Oprost

Gledam te. Mirno, pažljivo i pamtim. Pamtim svaku tvoju žilicu, pa čak i onaj drhtavi i neposlušni pramen kose, koji ti pada točno na sredinu čela, pomalo kao da od mene skriva tvoje oči, tvoj pogled, kojeg držim prikovanog uz svoj. Čupam istinu iz tebe. Snagom pogleda. Boriš se, ali osjećam kako popuštaš, pa te pritišćem, snagom pogleda i znam kako nećeš moći izdržati, poniknuti ćeš pogledom, zagledati se u pod, točnije u beton, jer na autobusnoj smo stanici, odlaziš, još me ne napuštaš sasvim, ali znam, i te kako dobro znam, kako tvoj odlazak nije ništa drugo do li bijeg. Od mene, od nas…

Bježiš od same sebe, osjećam, znam, a potvrda mi dolazi jasno ispisana u tvojim rastrganim rečenicama. Brzim i nedovršenim. Kao da ih kida vjetar.

- Zašto? - pitam te glasno, ono isto što sam te nijemo pitao čitav dan.

Ne odgovaraš, šutiš, obaraš glavu, izbjegavaš pogled, ali sam ja odlučio podignuti tvoj oboreni pogled, natjerati te uspraviti glavu, izmamiti ti izravan pogled i prisiliti te na istinit odgovor, sada i ovdje, jer dovoljno sam čekao i ne želim više čekati, neću više čekati.

- Reci mi! - navaljujem i naginjem se prema tebi: čitavo moje tijelo postaje upitnik.

- Ne znam - kažeš tiho, jedva čujno, toliko tiho, da nisam ni siguran u tvoj odgovor, ali ga čitam u tvom nesigurnom i zbunjenom pogledu. Koji izbjegava moj.

- Znaš - uporan sam, ne puštam te. - Moraš mi reći! Mislim kako zaslužujem istinu. Uvijek sam ti govorio istinu i nije previše isto očekivati i od tebe. Ili misliš li, možda, kako jest?

- Ne mislim.

- Pa izjasni se onda, boga mu! - praskam, jer više ne mogu izdržati: njen bespomoćni izgled, koji mi je nekada budio zaštitnički nagon prema njenoj krhkosti, sada ima suprotni učinak i budi agresiju. Dobivam želju zgrabiti je za ramena i čvrsto protresti, toliko čvrsto, da joj zubi cvokoću...želim joj nanijeti bol, razbiti zube…možda…

Zubi...Još nosim tragove njenih zuba na trbuhu, na donjem dijelu trbuha, gdje me nježno-bolno grickala budeći žudnju u meni, koju baš i nije trebalo jako buditi, nije spavala, drijemala je, čekala prvi njen pokret i odmah se budila podizala pohlepno, grabeći nove užitke...a sada ovo...poslijepodne sam bio sretan, a sada...sve se oko mene ruši, sve ono za što sam mislio kako je čvrsto.

- Hoćeš li mi reći? - pitam je, odlučan sam iščupati odgovor iz njenih skrivenih dubina.

Pogledom ponikne, baš kao što je učinila i u sobi, kad je, posegnuvši rukom prema torbici, nespretno je gurnula: torbica je pala na tepih, stvari se iz nje prosule, novčanik, smeđ i veoma debeo, otvorio se i mene je pogodio grom, ubitačan udarac i iz raja me istog trena prognao u pakao! Velika rupa mi stvorila u grudima i postalo mi hladno, pa ledeno. Led zveči u meni.

Otvorivši se, njen mi novčanik otkrio pažljivo skrivanu tajnu: njegovu sliku! Još uvijek, nakon svih ovih mjeseci, dok me uvjerava u vjernost, u to kako je samo moja, nosi njegovu sliku sa sobom, donosi je i kad dolazi k meni voditi ljubav sa mnom. Njegova je slika u novčaniku, u torbici, pored kreveta, sudjeluje u našem uživanju. Donijela je komadić njega u naš svijet, u naš život, u naše uživanje! Uprljala je naš svijet, donijevši njegovu sliku.

Um mi se zaledio vidjevši njegovo nasmiješeno lice kako me gleda sa slike iz novčanika, gledajući njenu golu i dugu i nježnu ruku, kojom me malo prije milovala, kako je brzo i nespretno i poniknuvši zbunjeno pogledom, a opet potajno loveći moj, pokušava neprimjetnu gurnuti, sakriti, udaljiti iz mog vida, iz mog života, od mog bijesa, od moje tuge, od moje žalosti. Ništa ne uspijeva!

- Voliš li ga? - pitam je.

Šuti. Autobusi bruje oko nas, ljudi žamore, ali ja sasvim dobro čujem njenu tišinu. Tišina naprosto vrišti iz njenog zgrčenog tijela.

- Zar poslije svega što si mi govorila o njemu? - pitam i molim se da ona nešto reče, da se slomi, zaplače, udari me, bilo što, samo da ne šuti ovako glasno i ne stoji drhtavo i bespomoćno ispred mene.

- Gospođice - obraća joj se vozač - uđite. Krećemo.

Gledam je kako ulazi u autobus, torbica joj, u kojoj je njegova slika, to ne mogu zaboraviti, prebačena preko lijevog ramena. Zakoračuje na prilično visoku autobusnu stepenicu i okreće se prema meni. Vidim, oči joj sjajne, pune suza, lice bolno, tuga i žalost upili se u svaku boru. Podiže bespomoćno ruku i sa beskrvnih joj se usana otkidaju samo tri riječi, ali me bole kao ni jedne do sad.

- Oprostila sam mu!

Gledam je u oči, širom otvorene, znam da traže od mene nešto što joj ne mogu dati: želio bih, ali ne mogu i ne volim samog sebe zbog toga. I dobaci:

- Oprosti i ti meni!

Autobusna se vrata uz cijuk zatvaraju, velika i plava limena grdosija kreće i ja gledam za autobusom koji mi odnosi nju, odnosi nadu, odnosi mi sve do čega mi je stalo.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.