petak, 29. lipnja 2007.

Šapat noći



Sve to nekako predugo traje: odlučio sam to prekinuti. Istjerati sve na čistac. Ne smijem dopustiti da igra skrivača traje i traje. Možda to odgovara Andrei, ali meni nije nikada odgovaralo. Volim stvari izvesti na čistac, pa što bude da bude. Neizvjesnost me ubija, polako i mučki. Andrea mi previše vrda, koleba se, migolji. Neću joj dopustiti otegnuti to u nedogled.

Važem pištolj u ruci, moj ratni trofej. Težak je to poluautomatski pištolj, "Browning", M1911, iskušan u mnogim ratovima koje su vodili Amerikanci, počevši od Prvog, sa kojim su se nadali prekinuti sve ratove, pa do za njih, Amere, stresnog Vijetnamskog rata. Kako je to pouzdano oružje dopalo u ruke onog čede, kojeg sam smaknuo u zimskoj noći, i zbog nečeg pretresao, što nikada prije nisam radio i pronašao "Browning" u njegovoj torbici, zajedno sa nekoliko konzervi, pitanje je koje se i dan danas znatiželjno javlja u mojim mislima. Možda je imao nekog svog u Americi?

Gledam u "Browning" kao da će mi crni metal odgovoriti. Ali on šuti, ne govori o svojim djelima, kojih je sigurno bilo mnogo. O takvim se djelima šuti, u normalnom društvu. I u mojim je rukama poprilično djelovao. Volio sam ga držati ispod jastuka, u bolnici, potajno, jer znao sam da bi mi ga oduzeli. Ne bih mogao bez njega. Pomaže mi izdržati. Od one hladne noći daleke '93, kad je postao moj, ne razdvajam se od njega. Njegov mi tamni sjaj ulijeva povjerenje.

Dosta sanjarenja, moram krenuti. Prema Andrei. Sjećanja na one lude noći neće mi pomoći. Krikovi mi i dan danas odjekuju u glavi, a strah se vraća. Poludjeli me snovi opsjedaju. Jedino što je dobro iz tih noćnih mora proizašlo, jest upoznavanje Andree.

Počelo je prije šest mjeseci ...

... ljeto samo što nije počelo, osjeća se u zraku, sve već treperi u iščekivanju vrućina. Koje samo što nisu stigle i počele pritiskati grad.

- Koliko već dugo traju ti snovi? - pita me liječnik, mršteći sive obrve iznad koščatog lica.

- Dugo - odgovorim mu. - I predugo, ako se mene pita. I nisu snovi, nego jedan te isti san, koji se neprekidno ponavlja.

- Hm - kaže on i gleda u neke papire razasute po stolu. - Poslati ću te u bolnicu na razgovor sa psihijatrom.

- Nisam lud!

- Nisam ni rekao da si lud! - oštro reče liječnik i podigne pogled sa svojih papira, pa ga uperi u mene, poput dvocijevke. - Zašto tako reagiraš? Nitko te ne smatra ludim. Ohladi malo. Prošao si poprilično ratišta, nešto je ostalo u tebi. Nastojati ćemo to izvući iz tebe, razjasniti tvoje, kako sam kažeš, sumanute snove. Kad ih objasnimo, biti će ti bolje. Ali moraš surađivati sa nama.

- Surađivati ću - kažem pomirljivo: što mi drugo preostaje? - Ali neću ležati u bolnici, zar ne? Dosta mi je bolnica.

- Nećeš - umiri me liječnik. – Odlaziti ćeš u bolnicu tri puta tjedno na razgovore, na psihoterapiju. Dobro će ti činiti. Evo ti uputnica i budi iskren tamo. Nemoj se junačiti i ne odgovarati iskreno. Budeš li iskren, možda i uklonimo probleme koji ti zagorčavaju život. Jesi li oženjen?

- Nisam.

- Kako to? - Liječnik se smješka i vrti glavom. - Imaš četrdeset i osam i krajnje ti je vrijeme skrasiti se.

- Koja će me ovakvog? - pitam ustajući i pokazujući na prazni rukav košulje, gdje je nekada bila lijeva ruka. - I koja bi uz to još htjela slušati moje urlike u noći?

U bolnici me šalju od vrata do vrata, dok u meni kuha. Konačno mi kažu ono što i sam naslućujem. Nitko nikada nije tamo gdje bi trebao biti.

- Nema liječnika kojemu ste upućeni - kaže mi sestra, visoka, mršava, orlovskog lica. - Doći će za dva sata.

- I što da ja radim? - pitam je bijesno, a u meni kuha: jesmo li se zato borili, da bi nas sad ...prekidam misao i svom se snagom nastojim smiriti, ne raditi scenu. - Hoće li doći za dva sata? Doktor?

- Prošećite do knjižnice i tamo pročitajte novine - uputi me ženski orao, oštrim i brzim riječima i pogledavajući na sat. Žuri joj se, ima mnogo posla.

Odlazim, prateći strelice naslikane na zidu i ulazim u knjižnicu koja je, primjećujem brzim pogledom, prilično dobro posjećena.

- Mogu li vam pomoći? - smiješeći se reče mi knjižničarka: oko trideset i pet godina, srednje visine, smeđokosa i blagih smeđih očiju, koje me upitno gledaju.

- Bilo koje novine - kažem tiho i tako je počelo ...

... onog dana prije šest mjeseci, prisjećam se dok zaključavam vrata stana, trpam ključeve i džep i krećem niz stepenice. Za jedan sat ću stići u bolnicu, biti će oko devet ujutro i u knjižnici u to vrijeme obično nema nikog. Moći ću na miru, neuznemiravan, razgovarati sa Andreom. Shvatiti će me, siguran sam. Ako ne ... onda ništa više nije važno. Volim je i znam da i ona mene voli. I zato me ljuti njeno nerazumno ponašanje, oklijevanje da prizna svoje osjećaje. Ne govori o njima, osjećajima. A ja bih želio da govori o njima, kao što joj ja govorim o svojim osjećajima. Zašto ona to izbjegava? Kad sam je uspio nagovoriti na prvi zajednički izlazak, mislio sam da će sve ostalo proteći glatko, klizeći, kao što je glatko protekao i moj mucajući poziv na zajednički izlazak. Nagnuo sam se prema njoj ...

... Andrea je sjedila na svom uobičajenom mjestu i slagala neke knjige i kad je ugledala moju sjenu, uspravi glavu, a smeđe joj se oči rašire.

- Uplašio si me - reče, mekano i tiho, što sam jako volio kod nje: uvijek govori tiho i glas joj mekan poput pamuka. - Tako si se iznenada stvorio ispred mene.

- Oprosti - kažem joj blago, koliko god sam mogao blaže. - Nisam te želio uplašiti. Želim te pozvati da izađeš sa mnom.

Već je mjesec dana poznajem dolazeći na razgovore sa psihijatrom i sudjelujući u radu grupe na psihoterapiji. Jer nisam usamljen, ima nas još koje progone snovi, sjećanja … svega se naslušaš ovdje, dok neki od momaka drhtureći i lutajući pogledom po prostoriji, govori o svojim mukama. Mjesec dana viđam Andreu i sad sam se odlučio pozvati je na izlazak. Nekako sam uspio skupiti dovoljno hrabrosti.

Šuti, a u meni nestrpljivost raste. Nestrpljivost i strah da će me odbiti. Što onda? Ako me odbije? Kako otrpjeti mirno takvo poniženje? Pa ovdje sam tri puta tjedno, dok čekam na psihića kojemu brbljam o svom ludom snu, košmaru, bolje je reći i ako me odbije, viđati ću je, a to neću moći podnijeti. Kako dolaziti u knjižnicu mirno, sa spoznajom da me odbila?

- Jako sam zauzeta - oklijevajući reče Andrea i rukom prolazi kroz gustu i smeđu kosu. - Imam dijete, samohrana sam majka ...

- Vratiti ćemo se u pristojno vrijeme - nastojim je nagovoriti: silno želim izaći sa njom, biti u ženskom društvu, zaboraviti na onaj ludi san, san koji mi razara živce i poslije kojeg se budim u noći i širom otvorenih očiju zurim u tamu, ali ne vidim tamu; vidim komade ljudskih tijela razbacane posvuda po zelenoj travi, na sada pitomom polju, polje koje je prije samo sat vremena bilo podivljalo bojište puno trešteće pucnjave, urlika ljudi, onih ranjenih i onih ustrašenih i onih bijesnih, urlik je postao zajednički i protestirajući se dizao prema ravnodušnom nebu, urlik protiv ratnog bezumlja, dok smo ginuli i patili, patili i ginuli, gledajući ljude koje smo voljeli kako se gase, prestaju biti među nama, tek tako, dok zapucketaš prstima, prešli su na neku drugu stranu i mi ih vidimo, ali nisu sa nama i neće više nikada biti. I nema ničeg lijepog u smrti, ni u herojskoj smrti, ni u bilo kojoj smrti! Samo strah nad glavama nam visi, samo strah i ništa više, pa čak i nad onim najhrabrijima među nama, strah … svima nam je zajednički, nama, a i onima sa druge strane, protiv kojih se borimo.

- Što ti je? - pita me Andrea. - Blijed si, sasvim blijed.

- Bojim se da ćeš me odbiti.

Nije me odbila. Izašli smo zajedno tu jednu večer i bio sam sretan. Ali bila je to samo jedna večer, jedna jedina večer sa njom, njenim mirisom, kosom koja je blistavo sjajila pod mojim pogledom.

I dalje je Andrea bila ljubazna prema meni, poslije one nezaboravne večeri, ali nekako i daleka, strana, nije bila to ona žena sa kojom sam proveo lijepu večer: kao da me držala na distanci.

- Što se dogodilo? - upitam je, dok čekam na knjigu, a prije razgovora sa vojnim psihijatrom. - Mislio sam, da smo se lijepo proveli.

- Pa i jesmo, ali ...

- Pa zašto onda ovako? Kao da sam ti neprijatelj.

- Ne govori sa mnom vojničkom terminologijom, molim - reče Andrea, a licem joj preleti osmjeh koji sam toliko volio. - Rekla sam ti, ne mogu se vezati, imam dijete ...

- Je li to zbog ovog? - upitam je i mahnem praznim rukavom ispred njenog lica.

- Ne budi glup! - otrese se ona. - Znaš da to nije razlog. Nisam spremna vezati se u ovom trenutku.

- Kad ćeš biti?

- Kakvo je to sad pitanje?

I tako iz dana, pitam, ona odgovara, ali ništa ne kaže, a moja žudnja raste i raste. Ljubazna je prema meni i to mi daje snagu, istrajnost. Uvijek mi se lijepo nasmiješi dok mi preporučuje neku knjigu. Živim za te osmjehe. Zbog toga mahnito čitam knjige i razgovaram sa Andreom o njima. Mnogo je pročitala i o svakoj knjizi ima mišljenje. Dok govorimo o knjigama, kao da sve drugo nestaje: postojimo samo nas dvoje i svijet mašte o kome razgovaramo i razgovaramo. Znam da me voli. Zar bi razgovarala sa mnom toliko, da joj nije stalo do mene? Mora da joj je stalo, siguran sam u to. Volio bih joj pružiti maštu o kojoj razgovaramo, ali ona ... kao da nešto čeka ... ne znam ...

... što misliti, čak ni sad, dok čekam autobus na ledenom pločniku, dok bura zavija i hladno je hladno, a ja, usprkos hladnoći, osjećam kako se znojim. Stišćem desnom i jedinom preostalom rukom "Browning" u džepu i to me smiruje. Lijevu sam ruku zauvijek ostavio na onom prokletom polju, kad … Tjeram misli … Gladim dršku pištolja, ulijeva mi snagu. Znam da ću izaći kao pobjednik u razgovoru sa Andreom, shvatiti će što osjećam, shvatiti će kako mora odgovoriti na silinu takvih osjećaja. Kakvo li je to uzbuđenje! Sve treperi u meni, drhtim od napetosti, od iščekivanja. Kojeg ću danas privesti kraju, jer dosta je bilo i previše je bilo čekanja. Ne želim više sam se buditi u noći poslije onog prokletog sna, koji mi svaki put otkine komadić duše i baci je na smetlište. Želim se radovati životu, buditi se uz voljenu ženu, sanjati nju i djecu, našu djecu, a ne ... siguran sam, kad bi ona ležala u noći pored mene, kako bi to spriječilo onaj ludi san da me posjećuje, vratio bi mi se mir, spokoj, i mogao bih ponovo uživati u mirnim noćima.

Autobus konačno stiže i puštam putnike da svi uđu u njega prije mene: ulazim posljednji i krećem na sami kraj autobusa. Hvatam ravnotežu hodajući uzdrmanim autobusom, koji se uključio u promet, ali ne vadim ruku iz džepa, nježno milujem sada već topli i vlažni metal. Vlažan je od mog znojnog dlana.

Noćas mi se prokleti san vratio, ponovo me posjetio, pa sam sjedio u krevetu, u hladnoj sobi i osluškivao šapat noći. Tihi krikovi umirućih. Stenjanje. I miris. Miris se krvi raširio lebdeći na ledenom zraku i draškao mi nosnice. Posegao sam rukom pod jastuk i zgrabio držak "Browninga", a miris je krvi, koji me izluđivao, nestao, nije ga više bilo. Bacao sam poglede na mjesto gdje je nekada bila moja ruka. Lijeva. Nema je, nestala je zauvijek. I sjećanje na onu divljačku bol, dok sam gubio ruku, ostajao zauvijek bez nje, ponovo je tu, u noći, u tišini, šapuće. Tresao sam se u krevetu, očekujući, napet. Ništa. Ništa se ne događa. Tišina. Tišina koju nisam mogao podnijeti. Sa pištoljem u ruci ustao sam i stao pored širom otvorenog prozora. Hladni je zrak naprosto udarao u mene, ali prijao mi je. Dočekivao sam ga sa zahvalnošću, dok je hladio moje vrelo i znojno tijelo. Polako sam se smirivao, prestajao misliti na raskomadana tijela, koja su letjela zrakom oko mene, jer onog su kobnog dana tukli po nama bacačima i topovima, a mi bili na prokletoj čistini, nigdje stabla da se skloniš, samo čistina, rasprostrla se ispred nas, a po nama se osulo plameno i podivljalo nebo ... i onda bol me okupala, čitava lijeva strana tijela urlala mi od boli, a zatim ništa, mrak, zaborav. Disanje mi se od zahuktalog polako smirivalo, postajalo mirnije, dok mislim na one dane provede u znoju, u bolnici, okružen pažnjom, a nikada se ne osjećajući toliko usamljen, napušten u svojoj boli.

Misao mi odleprša prema njoj, prema Andrei: da je ona pored mene, ne bi bilo ovog sna, ni mirisa krvi, ne bi bilo ničeg sličnog. Moram je dobiti, mora biti moja pod svaku cijenu.

Sa iznenađenjem shvaćam kako smo stigli ispred bolnice, pa izlazim sa ostalim putnicima. Palim cigaretu i čekam ispred bolnice. Čekam da se smirim, da me napusti nervoza. Želim biti miran dok razgovaram sa njom. Gledam gore, visoko prema trećem katu, gdje se nalazi knjižnica. Zurim u visoke prozore u nadi da ću ugledati njen lik. Nema je, sigurno sjedi za svojim stolom i čita neku knjigu.

Još jednom milujem držak pištolja, za sreću, to već godinama radim i krećem. I pomaže mi, smiruje me. Više nemam što čekati. Pištolj će mi donijeti sreću, osjećam.

Eno je, na njenom uobičajenom mjestu, smeđa joj kosa predivno sja na jutarnjem suncu, koje je upravo počelo prodirati kroz zatvorene prozore.

- Kako? - pita Andrea začuđena. - Pa nemaš danas seansu.

- Došao sam vidjeti tebe - kažem joj i milujem topli metal u džepu, crpim snagu iz njega.

- O, nemoj opet! - kaže Andrea molećivo. - Toliko smo puta to prežvakali.

Štrecnula me ta njena rečenica, ali ničim ne pokazujem povrijeđenost: biti ću miran, biti ću popustljiv. Neću se vrijeđati i pogotovo neću prasnuti.

- Znam da nisi ravnodušna - kažem joj i naginjem se preko pulta prema njoj. - Želim te pored sebe.

- Sad je dosta! - uzvikne ona i prvi je put vidim ljutitu, lice joj zažareno, a oči sijevaju. - Što ti je? Jesi li lud?

Po pogledu joj vidim kako je istog časa, kad je izgovorila rečenicu, shvatila što je rekla. I požalila. Možda čak i malo uplašila.

- Možda jesam - kažem joj mirno. - Ako voljeti nekoga znači biti lud.

- Ovo mora prestati! - reče Andrea i kreće prema vratima knjižnice, prema hodniku kojim prolaze medicinske sestre. - Ovo je prevršilo svaku mjeru. Moraš prestati sa time.

U hodniku, tik ispred vrata knjižnice, zaustavlja se jedan od bolničara i gleda radoznalo u nas. Osjećam njegov pogled koji me probada i čvrsto stežem "Browning", dlan mi je sasvim sklizak zbog znoja. Čitavo mi se tijelo nekontrolirano znoji.

- Imate neprilika? - pita bolničar Andreu. - Ovaj vam dosađuje?

Kao da me pljusnuo kad je rekao "ovaj". Gledam ga bijesno i tresem se. Tko je on? Što hoće? Zašto se petlja?

- Da, dosađuje mi - odgovori mu Andrea.

Gledam je iznenađeno i povrijeđeno: zar zbilja ovo doživljava kao dosađivanje?

- Čekaj malo ... - kažem.

- Što imate u ruci? - prekida me bolničar.

Gledam u njega sa nerazumijevanjem. Ne razumijem zašto to pita. Ne razumijem više ništa. Osim da gubim Andreu, da mi izmiče, nestaje, postaje nedostižna. I još više željena.

- Oružje! - kaže bolničar i korača prema meni. - Ima oružje!

Začuđeno i smeteno vadim ruku iz džepa, gledam u "Browning" koji mi je prijatelj, nije oružje, a bolničar me snažno udara po ruci i izbija pištolj iz nje. Ne boli me udarac, ali me boli Andrein vrisak. Koji odaje njen strah. Boji se. Zar se mene boji? Ne mogu to podnijeti. Ne mogu ...

- Htio je pucati u vas - govori bolničar, saginje se i uzima pištolj, sestre u hodniku me razrogačenih očiju gledaju, Andrea, moja Andrea vrišti, vrišti ...

Ne mogu to više podnijeti. Nikada je ne bih povrijedio, nikada! Ne Andreu! Sve krivo tumače! Svi ti vrišteći glasovi stopili se u jedan i urlaju u meni i odjednom znam kako više nikada, baš nikada neće prestati, uvijek će biti tu, u meni, i uvijek će urlikati i uvijek mi nanositi bol, a meni je dosta i boli i urlika koji je prate. Ne mogu više. Dosta je. Previše. I boli i urlika!

- Držite ga! - viče bolničar.

Ali ne može! Ni on ni nitko drugi. Ništa me više ne može zadržati, dok jurim snažnim koracima i bacam se u zrak, prema velikom prozoru i letim uz lom stakla u zagrljaj vječnosti, prema miru.

- Nije - odgovori Andrea na pitanje liječnika. - Nije nikada prije bio agresivan.

- Pa što se onda dogodilo? - pita liječnik. - Ulazi u biblioteku naoružan i prijeti i zatim se baca kroz prozor. I to je sve?

- Gospodine doktore! - pozove ga bolničar, onaj koji je oteo pištolj potencijalnom ubojici. - Molim vas, pogledajte.

- Što da pogledam?

- Pištolj nije pun - kaže bolničar tiho. - Nema metaka u njemu. Prazan je!

- Sve nerazumljivije i nerazumljivije - promrsi liječnik. - Ti ratni veterani! Tko zna što proživljavaju u svom duhovnom svijetu?

Nitko mu ne odgovori.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: