petak, 29. lipnja 2007.

Neke nove stvari



Nešto nije bilo u redu. Dario to osjeća svakom svojom porom, ali šuti, još nije spreman progovoriti. Još samo malo i pitati će je. Mora je pitati. Ne može, a da je ne pita.

Leži pored Blanke, netom su vodili ljubav, kao i mnogo puta do sada u svom petnaestogodišnjem braku, ali je ovog puta bilo drugačije. Ne zna točno što, ali se neka praznina uvukla između njih, između njegove Blanke i njega: razdvaja ih poput velikog i ledenog zida.

Osjeća Blankino nezadovoljstvo. Dobro, možda je nezadovoljstvo preoštro rečeno, ali svakako osjeća mlaku ravnodušnost. Nešto nije kako bi trebalo biti. Nekada je u ovakvim trenutcima, nakon vođenja ljubavi, držao Blankino tijelo čvrsto priljubljeno uz sebe, vitko, toplo, dok bi ona prebacila nogu preko njega i grickala mu uho. Dijelili bi osjećaj velikog zadovoljstva koji je lebdio nad njima poput ljubavnog pokrivača. I grijao ih. A sada ona mirno leži pored njega, mirno, nepomično, šutke, kao da nije živa. Ta ga misao ošine i odluči progovoriti.

- Reci - reče u tamu sobe: ponoć je upravo prošla, čuje otkucaje zidnog sata, koji dopiru iz dnevne sobe.

- Što da kažem? - upita Blanka, ali se ne pomakne.

- Ono što osjećaš da moraš reći.

- Ništa ne osjećam da moram reći.

Dario u mraku uzdahne: mogao je i znati da će sve ići onoliko teško, koliko je to moguće. Nestrpljivo, ali ne gubeći živce, Dario sjedne u krevetu, ispruži ruku i upali svjetlo. Okrene se prema Blanki i zagleda u njeno zarumenjelo lice, crne i upitne oči, pomalo umorne.

- Blanka, ne izigravaj - tiho joj reče, gledajući je uporno. - Zar se nismo dogovorili, još odavno, kad smo razgovarali o vjenčanju, kako ćemo uvijek biti iskreni jedno prema drugom. Brutalno iskreni. A ti sada nisi iskrena. Osjećam to. Znam to.

- Pretjeruješ - reče Blanka i čvrsto navuče plahtu sve do brade: još jedan pokret koji zapanji Daria, jer Blankine su grudi male, čvrste i ponosno prkose gravitaciji i ona ih je uvijek sa ponosom pokazivala.

- Ne pretjerujem - reče Dario. - I ti to znaš. Nisi iskrena.

Šutnja, još nelagodnije nego ona maloprije, polegne između njih, razdvajajući ih. Samo njihovo šumno disanje narušava mir spavaće sobe. Ali to njihovo disanje kao da podiže zid između njih i odjednom, Dario više ne može, ne želi trpjeti napetost. Pa zaboga, barem bi u krevetu morao djelovati sklad između bračnih partnera!

- Ovo je ipak previše! - reče on bijesno odgurnuvši plahtu i ustajući iz kreveta koji mu ne pruža toplinu. - Tvoje najmoćnije oružje!

- Što želiš reći? - upita ga Blanka.

- Znaš ti vrlo dobro! - odreže on, okrenut leđima i uzimajući frotirski ogrtač. - Svojom me šutnjom optužuješ, tjeraš me osjećati se krivim. A da ni sam ne znam zašto. Zašto ne progovoriš već jednom? Pun mi je nos tog uvrijeđenog pogleda poslije seksa, jer vođenje ljubavi, sudeći po kiselom izrazu tvog lica, nije ni bilo. Ponašaš se poput mučenice. Jesi li izgubila interes za dobru ševu?

- Ne govori gluposti - reče Blanka tiho. - I stišaj glas. Znaš kakvi su zidovi u ovim novogradnjama ...

- Ah! - Dario odmahne ljutito. - Uvijek besprijekorna Blanka. Jebe mi se što će susjedi reći! Ne zanimaju me susjedi! Zanima me naš međusobni odnos.

- Zbilja te zanima naš odnos? - upita Blanka, pa i ona ustane, gola, lijepa i poželjna. - Zbilja?

Dario je ljutito gleda, ali ne može, a da se ne divi njenoj ljepoti: trideset i sedam joj je godina, a na tijelu bi joj pozavidjela svaka dvadesetogodišnjakinja. Satovi provedeni u teretani, trčanje u prirodi, sve je to blagotvorno djelovalo na njegovu Blanku.

- Znaš da me zanima - odgovori joj tiše: zašto još više podizati napetost među njima? - Uvijek me zanima.

- Dobro - reče Blanka oblačeći kućnu haljinu. - Pođimo u dnevnu sobu, natočimo si votku i raspravimo to jednom za uvijek

- I to je sve? - upita Dario. - Samo to?

- Zar je to malo? - odgovori Blanka.

Sjede u dnevnoj sobi, svatko udobno zavaljen u svoju fotelju, televizija tiho mrmori, u rukama im čaše. Proteklo je oko pola sata i u tih je pola sata Dario doznao, kako je dopustio sebi luksuz koji nije smio dopustiti.

- Uzimaš me zdravo za gotovo - rekla mu Blanka na početku njihovog razgovora. - Uzimaš me uvijek na isti način i na istom mjestu.

- Uh! – Gledao je u nju sa nevjericom. - Što je to sad? Mislio sam da si zadovoljna.

- E, pa, nisam zadovoljna. Nestalo je uzbuđenja, sve se pretvorilo u rutinu. Nestalo je i uživanja.

- Čekaj malo ...

- Ne - prekinula ga ona. - Nije točno: ima uživanja, lijepo je to činiti sa tobom, ali je nekako ... predvidivo. I ne može me zagrijati. Učestvujem, trudim se, ali ne uživam kao nekada i ne mogu se unijeti u to kao nekad. Nešto nedostaje.

- I što predlažeš? - upitao ju je, povrijeđen, pomalo ljutit, ali najviše od svega iznenađen: bio je čvrsto uvjeren kako im je ljubavni život na zavidnoj visini.

- Pa ... - oklijevala je, dok je on napeto čekao - ne znam, nisam sigurna ...

- Ne može to tako - uporno je nastavio Dario. - Sigurno znaš što želiš. Sigurno si razmišljala o tome. Jesi li?

- Jesam.

- Reci. I ne oklijevaj više, boga mu!

Rekla mu je. Nije mogao vjerovati u ono što čuje. Iz onog što mu je Blanka objašnjavala, trudeći se govoriti mirno i smisleno, tiho i gotovo bez emocija, Dario je shvatio i zapamtio samo ovo: dosadilo joj se ševiti u krevetu i želi, silno to želi učini negdje vani, na nekom zidiću, doslovno na ulici, tamo gdje ih mogu vidjeti slučajni prolaznici.

- Želiš nešto novog doživjeti? - upitao ju je. - Naše su ti ševe postale dosadne i zamorne zbog svoje jednoličnosti.

- Ne znam - odgovorila je sliježući ramenima. - Ali znam, kako bih neke nove stvari vrlo rado dočekala.

- Ova je ulica dovoljno mračna - reče Dario - a ima i zidić pored drvoreda. Idealno je mjesto. Ovdje ćemo!

Ali nije bilo lako doći do tog trenutka. Punih je pet dana u Dariu kuhalo i ključalo, bijes je smjenjivala tuga, pa ponovo bijes i na kraju je pomislio, što, pa zašto ne? Ako će to popraviti njegovu bračnu sreću, zašto ne? A počelo ga i draškati uzbuđenje. Možda će biti sasvim dobro? Možda se iznenadi?

Prije dva dana, dok je pio kavu u uredu i zurio kroz prozor u sivo nebo, daleko mu sjećanje bljesne, vrati se odjednom, iznenada. I Dario se sjeti kako su to učinili onog davnog ljeta, na svom bračnom putovanju, kad nisu mogli dočekati da stignu do svog hotela, pa je pritisnuo Blanku uz zid, ljubio je i ljubio, dok ona nije sasvim malo iznenada poskočila i obavila mu noge oko struka. To ga je raspalilo. Držeći stražnjicu Blanke, čvrstu i uzdrhtalu, lijevom rukom, i neprekidno je ljubeći, desnom je sunuo dolje, prema njenom međunožju, zgrabio minijaturne gaćice, koje je ona tog poslijepodneva ispred njega obukla i jednim ih snažnim trzajem povukao. Šum rasparanih gaćica natjerao ga je na drhtanje, a iz Blanke izmamio uzdah, koji je govorio o njenoj želji.

Sad je ona sunula rukom dolje, u njegovo međunožje i uvela ga u sebe i istog je trenutka zaplovila na vrhu vala, jednom, drugi put, treći put. Prosuo se u njoj vrlo brzo, nije prošlo ni dvije minute, omamljen i izazvan njenim vrhuncima.

- Dario, Dario - prošaptala mu je u vrat, još uvijek stežući ga nogama oko struka, ali joj stisak sada popuštao - još nikada nije bilo ovako!

Sjetio se tog davnog događaja sada, dok joj pokazuje zidić ispod stabala, pored ceste, na kojeg se žele nasloniti dok vode ljubav. Jeli moguće, da je Blanka sve ove godine priželjkivala ponoviti onu pustolovinu iz njihovih mladih dana? Ako je to istina, zašto onda ... zabrani sebi daljnje razmišljanje. Sad je ovdje i učiniti će to. Za spas svog bračnog života. I za svoje zadovoljstvo, pomisli na kraju, dok otvara vrata automobila i izlazi iz njega. On, poštovani član zajednice ide prema zidiću na kojem će poševiti svoju isto tako poštovanu družicu, sa kojom posjećuje teretane, teniska igrališta, sa kojom pije samo na posebnim mjestima, ljetuje u egzotičnim krajevima, druže se samo sa odabranima, sa elitom, u koju i oni spadaju, zarađuju i više nego dobro, ali kojima sve to nije dovoljno i koji se moraju poševiti u noći, na zidiću, pored drvoreda, poput skitnica, ne bi li ponovo pronašli svoju izgubljenu strast, koja im pružala sreću, koja ih spajala i hranila. Držala ih zajedno.

Parkiran na pločniku, između dva stabla drvoreda, automobil nije djelovao izgubljeno: nešto dalje, oko trideset metara, bilo je još parkiranih kola.

- Dođi - šapne Dario, hvatajući Blanku za ruku i vodeći je kroz mrak.

Blanka ga prati, osjeća njegovu uzbuđenost, a i sama je uzbuđena. Noge joj bljeskaju u mraku, jer na sebi ima kratku suknju i ništa više. Ni čarape ni gaćice. Odlučila je da je tako najbolje i sada, dok se približavaju zidiću, zna kako je dobro odlučila, jer žar je lovi, tijelo joj gori i jedva čeka trenutak, kad ...

- Penji se! - tiho zapovijedi Dario, hvata je za bokove i podiže u zrak: Blanka mu pomaže laganim skokom i čas kasnije sjedi na zidiću raširenih nogu.

- Dođi! - promuklo mu reče.

Njišu se u zanosu, ali Dario, iako mu uživanje i uzbuđenje preplavljuje napeto tijelo, jednim svojim dijelom ostaje hladan, oprezan. Gleda u Blankino lice i osluškuje njeno uzbuđeno i šumno disanje i vidi kako joj se oči šire i šire i postaju ogromne i upravo kad pomisli kako je Blanka na vrhuncu, začuje šum iza sebe.

Nije se uspio ni okrenuti, a udarac u vrat, odmah ispod lijevog uha, snažan i nemilosrdan, zadan sa namjerom da teško povrijedi, odvoji mu tijelo spojeno u ljubavnom grču i padajući, dok mu crnilo pomračuje svijest, začuje Blankin vrisak, ali ništa više ne može učiniti, jer sad ga nogama udaraju njih trojica, četvorica, mnogo njih, previše je cipela, udarci padaju, a on se nemoćno grči, dok u jednom trenutku ne utone u milosrdnu nesvjesticu, koja ga pošteđuje bola, kako fizičkog, tako i duhovnog. Za sada.

Ispituju ga. Neprestano ga ispituju. Koliko ih je bilo? Je li što vidio? Zapamtio? Bar neki djelić. Bilo što. Pa morao je bar nešto vidjeti, zapamtiti.

Šuti. Ne odgovara. Razmišlja. I plače. Blanka je rekla osam, njih je osam bilo. Čuo je to onu noć, kad se konačno osvijestio, ponio onemoćalu i uplakanu Blanku u kola, dovezao se ispred bolnice samo snagom volje, prisiljavajući se da ponove ne utone u nesvijest.

Osam. Tako je rekla Blanka. Njih je osam silovalo Blanku, a njega umalo na smrt pretuklo. Osam. Taj mu broj zlokobno uvijek iznova odjekuje u duši. Osam.

Eto, što su nam donijele neke nove stvari, misli i zuri u strop i ponovo i ponovo proživljava ludilo. Osam.

Liječnici mu govore kako je Blanka dobro, kako će se oporaviti, potrebno je vrijeme ... Osam.

Ali Dario zna, kako protok vremena neće ublažiti njegovu tugu za izgubljenom Blankom. Jer ona više nije njegova. Kako bi mogao ... Neprestano bi mislio na njih osam, kako rokću i sline po tijelu koje je on obožavao, a koje su oni ...

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: