petak, 29. lipnja 2007.

U parku



U deset sati zazvoni telefon i Nea se osmjehne: sigurna je kako je zove Gloria, njena mlađa sestra, koja je postala majkom prije devet mjeseci i koja ni o čemu drugom ne razmišlja, osim o svom prvijencu.

- Dobro jutro, Gloria - reče Nea podigavši telefon sa kuhinjskog stola, za kojim je sjedila i pila kavu.

- Kako znaš da sam ja? - upita je Gloria.

- Postajem vidovita - našali se Nea. - A znam i zašto zoveš.

- Zašto?

- Pogledala si kroz prozor i ugledavši ovako sunčani dan - odgovori Nea smijuljeći se - pomislila si kako bi bilo lijepo sa djecom otići u park.

- Upravo sam to pomislila! - razdragano usklikne Gloria. - Dan je zbilja predivan i mom bi Ediju prijalo provesti dva sata na svježem zraku, među zelenilom. Voljela bih, kad bi i ti pošla sa mnom. Jesi li slobodna? Želiš li ići?

- Slobodna sam - odgovori Nea. - Za pola sata ispred parka?

- Dogovoreno!

Držeći za ruku sina, šestogodišnjeg Tomislava, Nea se nestrpljivo ogleda ispred ulaza u gradski park, rijetku oazu zelenila u betonskom sivilu. Osmjehne se kad na suprotnoj strani ulice primijeti Gloriu kako se pažljivo, napeto, ogledava i lijevo i desno i kad se sasvim uvjerila kako nema ni jednog vozila i kako je za pješake upaljeno zeleno svjetlo, energično pogura plava kolica u kojima je spavao mali Edi.

Promatrajući taj prizor, Nea se sasvim raznježi: starija punih deset godina od svoje sestre, gledala je na Gloriu kao na dijete, ali joj sad odjednom sine, kako je Gloria postala preko noći zrela i mlada dvadeset dvogodišnja žena svjesna svojih dužnosti i odgovornosti. Gdje nestalo ono derište? I kada?

- Izraz lica ti je upravo mačji - reče joj Gloria, prilazeći joj i dopuštajući da je starija sestra poljubi.

- Kako je mali princ? - upita, umjesto odgovora Nea i naginje se nad zaspalog nećaka, gledajući ga sa smiješkom.

- Proždrljivo - odgovori Gloria, a pjegavim joj licem preleti osmjeh.

Izmjenjujući najnovije vijesti koje su se ticale njihove obitelji, polako krenu pošljunčenom stazom, kroz park, napuštajući vrevu zahuktalog grada i uživajući u zelenilu oko sebe, pažljivo držeći na oku Tomislava, koji poskakuje nekoliko metara ispred njih, nestrpljiv da stignu na njegovo omiljeno mjesto, pored umjetnog jezerca u kojem su plivale ribe i kornjače, a koje je Tomislav voli hraniti.

- Danas nismo same - primijeti Nea, začuvši udaljenu dječju galamu.

- Sigurno je čitavi dječji vrtić prisutan - reče Gloria. - Sudeći po galami.

Bila je u pravu. Skrećući stazom izbile su na malu čistinu, ispred njih umjetno jezerce okruženo željeznom ogradom, a na ogradi načičkana djeca predškolske dobi, uzbuđeno se dovikuju i pokazuju prstima. Iza njih, stoje dvije mlade žene i nastoje obuzdati pretjerano oduševljenje djece.

- Kao ptice na žicama - primijeti Gloria.

Tomislav se sasvim odvoji od njih i pridruži hordi, a Nea i Gloria, zajednički gurajući kolica, smjeste se na klupu u hladovini stabala.

- Samo da ga ne probude - zabrinuto promrmlja Gloria.

- Pretvorila si se u brižnu majku - reče joj Nea. - Ponekad te ne mogu prepoznati.

Niže od njih, djeca se odjednom odvoje od ograde, ribe i kornjače prestale ih zanimati, pa se rasprše parkom u nekoj svojoj novoj igri.

- Nema Tomislava - primijeti Gloria.

- Ne brini - umiri je Nea. - Igra se sa svojim vršnjacima. Tu je negdje u blizini.

- Kako možeš biti tako mirna? - upita Gloria, mašući rukom iznad zaspalog djeteta u kolicima. - Ja to ne bih mogla.

- Morati ćeš naučiti - reče joj Nea. - Pa ne možeš ga neprestano imati na oku. Moraš im pustiti i malo samostalnosti.

- Znam to. - Gloria se osmjehne tražeći razumijevanje.

- I nije sam. Okružen je svojim vršnjacima. A ovi su pak pod nadzorom - nastavi Nea i pokaže rukom na dvije mlade žene, udaljene desetak metara. - Ništa se lošeg ne može dogoditi.

- U pravu si - popusti Gloria.

Opušteno čavrljaju, dok u njihovoj okolini odjekuju veseli i bezbrižni dječji glasovi, koji odjednom počinju drugačije zvučati. Sad su to visoki, pretjerano uzbuđeni glasovi.

- Bam bam! - viču djeca. - Bum bum!

- Taj nesretni rat - promrmlja Nea potištena. - Čak smo i djecu, naš novi naraštaj, zarazili njime.

Njen se Tomislav odjednom pojavljuje na vidiku. Udaljen je oko trideset metara, ali na njegovom je malom licu vidljiva velika uzbuđenost.

- Bum bum! - viče na sav glas i upire rukom u djecu oko sebe. - Bam bam! Mrtav si!

- Dragi bože! - tiho usklikne Nea. - Zar i on?

- Čuje od drugih - promrmlja Gloria.

Razdražena, odjednom više ne uživajući u sunčanom i toplom danu, Nea ustaje, maše rukom energično pozivajući sina.

- Tomi! Odmah ovamo! Tomislave!!!

Tomislav je konačno začuje, naglo se uozbilji, ukipi na mjestu. Trenutak se nesigurno ogledava, a zatim potrči prema majci.

- Odakle ti to? - pita ga Nea, pokazujući na veliki i zlokobno crni pištolj u njegovoj maloj ruci.

- Našao sam ga u grmu, tu, blizu.

- Bože moj! - usklikne zapanjeno Nea: tek sad vidi kako ta stvar u maloj dječjoj ruci njenog sina nije nikakva igračka. - Pa to je pravi pištolj!

Potišteno se vraćaju kući, nakon što su zaustavile prvog policajca kojeg su srele, predale mu oružje i ispričale događaj.

- Kakav doživljaj - reče Gloria, dok stoje na uglu ulice, gdje se moraju rastati, obje oklijevajući, tražeći utjehu jedna u drugoj, nakon doživljaja koji je obje uzrujao. - Sad ću se bojati i u park otići. Postoji li uopće neko sigurno mjesto?

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: