petak, 29. lipnja 2007.

Šetnja



Borka, osamdesetogodišnja umirovljena učiteljica, uplašeno se trgne iz poludrijemeža u koji je zapala. Sjedila je udobno zavaljena u stolici za ljuljanje, a probudio je iznenadni šum ulaska u svjetlu dnevnu sobu Zdravke, njene dvije godine mlađe sestre, također umirovljenice.

- I opet si zaspala - prijekorno vrteći glavom reče Zdravka. - Ne razumijem, kako to uvijek osjećaš potrebu za spavanjem?

Borka se samo nemoćno nasmiješi. Čemu sestri objašnjavati, kako više voli drijemati u stolici za ljuljanje, nego li šetati gradom, a što je Zdravka uvijek neumorno zagovarala. Uzaludan napor.

- Da se malo više krećeš - nastavi Zdravka - ne bi osjećala tu neprekidnu pospanost.

- Znaš - usudi se Borka - nismo više mladice. I zaslužujemo malo opuštanja.

- Možeš se opuštati i šećući - odgovori Zdravka. - Aktivni je odmor bolji od pasivnog.

- Ponekad - reče Borka: danas se osjećala ornom usprotiviti se sestri, koja je, iako dvije godine mlađa, uvijek bila dominantna. Vođa čopora, zvala ju je Borka potajno u sebi.

- Uvijek! - neumoljivo ustvrdi Zdravka, pa strog izraz lica ublaži osmjehom i postane sasvim prijazna. - Dok si ti drijemala, skuhala sam čaj. Hajde da ga popijemo, pa idemo u laganu poslijepodnevnu šetnu. To će te razbuditi. Šetnja pomaže.

- Pomaže i drijemanje - promrmlja Borka.

- Nemoj biti toliko zanovijetalo. Idemo!

Bila je to ritualna šetnja, koju su svakog poslijepodnevna prakticirale. Popile bi čaj, ili zimi vrući kakao, pa se, ruku pod ruku, laganim i ujednačenim hodom uputile ulicama grada, sve do obale. Tu bi jedno vrijeme promatrale more, slušale krikove galeba, svaka zabavljena svojim mislima. Nakon otprilike desetak minuta, bez riječi bi krenule natrag, rukom pod ruku, ujednačenim tempom.

Nakon smrti supruga Borke, prije osam godina, Zdravka joj je predložila preseljenje, osnivanje zajedničkog domaćinstva. Borka nije imala djece, ostala je sama, a Zdravka se nije nikad ni udavala. Uživale su u zajedničkom domaćinstvu, prisjećajući se svog djetinjstva, mladenačkih dana. Uspomene su pažljivo njegovale, pa su na svojim šetnjama planirale na čiji grob treba uskoro otići, osvježiti ga cvijećem, očistiti malo.

- Uskoro je godišnjica tatine smrti - reče Zdravka, čvrsto koračajući, dok joj je Borka stiskala mišicu, uzalud se nadajući sporijem hodu.

- Znam. - Borka klimne. - Nešto sam mislila ...

- Reci!

- Pa, nas dvije obilazimo drage nam grobove - tiho reče Borka. - Već smo stare, uskoro ćemo i mi u grob. Tko će obilaziti naše grobove?

- Glupe li i morbidne pomisli! - uzvikne ljutito Zdravka. - Čemu razmišljanje o smrti? Zdrave smo, jake, vitalne ... ma zašto uopće razmišljaj o smrti?

- Ne znam ... - promuca smeteno Borka.

- Da nisi bolesna? - Zdravka se zaustavi i zabrinuto pogleda sestru, tražeći na njenom licu tragove bolesti. - Ne izgledaš bolesno.

- Ma nisam bolesna - nestrpljivo se otrese Borka: vrlo je rijetko to činila i Zdravka je iznenađeno pogleda.

- Pa što ti je?

- Nije mi ništa! Hajde da završimo šetnju, pođemo kući. Zove me knjiga.

- Neće ti knjiga pobjeći - reče Zdravka. - Nećemo skraćivati šetnju. Kretanje je vrlo važno. I zdravo. Dok se čovjek kreće ...

Borka se isključi. Sve je to čula već bezbroj puta u ovih gotovo osam godina, od kad se preselila kod sestre, prodala svoj stan, a za dobiveni su si novac priuštile putovanje u Egipat i uredile sada zajednički stan. Zvuk je sestrinog glasa dopirao do Borke, ali nije razumijevala smisao i upravo u trenutku kad je htjela prekinuti sestru, koja se razmahala riječima, nešto je snažno udari u leđa i svega nestane.

Vozilo, koje ih je pokosilo jureći preko sto dvadeset kilometara na sat i na mjestu usmrtilo sestre, nastavi i dalje juriti, dok je lim užasno škripao parajući parkirane automobile. Zatim se automobil prevrne i njegova se luda trka uz užasni lom metala i pucanje stakla, konačno zaustavi. Kotači su se i dalje pomamno okretali u zraku, kao da žale za asfaltom, a kroz razbijeno prednje staklo ispuže okrvavljeni mladić, ni dvadeset godina star, luda pogleda, a iz njegovih okrvavljenih i otvorenih usta, dopirao je snažan i odvratan zadah alkohola.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: