TV

Je li to istina? Događa li se to u zbilji, u realnom vremenu? Nalazi li se u svom stanu? Nije li pogriješila i ušla u tuđi stan?

Jagoda, šesnaestogodišnja, punašna djevojka, gimnazijalka, smeđe i poluduge kose, koja joj ravnomjerno pada na ramena i blago se kovrča, stoji gotovo u sredini dnevne sobe i gleda u stolić u kutu: na stoliću se kočoperi velika plava vaza, a u njoj crvene i žute ruže, dreče bojama i mame pogled. Ali se Jagodi pogled na njih ne dopada: nema ona ništa protiv cvijeća, naprotiv, jako ga voli, ali se sada cvijeće nalazi upravo na mjestu na kojem inače stoji velika televizija, kolorica, naravno, i bez koje je dnevna soba neprepoznatljiva. Pa ta je magična kutija Jagodin najdraži predmet u stanu!

- Mamaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! - otme joj se panični zov-jauk iz usta, a smeđe joj se oči uplašeno ogledaju: još se nada ugledati čarobni blješteći ekran, koji je odvodi daleko od ove sive svakidašnjice, njišući je u nježnom ritmu zaborava.

- Zvala si? - pita je majka: neopaženo je ušla, visoka i krupna žena u ranim četrdesetima, smeđe kose i isto takvih očiju.

- Pa gdje je televizija?! - vrišti Jagoda.

- Smiri se - kaže joj majka, ali ni ona sama nije mirna. - Nema potrebe za urlanjem. Zar više ne znaš normalnim glasom govoriti?

- Ne skreći sa teme! - vrišti još jače Jagoda. - Pitala sam: gdje je televizija?

- Čula sam. Nisam mogla, a da ne čujem tvoje pitanje.

- I? - Jagoda nestrpljivo, poput ždrebeta, udara nogom.

- Bacila sam je - kaže mama i gleda otvoreno u lice kćeri.

- Što? - Jagoda misli kako nije dobro čula. - Što si učinila?

- Bacila sam tu glupu kutiju! - odreže majka, gledajući je čvrsto u oči.

- Jesi li luda?!

- Tvoje me nemoguće ponašanje natjeralo na taj čin.

- Moje nemoguće ... - Jagoda prekida rečenicu i koluta očima u nevjerici. - O kakvom to ponašanju govoriš? Ponašam se onako, kako se uvijek ponašam!

- Upravo tako!

- Što upravo tako?

- Ništa drugo ne radiš, već samo sjediš i buljiš u tu vražju kutiju - reče joj majka, a na licu joj odlučnost. - Morala sam to učiniti, zar ne shvaćaš?

- Ne, ne shvaćam! - bijesni Jagoda.

- Zaglupila si sjedeći po čitave dane pred televizijom - odbrusi joj majka. - Inače bi shvatila.

- Shvatila, shvatila... – ponavlja i ne može se zaustaviti Jagoda. - Shvatila što?

- Ovo što ti pokušavam reći - strpljivo objašnjava mama. - Odlučila sam prekinuti tvoje nemoguće ponašanje! Bolje rečeno, odsustvo svakog ponašanja, jer po čitave dane samo sjediš i buljiš u ekran. Gledaš sve. Doslovno sve! Od filmova do reklama! Opsjednuta si. To nije normalno ponašanje i moraš prestati sa time.

- Ali - u panici pita Jagoda - što ću onda raditi?

- Što ćeš raditi? - Majka joj širokim pokretom ruke zamahuje. - Ogledaj se malo oko sebe, zaboga! Čitav je svijet oko tebe, a ne u toj prokletoj kutiji! Vidi knjige! Kad si posljednji put otvorila neku knjigu? Ili izašla u šetnju? Pozvala društvo? Ili učinila bilo što drugo osim buljenja u ekran?

- Ali, mama...

- Šuti! - viče joj majka. - Ovog puta ne popuštam! Pogledaj se! Debela si! A znaš li od čega si debela? Od sjedenja pred televizijom i žderanja krumpirića i čokoladica...ne krećeš se, sjediš i jedeš, neprekidno i to traje već previše vremena i zbog toga sam izbacila televiziju iz kuće.

- Ti nisi normalna - ogorčeno reče Jagoda.

- Može biti - mirno joj odgovori majka. - Ali biti će ovako kako sam ja rekla, a ne kako ti želiš. Izvoli otvoriti neku knjigu i za promjenu malo učiti, ili barem nešto pročitati, umjesto buljenja u raznorazne glupe serije. Ma kako samo možeš gledati takve gluposti? Vampiri! O bože, koje li gluposti!

- Mama, molim te ...

Ne pomaže ništa. U panici, Jagoda vidi majku kako odlučno izlazi iz dnevne sobe, napušta raspravu, odlazi sa bojišta, ostavlja samu Jagodu, potpuno samu, bez televizije. Prestravljena zbog sumorne budućnosti koja je očekuje, Jagoda pruža ruku u posljednjem pokušaju promijeniti nešto, ali...

... pada čitavom težinom na uglačane parkete i sa nerazumijevanjem se ogleda, širom otvorenih očiju. Gdje je? Što se događa?

Polako joj se pogled razbistri, shvaća: san, sve je to bio san. Sa uzdahom olakšanja, Jagoda nespretno i tromo ustaje, ima višak kilograma, pa se vraća na izgužvani kauč sa kojeg je pala, prekidajući na taj način košmar. Osmjehne se kad pogleda prema velikoj televiziji, nikakvog cvijeća tamo nema, a na programu je upravo "Red Carpet ", njena omiljena emisija.

Malo se pomjeri na kauču, nešto iza njene stražnjice zašušti. Refleksno, ne razmišljajući, Jagoda posegne rukom iza leđa, izvadi napola praznu vrećicu čipsa, izvadi dva krumpirića i sa zadovoljstvom ih strpa u usta.

" Pogledaj se! Debela si! A znaš li od čega si debela? Od sjedenja pred televizijom i žderanja krumpirića i čokoladica...ne krećeš se, sjediš i jedeš, neprekidno i to traje već previše vremena i zbog toga sam izbacila televiziju iz kuće."

Rečenica iz sna je ne napušta i Jagoda ustaje, odbacuje vrećicu čipsa naglim trzajem ruke, baš kao da u ruci drži zmiju otrovnicu. Trenutak stoji, noge joj podrhtavaju, ali odmah zatim odlučnim pokretom ruke hvata daljinski, gasi televiziju i odlazi u kupaonicu.

- Mama! - viče. - Molim te onu bijelu maju! Izlazim večeras!

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.