Bezuvjetna ljubav

Topli proljetni dan raskošno se prostire nad gradom, nakon, kako se mnogima čini, beskonačno dugih i kišovitih dana, sunce je izmamilo ljude na otvoreno. Park je prepun djece, njihovih majki, bakica sa pletivom, dokonih šetača, ljubitelja pasa sa svojim mezimcima svih pasmina, od najvećih do najmanjih. Na samom kraju parka, jedan mladić šibom udara psa koji cvili: mala i smeđa loptica, uplašena pogleda.

- Dođi! - zove mladić uplašenu životinju, koja u strahu bježi.

Pas poslušno prilazi, trbuh mu se vuče po zemlji, struže lagano, legne pored gospodarevih nogu. Mladić se saginje, gladi miljenika iza ušiju, a pseto, sad već veselo mašući repom, liže mladićevu ruku.

- Bezuvjetna ljubav - reče dr. Mrak svome kolegi dr. Dominskom: hodajući polako sa noge na nogu i uživajući u suncu. - Samo je pas može pružiti.

- Ne bih rekao - odgovori dr. Dominski. - Ispričati ću ti jednu istinitu priču: potrajati će, ali i onako imamo još oko sat vremena prije dežurstva, pa...

- Ma hajde! - bodri ga kolega. - Sav sam se pretvorio u uho. Još jedna tvoja čuvena priča iz života. Počni!

I dr. Dominski počinje: mislima se vraća oko pola godine unatrag, ljeto je...

...vrućina pritiska i Rina, dok sjedi za stolom, na stolu sladoled, osjeća kako joj ispred očiju titra vrući zrak, ostaje bez daha, crnilo se spušta, zastor pada...

- Hej, pa što ti je? - pita je prijatelj zabrinuto, naginjući se nad nju i uzimajući joj beživotnu ruku.

- Mislim da sam povrijeđena - priznaje ona jedva čujno i ne gledajući ga u oči. - Izmlatio me...

- Tko? - pita je prijatelj. - Mato?

- Da, Mato - priznaje Rina. - Ali nemoj nikom ...

Rečenica ostaje nedovršena. Rina, sitna, visoka svega sto i šezdeset centimetara, gotovo minijaturna, ruši se sa stolice. Njen prijatelj uplašen priskače, grabi je i odnosi u automobil, pa ludom brzinom vozi u bolnicu. Dok vozi, pita se: što li je Rina našla u tom muškarcu? Što se odigrava u njoj, da mu svaku gadost oprašta? Mato je grubijan i svima je to jasno, a Rina, ta mala onesviještena hrpica na automobilskom sjedištu pored njega, sama je nježnost. A opet, ta sitna nježnost smogla je dovoljno grubosti u sebi i napustila muža, ostavivši mu dvije djevojčice i preselila sa ka ljubavniku, koji je, eto, tako brutalno maltretira, da je zbog toga sad vozi u bolnicu, riskirajući na semaforima i odahnuvši dok ulazi u bolnički prostor, ostavljajući iza sebe gradsku ludnicu koji nazivaju saobraćaj, škripu motora, ispušne plinove i sirene...

...koje joj paraju uši i Rina bolno otvara oči, smeđe, uplašene i kojima sa nerazumijevanjem gleda uplašeno oko sebe. Pored nje, na krevetu u kojem leži, sjedi prosijedi visoki muškarac i Rina shvaća kako je to liječnik, koji čeka njeno buđenje, povratak u svijet živih, povratak u život ispunjen problemima i bolom.

- Što se ...

- Onesvijestili ste se - mirnim i tihim joj glasom govori liječnik. - Zovem se dr. Dominski i biti ću vaš liječnik, dok ste u bolnici. Imajte povjerenja i sve mi ispričajte, molim.

- Nemam što ispričati...

- Ni to da ste pretučeni? - Liječnik upitno podiže obrve. - Pa to vidi i laik, a mi smo ovdje, ipak liječnici. Tijelo vam je prepuno hematoma i još koječega. Želim da mi sve ispričate, polako i bez žurbe. I još nešto: prijavili smo slučaj policiji...

- Ali zašto? - uplašeno pita Rina. - Ne želim miješati policiju u to.

- Moramo. Takav je zakon.

Bacajući uplašene poglede prema otvorenim vratima bolesničke sobe, Rina opazi dvojicu policajaca i krv joj jurne u lice i zarumeni joj ga, a osjećaj srama podigne je na visokom valu bola i ona naglo, ne razmišljajući, samo slušajući svoj poriv, duboko u sebi, pruži drhtavu ruku, zgrabi liječnika za bijeli rukav mantila i prošapće:

- Molim vas, ne želim razgovarati sa njima...molim vas, doktore...ne sada…ne mogu sada…

- Hoćete li razgovarati sa mnom?

- Hoću! - pristaje bez oklijevanja. Što joj drugo preostaje?

- Budite bez brige - umiri je liječnik. - Razgovarati će te sutra sa njima, ne danas, Sad vas napuštam, a vi morate spavati, odmoriti se. Sutra ćemo razgovarati, ništa ne brinite...

