Prazno

Petak je, četiri poslijepodne, proljeće u punom jeku, sve je baš onako kako treba biti, ali nešto nedostaje. Ne znam što, ne mogu nikako dokučiti, iako već od jutra pokušavam, nemirno koračajući iz prostorije u prostoriju, prebirući u sjećanju za razlogom svog nezadovoljstva. Ne nalazim ga ili ne želim priznati njegovo postojanje i to me čini razdražljivim. A tu je, bolno prisutan, previše bolno, a da bih zanemario neugodan osjećaj koji me preplavljuje. Razdire me!

Osjećaj praznine, poput velike i crne mačke sklupčao mi se u želucu i stvara mi nelagodnost. Ispred mene se prostire noć, prazna, bez društva, a o punom krevetu ne usuđujem se ni pomisliti...i tako već tri mjeseca, što je veoma dugo vrijeme bez žene, kad imaš svega trideset. Nemirno mi trepere živci i umalo da ne poskočim, kad tihu glazbu uznemiri prodorna zvonjava mobitela.

- Jesi li sam? - pita me Rino i odmah nastavlja, posprdno se smijući: - Koje glupo pitanje! Pa naravno da si sam! Zar može drugačije biti?

- Odjebi, Rino - režim ja, ali se previše ne uzbuđujem: ustvari, uopće se ne uzbuđujem, samo igram dobro mi znanu igru.

- Jesam, odavno! - odgovori on i smije se razuzdano, baš kao da mu sve sjajno ide u životu. – Odjebao, mislim… Evo me kod tebe za pola sata. Stavi onu bocu na led!

Prekida vezu prije nego što mogu bilo što reći. Možda osjeća moje neraspoloženje? Moju želju za samoćom? Ne želi biti odbijen? Moguće je; Rino je jedini koji me sasvim dobro poznaje. Isto tako Rino je jedini za koga znam da votku pije samo iz ledene, često i mrzle boce: ostali je prelijevaju preko kockica leda, ali Rino, uvijek posebni Rino, tvrdi kako je to svetogrđe. A pije mnogo, moj prijatelj Rino, uostalom, kao i ja. Zbog toga se i družimo: pravimo jedan drugom društvo, između nas boca i duhanski dim i riječi... uvijek iste riječi jer neprekidno razgovaramo o njima, o ženama, ali ne bilo kojim ženama, već ženama koje su ostavile trag u našim životima. Obilježile nas. Učinile nas nepovjerljivima, opreznima: možda suviše opreznima, pa zbog toga usamljeni provodimo pijane vikende. Nalazeći utjehu u međusobnom druženju. I piću.

Dok ga čekam, ogledavam se po dnevnoj sobi: stakleni je stolić, na kojem poslužujem kavu i piće, krcat knjigama i časopisima, pa sve to skupljam i polažem na parket pored radijatora. Trebati će nam prostora za boce, čaše, pepeljare...biti će to još jedna duga i pijana noć provedena sa Rinom. Koliko smo takvih noći zajedno proveli od dana kad se priča sa Lorenom privela kraju?

Lorena...kolika strast! Divlja Lorena! Nenadmašiva Lorena! Jedina Lorena! Posebna Lorena! Mislim na nju, na jedinu, jedinstvenu, neponovljivu Lorenu, dok sjedam i sipam dupli rum u visoku čašu. Topli, bez leda, na sobnoj temperaturi, onako kakvog ga volim piti i kako ga treba piti, jer rum mora paliti čitavim putem, dok se spušta niz grlo, da bi zatim grijao stomak, zamagljivao misli, otupljivao bol, pričinjao život boljim i lakšim i neka Rino zajedno sa svojim teorijama ide u vražju mater!

