Tješiteljica

Drhtavom rukom Vanja posegne za telefonom. Možda ne bi trebala zvati? Možda bi bilo bolje svu tu bol i razočarenje zadržati u sebi, nikome je ne otkriti. Patiti sama. U tami. Sakrivena od svijeta, koji se sve do protekle noći prostirao blistavo i uzbudljivo ispred nje. Da bi odjednom se survao u bezdan očaja i prazninu crnila. Luta iz prostorije u prostoriju i ne nalazi mira. Gdje god pogleda, vidi njega, vidi Vilima u svakoj fotelji, na kauču, pored prozora...

Potpuno sluđena priviđenjima, Vanja zgrabi telefon baš kao da joj život ovisi o njemu. Grčevito ga drži znojnom šakom, steže uz uho, dok kažiprstom lupka po dobro joj znanim brojevima.

- Da? - javi se glas nepovjerljivo.

- Moramo se vidjeti! - odmah reče Vanja. - Što je prije moguće!

- Vanja? - upita ženski glas sa druge strane. - Zašto se ne predstaviš? Što se dogodilo da si toliko uzrujana?

Vanja nervozno trza crnokosom glavom, dok joj krupne i crne oči žalosno sjaje: na rubu je suza.

- Bila si u pravu, Suzana - drhtavo reče. - Ostavio me ...

- Oh! ...

- Moramo se vidjeti - reče Vanja nervozno. - Ne mogu podnijeti biti sama.

- Znam, draga, kako ti je - meko reče Suzana, a njen glas zažubori u Vanjinom uhu. - Žao mi je ...

- Samo dođi, molim te - ponovi Vanja. - Ne mogu podnijeti biti sama!

- Biti ću večeras kod tebe - obeća Suzana. - Otići ćemo na noćno kupanje i pod mjesečinom o svemu razgovarati. Najviše o njemu, prokletom Vilimu!

- Samo dođi - moli je Vanja. - Potrebna si mi.

- Večeras - ponovi Suzana. - A sad dozvoli da spustim slušalicu, spakiram se i otiđem na autobusnu stanicu. Polazim prvim autobusom: to je obećanje!

- Hvala ti, draga moja, hvala ...

Slušalica kao da joj sama klizne sa uha na svoje mjesto i Vanja izgubljenog pogleda odšeta u kuhinju i pristavi vodu za kavu. Nada se, kako će uz kavu srediti uzburkane misli, koji tutnje u njoj poput snježne lavine. Silno jako i silno ledeno. Ledeno-bolna sjećanja koja su na tako lijep način počela ...

... na samom početku proljeća, dok se Priroda budila. Probudila se i Vanja, jer upoznala je njega, Vilima. Visok, plavokos i zelenih očiju, dopao joj se od prvog trenutka i nije mogla skinuti pogled sa njega.

- Ne gledaj ga tako - reče joj prijateljica Nika. - Lomi ženska srca.

- Kako to znaš? - upita je Vanja radoznalo.

- Moja je sestra nasjela na njegovu slatkorječivost - odgovori Nika. - Sjećaš li se moje sestre? Suzane?

- One smeđokose mršavice?

- Nije ona više smeđokosa mršavica - uz osmjeh reče Nika. - Sad je to krasna osamnaestogodišnjakinja koja se zatelebala u profesora književnosti i koju je on odbacio čim mu je dosadila.

- On je to učinio? - u nevjerici upita Vanja, jer visok i zgodan joj se muškarac ne doima okrutno, naprotiv: kao da blagost izvire iz njega.

- On! - odreže Nika. - Ime mu je Vilim. I čini se, kako mu poetičnost služi da zavodi žene. Nježne riječi, okrutno srce, bio bi njegov sažet opis!

Vanja je površno sluša i ne skida pogled sa Vilima, ne može odvojiti pogled, shvaća odjednom preneraženo. Ona, tridesetogodišnjakinja, samohrana majka osmogodišnjaka, bulji u lijepog muškarca i ne može odvojiti pogled od njega. I želi ga! Priznaje to samoj sebi, dok čuđenje zbog vlastite reakcije raste u njoj i uopće se ne iznenađuje, kad primijeti kako joj Vilim, onako visok i siguran u sebe, prilazi probijajući se između mnoštva: svi traže osvježenje između činova, a kazalište je prepuno.

- Idem ja - kaže Nika, koja primjećuje što se događa. - Nemoj poslije reći da te nisam upozorila.

Vanja joj želi nešto reći, ali Nika nestaje, Vilim je već pored nje i sa smiješkom joj se predstavlja, pruža joj ruku, a Vanja ne može vjerovati u nepobitnu činjenicu svoje vlažnosti: ovako se nije uzbudila još od svojih pubertetskih dana ...

... Dani uzbuđenja se nizali: znojni i vrući i požudni. Oboje su nezasitno grabili jedno drugo i uvijek se iznova željeli. Vanja je bila uvjerena kako će ovo stanje vječno trajati, jer drugačije ne može biti. Ne smije biti! Vilim joj priča i šapuće upravo one riječi za kojima žudi i koje želi čuti. Drhti pod njegovim dodirom i upija nasladu, još naslade …Postaje nezasitna i želi ga samo za sebe. Zaboravila je na upozorenje svoje najbolje prijateljice Nike, koja ju je još jednom predstavila svojoj sestri Suzani i sa kojom se Vanja na neki čudan način sprijateljila. Dvanaest ih godina života dijeli, ali to kao da im ne smeta, ni jednoj ni drugoj. U njihovom prijateljevanju postoji samo jedna tema: Vilim.

Vanja je nagovara, a Suzanu ni nije potrebno nagovarati da govori o Vilimu: ne može prestati govoriti o njemu. I o onome što je doživjela sa njim.

- Kako ti je bilo? - pita je Vanja. - Znaš, kad ste prvi put ...

- Čudno - odgovara spremno Suzana. - To je jedina prava riječ: čudno.

Vanja osjeća nadmoć. Čudno, kaže ova mladica. Fantastično, kaže ona. Bilo je fantastično i postaje svaki put sve bolje i bolje i želi ...

... da nikad ne prestane, a sada je prisiljena prihvatiti kraj. Zasitio se njenog tijela, razumjela je od čitavog njegovog pričanja i boli je to i jedva čeka Suzanu, na čijem će ramenu moći plakati, jer ona je njena supatnica, prošla je kroz istu moru i postati će jedna drugoj tješiteljice.

More je toplo i okupano mjesečinom i njihova gola tijela, Vanjino i Suzanino, bljeskaju se pod srebrnastim osvjetljenjem, dok izlaze iz mora, a kapljice slanosti im se otkidaju sa kose.

- Moramo ga zaboraviti - kaže Vanja, dok se saginje onako gola: raskošna ljepota zrelosti pod mjesečinom. - Hoćemo li moći?

- Moramo! - odgovara Suzana. Vitko i čvrsto tijelo malenih i uspravnih grudi mami pogled njene prijateljice: mladost u cvatu. - I uspjeti ćemo.

Ručnicima brišu mokru kosu. Iza njih su puna dva sata razgovora, grljenja, tetošenja ... Istog trenutka kad je stigla, Suzana je otpočela sa tješenjem i iako mlađa, preuzela vodeću ulogu. Ona je ta koja pruža podršku i razumijevanje, a Vanja, ranjena srna, sve to prima sa zahvalnošću.

- Sjedni pored mene - reče Suzana i sjedne na ručnik: oko njih tišina, noć je, samo šum valova i mjesečina. - Prija mi tvoja blizina. Znaš da te volim.

- Znam - odgovara Vanja i sjeda pored Suzane: dva gola i lijepa ženska tijela jedno uz drugo, pod raskošnim osvjetljenjem punog Mjeseca. - Kakav li je to gad, kad se tako ponaša ...

- Pst! - kaže Suzana. - Ne govori o njemu. Ukrasti ću te od njega!

Iznenađena, Vanja osjeti Suzanin dodir na unutrašnjoj strani bedra, ali je iznenađenje kratko poput treptaja ptičjeg krila i već joj je taj dodir drag, poznat, poželjan. Dodir nježnosti. Tješenja. Prisnosti.

- Divna si - šapuće joj u kosu Suzana - i želim te zaštiti od grubosti života. Biti ću uvijek pored tebe, neću te nikada napustiti.

- Nikada? - drhtavo pita Vanja, dok joj koža plamti pod pohlepnim milovanjem Suzanine ruke.

- Nikada - šapne Suzana. - Uvijek ću biti pored tebe!

- Potrebna mi je nježnost - kaže Vanja.

- Šuti - zapovijedi joj Suzana. - Uživaj u trenutku. Ja sam tvoja nježnost.

Naginje se prema Vanji i polaže svoje vlažne usne na njene uzdrhtale poluotvorene usne. Trenutak miruju pod punim mjesecom, spojene prvim ljubavnim poljupcem, sa kojim odbacuju sve ono prošlo i okreću se ka novom, nepoznatom, ali uzbudljivom novom putovanju, u kojem su obje voljne istraživati.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.