Rina gleda kako liječnik odlazi prema vratima i nešto objašnjava policajcima, koji bacaju sumnjičave poglede prema njoj. Lako je liječniku govoriti, ali ona brine. Što će biti kad Mato sazna gdje se nalazi? Da, lako je njima govoriti...ali ona poznaje svog Matu i zna kakav može biti... Sjeća se...

...njegove nježnosti u samom početku njihovog poznanstva. Ruka joj njegova prelazi preko unutrašnje joj strane bedara, a Rina drhti. Trideset i tri su joj godine, desetogodišnji je brak iza nje, dvoje je djece rodila, ali ovo, ovo što sad osjeća, dok je Mato miluje, nije nikada prije osjetila. I Rina zna: sve će učiniti, baš sve što njen Mato zatraži od nje, sve će učiniti samo da bi ostala u njegovoj blizini, grijala se njome. Jer sad, kad konačno zna što je ljubav, što je strast, želja, ni pod koju cijenu ne želi to izgubiti. Zna kako će biti bolno, ali izdržati će svu bol ovog svijeta, zna to, odlučna je, uvjerava i hrabri samu sebe.

- Dođi kod mene - kaže joj Mato jedne večeri, dok goli i oznojeni leže u krevetu u njegovoj kući, koju je naslijedio od roditelja, a koju je i on sam podizao, ploveći na stranim brodovima i šaljući popriličnu plaću kući.

- I da sve napustim? - pita Rina.

- Napusti sve! - bez kolebanja kaže Mato. - Imaš mene! Je li ti još netko potreban?

- Nije - kaže ona i privija se uz njegovo snažno tijelo, koje obožava. Sretna je.

Poslije, nakon što su još jednom vodili ljubav, utapali se jedno u drugom, Rina odlazi svojoj kući, mužu djeci, poslužuje im večeru, kasnu, ali nitko se ne buni, svi osjećaju njeno raspoloženje. Noć se spušta, vrijeme je poći na spavanje, a u Rini pobuna, svaki joj živac drhti: ne može se prisiliti leći pored muža. Konačno skupi svu svoju snagu, svuče se u kupaonici, obuče dugačku spavaćicu i legne pored njega.

- Odsutna si mislima čitavo vrijeme – reče joj muž. – Što te muči?

- Baš ništa – suho odgovara ona.

- Uvjeren sam da me lažeš – kaže on i dodaje tiho: - Imaš li nekog?

- Ti si lud! – odreže ona.

- Osjećam da sam u pravu, Rina…razmisli, ne donosi odluke naglo…

Ona šuti, a sve se u njoj komeša. Uskoro začuje njegovo mirno disanje i to je kap koja prelijeva čašu: kako može mirno spavati, nakon onog pitanja? Zaslužuje biti napušten!

Sutradan napušta muža, bez milosti, bez žaljenja, ne osvrćući se, ne mareći za plač djece, odlučna grabiti život, uživati život sa svojim Matom, jer jedino joj on može pružiti ono što joj treba i za čim žudi čitav život.

Strast je luda i neprekidno raste: trgaju jedno drugo! Mato, mišićav momak, dvadeset i osam godina star, uživa u njenom tijelu, ali uživa i u otkriću kako će Rina sve učiniti za njega, udovoljiti mu svaku željicu, svaki hir. I njegove želje rastu, rastu i hirovi i jedne je večeri pljuska po licu, sve dok Rina uplakana, bespomoćna i gola, ne pada na koljena, grli mu noge i moli za oprost, a da nije ništa ni zgriješila. Iznenađena je silno i ne zna kako se postaviti. U njoj se nešto promijenilo: zar bi je njen Mato tukao bez razloga? Sigurno je nešto zgriješila, uvrijedila ga, naljutila, a da nije ni svjesna toga. Mora biti pažljivija, popustljivija...njen je Mato voli i mora cijeniti i poštovati njegovu ljubav.

Bila je subota, kad se igra nasilja ponavlja. Rina se istog časa, kad mu u očima pročita želju za udarcem, baca pod noge i grli ih.

- Zašto, Mato? – pita, a u grlu joj plač, kojeg se ne usuđuje pustiti u noć.

- Što zašto? – odgovara on pitanjem. – Mora li postojati razlog?

- Volim te! – viče ona. – Zašto ovako? Zašto?

- Voljela si njega! – vrišti Mato. – Zar nisi?

- To je bilo prije tebe – odgovara ona, pokušavajući ga smiriti.

Ali Matu više ništa ne može smiriti: pred očima mu igra slika Rine i njenog muža, zagrljeni su, njišu se u ritmu ljubavi, a na njenom licu sreća, koju je vidio za samog ljubavnog čina. Nije važno što je to bilo prije njega, prije njegovog vremena, nije smjela uživati sa drugim muškarcem! Ona pripada njemu! Samo njemu! I nikom drugom! Bijes ljubomore grmi mu u duši, dok je udara i udarcem obara na krevet, pa skače na nju i trga joj spavaćicu i nasilno je uzima sa mržnjom, mržnjom koja mu oduzima razum.

