ne obratiti pažnju? Držim je u naručju, stapam se sa njom i ... da, volim je, sad sam siguran u to, volim je i moram obraćati pažnju na njena raspoloženja. Na što drugo obraćati pažnju? Sve je drugo u usporedbi sa njom nevažno. Nastojim se smiriti i mirno ležim pored nje, ne usuđujući se pomaknuti. Ako se pomaknem... možda će briznuti u plač koji nikada više neće stati. I u mislima vidim potočiće suza koji se pretvaraju u nabujale potoke, nabujali potoci u nabujale rijeke, a nabujale rijeke u podivljalu vodenu snagu koja ruši sve pred sobom, lomi, uništava, kida, odnosi...

Poput svih muškaraca, užasavam se ženskih suza: osjećam se bespomoćnim, a taj osjećaj bespomoćnosti izaziva ono najgore u meni. Javlja se želja za kontrolom trenutka, a nemam kontrolu ni nad sobom i okrećem joj leđa i istog časa shvaćam kako radim najveću glupost, jer osjećam kako se njeno golo i toplo tijelo pored mene odjednom zamrzne u nelagodnosti. Tražila je utjehu, a dobila...

Brzo pokušavam ispraviti učinjeno i vraćam se u prijašnji položaj, na leđa, a odmah zatim se okrećem na lijevi bok i priljubljujem uz njeno ukočeno tijelo. Kao da očekuje udarac, čini mi se. Polako, pažljivo i što je moguće mekšim pokretom, vršcima prstiju, samim osjetljivim jagodicama, drhtavim joj od uzbuđenja prstima prelazim licem, pa preko poluotvorenih usana, penjem se uz mali nos, pratim fino izvijen i tamni luk njene obrve, milujem joj čelo, kosu i konačno se odvažim i naginjem se nad voljenu, dok ona drhtavo očekuje u mom naručju i ljubim joj kapke, duge i vlaže trepavice, pijem slanost sa dugih joj trepavica i sa neizmjernom zahvalnošću i isto tolikim olakšanjem, osjećam njene ruke oko svog vrata, osjećam joj tijelo, koje se i opet privija uz mene.

Ujutro nas rano budi sunce i ustajemo šuteći, oboje smeteni i izbjegavajući se pogledati, ali krišom prateći pokrete onog drugog. Izlazimo na ulicu i stavljam naočale, Armanijeve su, a Julijana me pogleda, osmjehne se kratko.

- Danas ću si kupiti naočale - reče, dok stojimo na uglu, gdje se moramo rastati. – Tvoje su jako dobre.

- Čuj ...- rekoh, ali me ona prekida.

- Ne govori! - brzo reče i opet me ne gledajući. - Nije potrebno govoriti.

- Hoćemo li se vidjeti? - pitam, jer moram pitati.

- Zvrcnuti ću ti - kaže ona neodređeno i odlazi, a ja gledam za njom i ne znam: da li biti sretan ili žalostan ili...

Sedam je navečer, vrućina ne popušta i sklanjam se pod suncobran jednog lokala na obali i naručujem kavu. Čekam. Čitav dan čekam. Da me Julijana pozove. Naravno, mogu i ja nju nazvati, ali...nekako osjećam kako Julijana mora prva nazvati, na neki se način izjasniti, jer one noćašnje njene suze, drhtavo tijelo...ne razumijem, ne znam sebi objasniti, osim...misao je užasna i ne želim ni misliti na nju, ali me nešto primorava na to. Popuštam pod neodoljivim pritiskom i postavljam sam sebi pitanje: kakav sam dojam ostavio na nju? Na Julijanu? Jedinu ženu koju želim...

Mobitel zazvoni u trenutku kad posežem za šalicom kave koja primamljivo miriše i moj se pokret promijeni, pa umjesto šalice, uzimam u uzdrhtalu ruku mobitel.

- Dobra večer, Julijana - rečem joj, jer vidim ispisano njeno ime, najljepše ime...

- Dobra večer! - odjekne mi njen veseli glas u uhu i osmjehnem se protiv svoje volje. - Učinila sam to.

- Što si učinila? - pitam.

- Kupila naočale - odgovori Julijana veselo: kupnja je oraspoložila. - Ray Ban naočale. Divne su!

- Moje su od Giorgia Armani-a - kažem joj, jer ne znam što drugo reći: zbunjen sam.

- Oh! - uzvikne Julijana: sad je ona zbunjena, osjećam to. - Da sam znala, kupila bih iste takve. Da imamo jednake! Zar to ne bi bila fora?

I mir se spusti na mene i prestajem misliti na dojam koji sam ostavio ili nisam ostavio na Julijanu, na svoju Julijanu, mogu sada reći. Bezazlenom mi rečenicom odgovara na pitanje koje me proganja, na pažljiv mi način daje do znanja kako je sve OK i osjećam se miran i po prvi put u životu znam da sam sretan i uživam i uživam u tom novom uzbudljivom iskustvu.

- Gdje si? – pita me ona.

- Na obali. U kafiću.

- Dolazim odmah! – veselo kaže ona, a u glasu joj uzbuđenje koje me natjera na lagani drhtaj iščekivanja. – Kod tebe sam već za pet minuta.

Veza se prekida. Mirno sjedim, na licu mi tihi smiješak, dok vraćam mobitel na mjesto i bacam pogled na sat. Kad će već jednom proći ta mala vječnost, koju moram provesti bez nje i Julijana mi se pridružiti?

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: