Prasak

Vrijeme je za polazak. Viki, pravim imenom Viktorija, još jednom pogleda na sat, po milijuniti put ovog poslijepodneva i zna: mora krenuti, želi li stići na vrijeme. A nikako ne želi zakasniti. Pripreme joj trajale čitavih mjesec dana i sad je čas odlučnosti pred njom. Nema više čekanja. Spremna je, da spremnija ne može biti! Ona duga i svakodnevna trčanja, razvila su u njoj snagu, brzinu, koja joj je potrebna.

Pažljivo, tiho hodajući u najkicama, u kojima je pretrčala stotine kilometara, Viki iz predsoblja baca pogled u spavaću sobu. Na krevetu, pokriven samo plahtom, spava njen Dino. Prije jednog sata vodili su ljubav i na licu mu čita opuštenost, mir, koji ona nikako da stekne. Znala je da će zaspati nakon vođenja ljubavi: uvijek bi zaspao, zato ga i vješto namamila u svoj zagrljaj požude. Kako je moguće da se zaljubila u njega, ovog bradatog ljepotana, koji ima izgled muškarčine, a duboko u svojoj nutrini nije ništa drugo do li nezreli i neodlučni dječak? Jer kako drugačije nazvati njegovu neodlučnost, ravnodušnost, nepokretljivost. Leži, ne radi, ne trudi se, čeka ... Viki nije jasno što? I hoće li se ikada pokrenuti? Sumnja u to, ozbiljno… Ali će se ona pokrenuti, pokazati mu kako se to radi!

Odvaja pogled od usnulog joj ljubavnika, tiho zatvara vrata sobe i zastaje pred velikim zrcalom u malom hodniku. Pažljivo mjeri svoju vitku figuru: obučena je u crnu trenirku, a smeđa joj kosa vezana u "konjski rep". Zadovoljna svojim izgledom, Viki uzima šiltericu i nabija je čvrsto na glavu: ne želi da joj klizne dok trči. Laganim dodirom iznad kruškolike stražnjice, provjerava leži li joj pištolj čvrsto u futroli koju je opasala ispod trenirke: sakriveno i hladno i blisko joj tijelu, kao sraslo uz nju, oružje ulijeva ledeno samopouzdanje.

Još se jednom pažljivo odmjeri, pa završnim pokretom stavi velike naočale na nos, koje joj zaklanjaju gotovo čitavo lijepo lice. Izlazi iz stana, tiho zatvarajući vrata za sobom, odlučna u svojoj namjeri.

Nekoliko mjeseci ranije ...

- Želim živjeti sa tobom - reče joj Dino. - Volim te i svako mi odvajanje od tebe nanosi bol.

Viki ga raznježeno gleda. Sjede u malom lokalu u kome su se i upoznali prije tri mjeseca, upravo onog dana, kad je slavila svoj trideseti rođendan. Dino je dvije godine mlađi, još uvijek studira, ali joj to ne smeta. Gleda ga požudno i dopada joj se ono što vidi: visok je i zgodan, crvenkasta mu bradica uokviruje lice, a zelene mu oči sa obožavanjem gledaju u nju. Ali Viki nije sigurna: nešto je u njoj opominje, ali ona prigušuje glas razuma i shvaća kako se zaljubila, poput šiparice i više ne može kontrolirati svoje postupke. Lijepo joj je sa njim, vatreno, požudno, ali ... nešto nedostaje. Viki ne zna točno što je to, ali zna da joj je i to potrebno.

- Ne radiš - reče mu meko i polažući mu dlan na ruku, ne bi li ublažila svoje riječi. - A ja nisam u stanju izdržavati nas oboje. Moja plaća ...

- Raditi ću - prekida je on, okreće svoju ruku koju ona gladi i steže njenu. - Zaposliti ću se. Daj, pristani, molim te! Toliko to želim! Volim te!

Viki krzma, ali već osjeća, ma što osjeća, zna kako će pristati. Ne može odoljeti njegovim zelenim i iskričavim očima i onom dječačkom osmjehu. Priznaje sebi kako je luda za njim i nada se, kako joj to priznanje ne blješti na licu poput neonske reklame.

- U redu - reče mu. - Pokušati ćemo ...

Nešto je nedostajalo. Baš kao što je i pretpostavljala da će nedostajati. Seks je bio i više nego dobar, ali Viki je bila i ostala neispunjena. Dino nije održao obećanje, nije se zaposlio, živio je od njene plaće, na njenoj grbači, da nazove to pravim imenom. Kad bi mu to spomenula, okretao bi potok razgovora u drugom smjeru, baš kao da podiže prirodnu branu. Bio je vješt, nije se mogla previše ljutiti na njega. Sve je prikazivao poput šaljivog igrokaza. Ali pomalo joj je postajalo sve teže podnositi njegovu lijenost, ravnodušnost. I smetalo ju je što njemu ne smeta da živi od njene plaće, da živi životom parazita. Dok bi ona ujutro ustajala i odlazila na svoj mukotrpni svakodnevni posao blagajnice u velikom obližnjem marketu, Dino bi ostajao u krevetu, lijeno se protežući, pušeći njene cigarete i uživajući je gledati u ritualu ranojutarnjeg dotjerivanja.

- Zašto ne ustaneš i otpratiš me na posao? - upita ga jednog zimskog jutra.

- Ali, draga - reče on začuđeno: kako to uopće i može pitati? - Zar ne čuješ ovaj urlik vjetra?

- Misliš li da meni ne urliče? - odvrati Viki pomalo ljutito, ali osluškujući iz daleka bijes u sebi koji se približavao.

- Ma, daj ... - reče on, iskoči iz postelje, pa se onako gol privije uz nju i otpočne maženjem, a njome prolaze trnci i zaboravlja na vjetar, na hladnoću, na njegovu neiskrenost i osjeća samo žudnju i samo je ona važna, a on, njen Dino, koji je najviše svoj, a najmanje njen, jedini je koji gasi njenu žudnju, gasi je potpuno. Kad se izvuče iz njegovog naručja, čitavo joj tijelo podrhtava od plime zadovoljstva, koju su izazvali njegovi veoma vješti i neumorni dodiri.

Dok hoda ledenom ulicom, mislima još u Dinovom toplom zagrljaju, Viki priznaje samoj sebi, kako je i ovog puta izigrana, preveslana, prevedena žedna preko vode, nasamarena...i mogla bi do smrti nabrajati. Prolazeći pored mjenjačnice počinje se ljutiti na samu sebe. Zašto je tolika glupača? Zašto?

Na poslu, dok bi lupkala po bešćutnom stroju koji je izračunavao koliko ljudima novaca uzeti, Viki počinje osjećati tugu, a tuga se i ogleda na njenom licu. Nije ju u stanju prikriti. Lice joj postaje mekše, oči bolne, ranjive, baš kao da su upravo vidjele smrt.

- Što ti je? - pita je kolegica, udaljena svega tri metra od nje, sjedeći za istovjetnom blagajnom. - Danas mi čudno izgledaš.

- Sve je O.K. - odgovara Viki, ali njen odgovor nema snage.

- Ljubavni jadi? - zadirkuje je kolegica.

Viki ne odgovara. Čemu? Nikome neće reći. Sama mora naći izlaz, pronaći rješenje. Sama se uplela i sama se mora rasplesti iz ove zavrzlame. Već će nešto smisliti. Sad zna ono što je dugo krila od same sebe. Financijski ne mogu više dalje, Dino i ona. On ne radi, ne pridonosi, a računi...Sad zna, nikada se Dino neće pokrenuti, nikada zaposliti, nikada donijeti svoj doprinos zajedničkom kućanstvu. A zna i ovo: njegove seksualne snage i vještine se ne želi, ne može riješiti. Potrebna joj je! Dugo je tražila muškarčinu za svoj život, za svoje, možda natprosječne potrebe i sad, kad konačno to ima, kad je okusila slasti kojih se prije lišavala, priznaje sebi kako više ne može živjeti bez njih. I ne želi! Da nije tako, nemilosrdno bi lijenčinu izbacila iz stana, pa neka se...ali je tako jebeno dobar u krevetu! Ne može bez toga, nikako ne može! Samo kad bi se prokleti i lijeni gad zaposlio, privremeno, dok se izvuče iz dugova, ne za stalno, bili bi u raju...ali neće se zaposliti, shvatila je to: suviše mu je dobro, a da bi poželio nešto mijenjati. Poštena je i priznaje samoj sebi, kako je i ona dobrim dijelom kriva za takovo stanje stvari.

Ali, promijeniti će ona postojeće stanje koje joj svakim danom postaje nepodnošljivije! Kako je ono rekao onaj Jean-Paul Sartre, kojeg Dino neprekidno čita? Očima je prošarala otvorenu stranicu ispred nje.

"Čovjek ne može ništa izvršiti, ako prije toga ne shvati kako može računati samo na samoga sebe."

Tako je rekao: pročitala je rečenicu nekoliko puta, dok je za kuhinjskim stolom pila kavu. Dino ju je ostavio otvorenom i ona automatski pročitala, a da nije pravo ni shvatila što čita. Ali sada shvaća! Čovjek je u pravu!

Na putu kući, ka Dinu, prolazeći pored mjenjačnice, Viki korača brzo, odlučno, u susret problemima koji je očekuju i koje je odlučila jednim jedinim odlučnim udarcem riješiti...Plan je počeo sazrijevati u njoj, a odlučnosti joj nije nikada nedostajalo. I više nego dosta joj je novčanih briga, natezanja, kalkuliranja, pravog čarobnjaštva, ne bi li nekako izdržala od jedne do druge plaće. Sita je toga! Učiniti će to!

Zadihana, uzbuđena do ludila, gotovo kao i u seksualnoj igri, Viki ulijeće u zgradu i počinje trk uz stepenice prema svom stanu.

Samo deset minuta ranije, upala je u mjenjačnicu pored koje prolazi svakoga dana i prijeteći pištoljem, kojeg je "posudila" od Dina, a da on to nije ni znao, a koji je on kupio za sitne novce od nekog svog poznanika i držao ga na dnu svog kofera u kome se nalazila čitava njegova imovina.

- Lovu ovamo! - viče: šilterica joj pokriva oči, baca sjenku na nju, kraj je radnog vremena i nikog nema u poslovnici osim dviju zaposlenica i Viki sa velikim i ružnim i prijetećim pištoljem.

Poslušale su, obamrle od straha, a Viki šutne snopove i snopove novčanica u malu i za to pripremljenu kožnu torbu, koju nosi preko ramena, pa izjuri van, na ulicu. Brzim trkom, ima kondicije i brza je, za čas se udalji iz opasne zone. Kao da nikada nije ni bila u blizini opljačkane mjenjačnice.

Tiho se uvlači u stan i odšulja u kupaonicu, zaključava vrata, skida torbicu i istresa novac. Počinje brojati: preko trideset tisuća! Za nekoliko minuta posla! Vraća novac u torbu, vadi pažljivo ventilacijske rešetke i u mali prazni prostor ugura torbicu. Njen sef. Sigurnije nego u banci.

Izlazi iz kupaonice i tek sad osjeća znoj koji joj se cijedi tijelom. Uzbuđena je, uzbuđena do ludila. Tiho ulazi u spavaću sobu: kao što je i očekivala, njen Dino i dalje spava. Iznenađuje je njena snažna želja za njegovim zagrljajem, iznenađena je drhtajem svog tijela. Gleda ga pažljivo i mačjim koracima prilazi ormaru, penje se tiho na stolicu, pa u Dinov kofer, koji se nalazi na ormaru, ubacuje pištolj i tiho spušta poklopac, pa se u silnom zamahu, koji priča o želji i olakšanju, a najviše o trijumfu, jer učinila je to, uspjela je, baca na usnulog Dina.

- Je si li popizdila? - buni se on. - Što ti je?

- Šuti! - naređuje mu ona!

- Kako to mirišeš? - pita on. - Uf, kakav je to miris? Što si radila?

- Šuti! - ponovo naređuje ona. - Šuti i ševi me! Jedino to i znaš!

- Jesi li...

Ali ga Viki prekida, skače mu na grudi, presjekavši mu dah, riječi se gube. Kida odjeću sa njega i baca je iza sebe, neuredno i ne mareći, pa svlači i samu sebe, dok je Dino zapanjeno promatra i na koga počinje djelovati njeno uzbuđenje. Pruža ruke da je polegne, ali se Viki odlučno usprotivi.

- Ne! - reče mu čvrsto, odlučno, gledajući ga oštro i netremice u oči. - Ja ću biti gore!

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.