Časni ljudi

Borivoj

Sutra dolazi. Zlata. Njena joj majka, moja žena, naravno nevjenčana, kaže kako se raduje kćerkinom dolasku. Sumnjam u to. Prisjećam se Zlatinih prošlih školskih raspusta, svih onih blagih noći, u kojima smo nas troje beskrajno uživali, ali uživali bi i više, da Mirna, moja žena, nije pokazivala ljubomoru. Dobro, uspio sam joj izbiti te bubice iz glave... uvijek uspijem, jer nije baš jake pameti.

Sutra mi je rođendan, sedamdeseti, već. Osjećam se mladim i snažnim i odbijam priznati godine. Bar tri noći u tjednu udaram se sa Mirnom, a bogami, njoj je to i te kako potrebno: ima samo trideset i sedam, luda je za ševom, voli to više od svega i sve čini samo da mi udovolji: prava je robinja, u svojoj je glavi robinja i uživam u tome, u toj njenoj potpunoj predanosti mojoj volji, mojim željama, mojim hirovima. Potpuno je moja, samo moja, nije čak ni svoja više. Tako i mora biti, želi li živjeti u mojoj kući. Došla je bez ičega, napuštena od nekog probisvijeta koji joj napravio dijete i pobjegao od njih, došla je samo sa djetetom kod mene, u moju kuću, na moje imanje, bez ičeg drugog. Ni krpice nije donijela sobom. Živimo već sedam godina zajedno: jedno je vrijeme buncala o crkvenom braku, ali sam joj brzo izbio takve misli iz glave. Lijepa je žena, još nije počela propadati, kako znaju naše žene, koje previše rade, troše se na sve i svašta. Put joj je još uvijek baršunasta i još uvijek uživam u njoj, ali ...nešto se dogodilo prošle godine, nešto lijepog, o čemu se nisam ni sanjati usudio: osvojio sam Zlatu, njenu kći, mladu, vitku, petnaest joj je samo bilo i bio sam joj prvi muškarac u njenom mladom životu.

Mirna je otišla tog jutra sa stokom na ispašu, a mi, mala Zlata koja se preko noći pretvorila u ženu i ja, ostali sami i odjednom sam joj prišao, ništa ne namjeravajući i ništa ne misleći, želio sam je samo pomilovati po kosi, ali mi ruke same od sebe, bez moje volje poletjele i za čas sam je skinuo do gola, dok je ona mirno stajala, upitno me gledajući i ne shvaćajući o čemu se radi i ne pružajući nikakav otpor. Uživao sam u prizoru: čisto mlado tijelo. Mirno stoji, ne miče se. Čeka. Mene.

Upravo to, nedostatak bilo kakvog otpora, probudilo je divlju strast u meni i skroz sam pomahnitao i onako je golu počeo ljubiti po čitavom mladom i pomalo mršavom tijelu. Rukama je stidljivo pokrivala male sise, prkosno uperene u vis, prema nebu, ponoseći se svojom ljepotom.

- Nemojte... ne volim...- promucala je u jednom trenutku, dok sam je prstom istraživao, milovao joj toplu unutrašnjost: čvrsta joj bedra drhtala.

- Ništa se ne moraš bojati - šapnuo sam joj u dugu i crnu kosu. - Uživati ćeš, biti će ti lijepo. Baš kao kad ti kupim čokoladu. Voliš čokoladu, je li?

- Volim - odgovori ona, moja mala Zlata, a tijelo, to mlado vitko, vitko tijelo, počne joj drhtati: uzbuđenje je i nju zahvatilo, prvo u njenom mladom životu, izazvano muškom rukom i vidio sam kako joj u očima blješti nerazumijevanje.

- To je isto - rekoh joj u kosu, svlačeći hlače, a ona me radoznalo i bez stida, jer ni ne zna što je stid, gleda razrogačenih očiju. - Biti će ti lijepo, obećavam.

Jauci joj se tiho, jedva čujno, otkidali iz grudiju pritisnutih mojom težinom, spustili smo se na pod, daleko mi se činila spavaća soba. I tada se zbilo čudo, tijelo joj, napeto i grčeći se, iznenada živnulo ispod moga: u jednom je trenutku počela uzvraćati udare bokovima i bio sam ushićen zbog toga. Ne moraš biti pametan da bi znao to raditi, uvijek sam govorio, i sad se to pokazalo točnim. Zlata nije glupa, nikada to ne bih rekao: samo je spora, teško shvaća, pa i u posebnu školu zbog toga ide, a kod nas dolazi samo za vrijeme školskih praznika. Ali je ovo odmah shvatila, probudio sam u njoj strast i slast, tijelo joj počelo reagirati, uzvraćati, ljuljati se zajedno sa mojim u istom ritmu i u jednom je trenutku glasno vrisnula: krik joj slasti izlepršao poput preplašene ptice iz grla, vinuo se u zrak i to me povuklo i drhteći slatko naslađivao sam se njenom vlažnom toplinom, miješajući je sa svojom.

To je bilo prvi puta, najljepši put, jer bilo je novo, neistraženo. Nezaboravno.

Trajalo je čitavo ljeto, svake noći, svake pojedine tople noći, koje su nam postajale vruće zbog naših želja. Naravno da je Mirna primijetila što se događa i malo je zagunđala, ne odviše. Reda radi.

- Od večeras spavaš ovdje - pokazao sam joj slijedećeg dana prstom na madrac, koji sam bacio na pod pored kreveta. - Zlata i ja spavamo na krevetu.

- Zar nećeš više ...

- Hoću! - prekinuo sam je oštro, jer kad žene počnu postavljati pitanja... - Neću te zaboraviti, ali Zlata odlazi za dvadeset dana, pa se možeš toliko strpjeti, zar ne?

- Mogu - prošaputala je: uvijek se u svemu slagala sa mnom, nikada mi nije proturječila, ponašala se onako kako se žena i mora ponašati; drugačije ponašanje ne bih ni trpio u svojoj kući.

Mirna

Sutra moja mala Zlata dolazi i radujem se zbog toga, ali i bojim se pomalo. Znam kako je nestrpljivo Borivoj očekuje: ima pneumatski čekić između nogu i nikada mu nije dosta. Snažan je kao bik, kao da ima četrdeset, a ne punih sedamdeset i pruža mi veliko zadovoljstvo i dobro mi je sa njim i ne volim što je između nas postavio moju Zlatu. Kao da se štiti od mene. Ljudi se čude što sam sa njim. Godine…govore oni, ali ni ne slute kolika je snaga u njemu i koliko mi uživanja pruža. Sad je i Zlatu uzeo pod svoje…

Jadnica je glupa, retardirana, tako to oni učeni ljudi zovu. Ali vidim ja, mala shvaća što je dobro valjanje! Dok sam lani spavala na madracu, na podu, pored kreveta, gledajući ih i slušajući što oni gore izvode, sve se u meni komešalo. Ne volim što Borivoj to radi sa Zlatom umjesto sa mnom. I meni je potrebno njegovo tijelo. I zato sam bila sretna, o kako sam bila sretna, one noći, kad joj je Borivoj blago joj gurajući crnokosu glavu, pokušavao...ali je Zlata uporno odbijala.

- Ne! Ne mogu to! - reče u noć glasno, a ja, dole, na golom madracu, jer sparno je, osjećam ushit: morati će se meni obratiti za to!

- Ma hajde! - nagovara je on. - Samo malo, sigurno će ti se dopasti.

- Ne volim to lizati - čujem Zlatu u vreloj noći, a njihova tijela vonjaju i uzbuđuju me. - Samo sladoled volim lizati...

- Oh, mala moja - mami je on uporno, napuklog glasa zbog žudnje - sutra ću ti kupiti čitavu kutiju sladoleda, najveću. Samo mi učini to!

- Ne volim to lizati - brani se ona: uskoro će zaplakati, osjeća se to.

- Ajd, odjebi! - kaže Borivoj gubeći strpljenje i gurajući je sa kreveta prema meni, dole na madrac.

Pomičem se, a moja Zlata sa uzdahom olakšanja spuzne sa kreveta na madrac, pored mene, mlado joj i golo tijelo znojno, drhti, a vrućina pritiska noć. I sve nas u zatamnjenoj sobi.

- Mirna - kaže Borivoj zapovjednički, kao što je uvijek govorio - penji se gore i primi se posla!

Ustajem sretna, jer sada i on zna kako ga istinski samo ja mogu zadovoljiti. Možda se više neće vraćati maloj? Možda … Pružam mu zadovoljstvo, a i sebi jer, volim to raditi, on stenje uživajući, a Zlata sjedi na golom madracu, gola je, mjesečina joj obasjava male dojke i gleda u nas, gleda u mene što to i kako to radim.

- Samo tako - kaže joj Borivoj u jednom trenutku, primijetivši njeno zanimanje. - Samo gledaj i uči.

Nije je prošlog ljeta uspio nagovoriti na taj čin i bilo mi drago zbog toga: potrebna sam mu zbog nečeg! Ona mu to ne može pružiti. Ali znam, ovog će ljeta ponovo pokušati. A što ću ja? Ne znam. Ništa. Moram šutjeti. Nemam kamo. Volim ga. On mi je sve. Pružio mi je krov nad glavom, kad mi nitko drugi nije htio pomoći. Moram otrpjeti. Moram. Biti će Borivoj opet samo moj! Znam!

Zlata

Kažu, moram mami. Ne da mi se. Ne volim. Tamo rade svašta. I bilo je lijepo. I ružno. Ne valja tako. Ali je lijepo. Znam da ne valja. Kad mama radi ono, bojim se. Gledam, je li je boli i ne znam. Njegova ruka je velika. Sunce je tuklo u sobu. Htjela sam se igrati. Gol je i gleda me. Nema igre. Nemir i još nešto…Samo on. I ruka. Tamo. Zašto se on tako mijenja. Ja sam drugačija. Nisam kao on. Ravna. Nema onog. On to stavlja meni ruku. Dok držim raste. Čudim se. On me miluje. Je li dobro da raste? Zašto raste? Koliko može narasti?

Ali poslije...kad...ne znam kako...uđe u moju...lijepo...postaje lijepo...uživanje...uživanje...ali onda sram...bila si dobra, kaže mi. Kako to misli? Ne znam… Ja sam uvijek dobra. Moram biti, tako nas uče…Poslušna. Dobra. Moram biti dobra. Volim biti dobra...I poslušna. Onda me hvale. A ja volim hvalu…

Htjela bi mami. Volim mamu. I krave. I male piliće. Stric Borivoje ima mnogo životinja i sve ih volim. I miris njihov volim. Ne volim miris poslije onog… Gledam telića kad me on zove. Ima tužne oči… Žao mi je. Zove me i znam… Ljepše je sa telićem. Ali moram . On zove. Moram.

Kako raste u maminim ustima. Zašto? Ne volim to. Volim mamu. Ne volim to. Volim mamu. Ne volim...

Policajac

- Mislio sam da će me strefiti srce! Mala je odjednom iznikla iz zemlje, gola ko od majke rođena, plačući i sva raščupana, a stari je pohotni gad trčao za njom, samo u gaćama, a mati joj, kuja prava, trčala za njim vičući nešto što nisam razumio. Ma zamisli: uspjeli smo shvatiti, dok smo čupali riječi iz njih, kako su malu nastojali primorati na oralni seks. Sam bog zna koliko su je dugo iskorištavali, dok jadna mala nije skupila snage i pobjegla u noć… Daj mi još jednu rakiju!

- Nemoj više, molim te - moli ga njegova mlada žena, grleći mu ramena. - Previše si se uzrujao, moraš se smiriti...

- Kako se smiriti...pokvareni stari gad...luda kučka! A znaš li što je gazda Borivoj vikao čitavo vrijeme? "Ruke k sebi! Ja sa častan čovjek", vikao je stari gad, dok sam mu stavljao lisice. Zamisli, on sebe smatra časnim čovjekom! Ma daj mi još jednu, kad ti kažem!

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.