Lorena...u mislima vidim njenu predivnu i dugu valovitu kosu čudne boje, pomalo žute, pomalo plavičaste, mješavina ludila. I prirodna je to boja: za ne vjerovati! Koliko sam mnogo volio provlačiti prste kroz nju, dok smo se grčili u strasti, privijajući se jedno uz drugo, gladno, žedno...svaki smo dan vodili ljubav, baš svaki dan u onih naših pet mjeseci, čak i onda kad je imala mjesečnicu. Ništa nas nije moglo zaustaviti, spriječiti! Glad je bila jača i mi joj se radosno predavali. Smijala se i govorila da obilježavamo našu strast, našu ljubav crvenilom, najmoćnijom bojom na svijetu. Ludo, bilo je ludo i gušio sam se od strasti koja mi udarala u grudima i nikada, baš nikada mi nije bilo dosta Lorene, njenog mršavog i podatnog tijela i one čudne kose, koju sam u strastvenim trenucima potezao možda malo pregrubo, a ona me ohrabrivala:

- Poteži jače! - šaputala mi vrućeg daha u uho, dok bi nam se tijela ljuljala u praiskonskom ritmu. – Poteži, neka me malo boli…ne smeta…

Sve je u našem međusobnom odnosu bilo podređeno tjelesnom uživanju, baš sve! Zvali smo to ljubavlju. Sada znam kako je upravo zbog toga puklo između nas, raspalo se, urušilo poput kule od karata. Jer što smo znali jedno o drugom? Ništa! Osim, naravno, da oboje možemo maratonski voditi ljubav, uživajući u pružanju uživanja. I to me osvajalo. Ta njena darežljivost, kojom me darivala nebeskom nasladom svakog puta kad bi bili zajedno: bila je jedina žena u mom životu, koja je mislila na moje uživanje, a ne na svoje. Uzvraćao sam: mislio sam na njeno tijelo, njeno uživanje i vještim je prstima dovodio do ludila, onda, kad bi čitavu moju snagu već isisala iz mene, a ona bila još gladna, a ja za neko vrijeme prazan: izbačen iz stroja, rekli bi vojnici. Što se redovito događalo vikendom, kad bi petkom, svakog vražjeg petka, oko šest navečer, otvorila vrata mog stana ključem koji sam joj dao prije tjedan dana, volio sam je, vjerovao sam joj, ušetala bi u dnevnu sobu, bacajući torbicu na fotelju koja stoji uz zid, poljubila me strasno, a ruka joj sunula među moje međunožje i stisnula me već i onako uzbuđenog, jer uzbudio bih se oko pet minuta prije njenog ulaska u stan. Poput životinje, osjetio bih njeno blisko tijelo koje mi se približavalo i moje bi tijelo nepogrešivo reagiralo.

I počeli bi! Igre! Kakve su to ljubavne igre bile! Uvijek je ona, moja divlja Lorena, bila ta koja bi uvodila neku novost. Mašta bi joj se razmahala i očima me pitala dozvolu, mutnim očima od prevelikog i presnažnog užitka, koji smo neumjereno uživali. Poput narkomana, predavali smo se tjelesnom zaboravu. Svaki bih put pristao na njenu novu igru, klimajući blago, ne govoreći, riječi nam bile suvišne, gledajući je, ne odvajajući pogled sa njenih očiju dok bi minuti slasti protjecali, tiho, uz šapat. Preslatki bi nas sati ljubavne igre omamljujući udaljavali od stvarnosti, kao da smo živjeli u mašti: sve se činilo nestvarnim, ali je ta nestvarnost za nas bila jedina prava stvarnost. Vanjski svijet sa svojim je gadostima prestajao postojati i to je bilo divno i uživali smo u svom svijetu, samo mi, naša gola i oznojena i uzdrhtala tijela, dok bi tamo vani...nije me bilo briga, ni za što me nije bilo briga! Za ono vani! Bilo je važno jedino to, da je ona, Lorena, moja divlja Lorena, pored mene, sa mnom, uz mene, i sve je ostalo moglo nestati, prestati postojati, ne bih ni trepnuo. Nije istina kako ljubav oplemenjuje: ljubav nas čini sebičnima! U sebičnosti nema plemenitosti!

A onda se u kišnom danu dovukao i onaj ludi petak, kad je moja Lorena, koja nikad nije bila moja, ali nisam to znao, nisam mogao znati, pokazala pravo lice. U trenutku ljubavnog zanosa, podigla je svileni konopac i upitnim pokretom pokazala na moja zapešća, dok su joj oči divlje sjale. Shvatio sam: želi me vezati, gospodariti sa mnom, biti vlasnica moga tijela. Trenutak sam treperio između želje i odbijanja, kratki trenutak, ali onda strast nadvlada u meni, znatiželja novog zagolica me obećavajućom nasladom. Ništa joj nisam mogao odbiti, klimnuo sam i ona mi vezala prvo desnu ruku, zatim lijevu, oko zapešća, pa zatim, drugi kraj svilenog konopca za radijator, prije toga pažljivo rasprostrvši deku na parket. Zatim me zajahala i vitlala svojom ludom kosom za kojom sam bio lud i koju ovog puta nisam mogao dohvatiti prstima, stezati je, držati je i uživati u njenoj svilenkastoj podatnosti.

I baš kad sam prosuo sve iz sebe, svu svoju strast, svu požudu, svu ljubav, čitavu nasladu koju nisam više mogao podnijeti, u trenutku kad sam je najviše volio, obožavao, Lorena je hladno, kao da je čitala knjigu, a ne vodila ljubav, ustala sa mene i sa prezrivim osmjehom na licu okrenula mi leđa i gola, uspravna, odšetala od mene, gazeći lagano na vrhovima prstiju, dok sam je zapanjeno i sa nerazumijevanjem gledao i dalje se diveći njenoj ljepoti, čvrstoj i kruškolikoj stražnjici koja se zanosno njihala, a posljednji me trnci zadovoljstva opijali, obavijali pijanom i lažnom i varljivom maglicom.

Vratila se za minutu, ali moja voljena i strastvena Lorena nije bila sama, ne više: sa njom su ušla dvojica muškaraca obučeni u traperice i crne kožne vindjakne i odmjerili me prezrivo i počeli pretraživati stan.

- Ma što...? - pokušao sam, ali mi je Lorena priskočila, snažno zamahnula i tresnula mi šamar preko lijevog uha, do boga bolan, ali koji me nije spriječio primijetiti ljepotu njenih uzdrhtalih grudi.

Nepoznati su se muškarci, pod Loreninom dirigentskom palicom, bacili na posao. Sve su očistili. Apsolutno sve! Radili su šutke, mirno, profesionalno i znao sam, kako im ovo sigurno nije prvi put. Bili su uigrani tim i to je bilo očito. Po završetka svog posla, pljačkanja mog stana, muškarci su mirno, baš kao što su i ušli, izašli iz stana u rano jutro. Lorena je ostala posljednja: stajala je obučena u traperice i crnu kožnu vindjaknu, tik do mene, iznad mene, i kad su muškarci izašli, a sa njima i sve vrijedno što sam posjedovao, lagano se sagnula u struku, ovlaš me poljubila u čelo, jer preko usta mi bio zalijepljen široki flaster, kojeg je ona sama zalijepila, poljubila me meko, nasmijala se potiho i izašla u noć, izašla iz mog života…Nevjerojatno, ali žalio sam za njom.

Kad sam se tek u ponedjeljak nekako uspio osloboditi, sav upišan i prljav i znojan, sa onim karakterističnim vonjom seksa posvuda oko sebe i na sebi, prošetao sam stanom i uvjerio se kako u njemu nema baš ništa osim ormara i kauča: sve su ostalo odnijeli, a bilo je toga: slike, nakit od pokojne mame, svega je bilo, a sef su stručno obili i ostavili ga otvorenog, da zijeva podrugljivo u mene poput gladne zvijeri...

Policiji sam sve ispričao, ali...ne znam ni sam zašto, nisam to shvaćao onda, a danas još manje, opisao sam je sasvim drugačije. Lagao sam o Loreninom izgledu. Zašto? Nisam znao onda, a ne znam ni sada i nije me briga!

Još si jednom punim čašu rumom, kad zvono na ulaznim vratima zazvoni, prekida mi sjećanja i vraća me u prazninu. Koju ne može ispuniti moj prijatelj Rino i nikakva količina bilo kojeg alkohola.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.