Te je kišne noći, dok gromovi praskaju, golu baca na ulicu. Rina plače, moli i on je pušta u kuću nakon pola sata i dok ona drhtureći briše kosu, pita je tiho:

- Tko je glavni?

- Ti, Mato! - odgovara ona poput automata.

- Nemoj nikada to zaboraviti! - kaže on grubo.

Zatim bjesomučno na kuhinjskom podu vode ljubav i Rina u slatkim grčevima koji joj potresaju sitno tijelo, zaboravlja na sve ostalo. I tako mnogo puta…bezbroj puta, ljubav i nježnost pretvorena u mržnju i grubost, isprepleteno u zamršeno klupko osjećaja.

Vrhunac je prasnuo prije tri dana, u subotu oko devet sati noću. Sjede i gledaju film na televizoru, kad se Mato okreće prema njoj i kaže, mrko je gledajući, optužujući:

- Zašto si gledala u njega?

Rina gleda u Matu sa nerazumijevanjem, ali malo pomalo, prisjeća se ovog jutra i krivnja, iako nije kriva, nastani joj se na uplašenom licu.

Zajedno sa Matom pošla je na ribarnicu i tamo slučajno sreli njenog muža kojeg je napustila, da bi živjela sa Matom. Prošao je pored njih, njen muž, a ona se instinktivno okrenula, pogledom tražeći djecu, svoju i njegovu djecu, za koju se nadala da su sa njim. Da ih vidi. Nakon toliko vremena. Nije ih bilo i brzo je skrenula pogled, ali ne dovoljno brzo, a da Mato to ne primijeti i licem mu preleti crni oblak.

- Što je? - pita je Mato. - Odgovori kad te pitam!

- Djeca - kaže ona bespomoćno. - Mislila sam da su djeca sa njim.

- Lažeš, kujo! - vikne on i pljusne je, a Rina, podiže ruke u obrani, što još više razjari Matu.

- Nemoj...nemoj...- ječi ona pod njegovim udarcima: nemilosrdno je šamara po licu i Rina osjeća kako joj bolno lice počinje drvenjeti. Suze joj se slijevaju niz oteklo lice, a Mato, sad već napola lud u svom bijesu, skida težak opasač, vojnički i počinje je udarati i udarati. Sa kopčom, koja se zabija u njeno nježno tijelo.

- Nemoj, molim teeeeeeeeeeeeee! - vrišti Rina i grči se u fotelji.

Mato prestaje udarati. Stoji raširenih nogu ispred nje i gleda je bijesno.

- Skidaj se! - naredi joj. - Do gola!

Rina, poput automata, jer zna da će tako biti najbezbolnije, ustaje i počinje se svlačiti. Mato pali cigaretu i njen užareni vrh pritišće na Rininu nadlakticu. Vrisak joj se otme i zapara noć. Udarac. Vrisak. Užareni vrh cigarete. Mnogo puta tako. Premnogo.

Zatim njegovo tijelo na njoj i u njoj i bjesomučni njegov ritam i neprestani udarci, udarci koji se nastavljaju čak i dok su spojeni u ljubavnom zagrljaju. Udara je u rebra i siluje je, drži je čvrsto za kratko podrezanu kosu i prisiljava je gledati ga i uživa u bolu koji čita u njenim izmučenim i uplašenim očima.

I tako čitavu dugačku noć, a Rina, gola, tijela prekrivena opeklinama, crnim masnicama od njegovih nemilosrdnih i grubih šaka, pita se ...

...gdje je nestala nježnost, ona nježnost koju je pokazivao u početku njihove veze. Umorna, dok joj spasonosni san donosi olakšanje, Rina misli na Matu i voli ga, voli ga svakim atomom svoga bića.

Blagi je dodir na ramenu vraća iz paučinastog sna i Rina otvara oči i osmjehuje: njen Mato stoji pored kreveta i blago joj gurka rame.

- Spavalice - kaže joj nježno, blago.

- Molim, napustite sobu! - kaže dr. Dominski, koji obaviješten o ranoj posjeti hitro ulazi u bolesničku sobu. - Ne smijete biti ovdje!

- A zašto ne? - pita Mato mirno. - Došao sam po svoju ženu!

- Ona ne može ...

- Mogu! - poviče Rina, sjeda u postelji i grabi odjeću koju joj pruža njen Mato, pa se bez oklijevanja i ne obraćajući ni malo pažnje na liječnika, počinje oblačiti.

- Ne činite to - moli je liječnik. - Može vam se osvetiti tolika nepromišljenost.

- Sa mnom je sve u redu! - kaže Rina i gleda u Matu.

- Čuli ste je, doktore - kaže Mato mirno i vodi svoju Rinu prema vratima sobe. - Moja je žena zdrava i nema potrebe za njenim ostankom.

- I? - pita dr. Mrak. - Odlazi sa njim?

- Odlazi - odgovori dr. Dominski. - A sad mi odgovori: je li to bezuvjetna ljubav ili nije?

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.