petak, 29. lipnja 2007.

Klupa



Polako, krajnje oprezno, Matija korak po korak, pomažući se štapom, svojom trećom nogom, kako voli govoriti u šali, prijeđe preko ceste, dok na semaforu blješti zelenilo, pod toplim jesenjim zrakama sunca. Dok se približava suprotnom pločniku, baca nepovjerljive poglede prema nabujaloj rijeci saobraćaja i uvijek iznova odmahuje glavom na tu limenu paradu koja se svakodnevno odvija pred njegovim očima. Ispušni plinovi, kakofonija zvukova, brza kretanja prostorom, sve vrije, grad diše ubrzano, ludim ritmom.

Matija, osamdesetogodišnjak, sada na drugoj strani, još je jednom uspio prijeći opasnu zonu u kojoj vladaju limene razdražljive zvijeri, olakšano odahne, pa zavije prema obližnjem parku. Što dalje od buke, što dalje od smrada, koji se, kako se Matiji čini, nepodnošljivo širi na sve strane.

- Mora da smo ludi - mrmlja sebi u bradu, dok pažljivim koracima korača pošljunčenom stazom, koja ga vodi do omiljene klupe u parku, male zelene oaze, oaze mira - kad dobrovoljno živimo u ovom ludilu. Smrad i buka oko nas! Ni na trenutak nas ne napuštaju! Uvijek i u svakom trenutku nas tiraniziraju. Zaboravili smo što znači udahnuti čisti zrak, zaboravili smo što nam duši znači ljekovita tišina.

U prolazu ga pogledaju dva dječaka, gurkajući jedan drugog laktima u rebra: starac razgovara sam sa sobom. Ma vidi ga samo!

Matija, duboko zamišljen u svoje misli, ni ne primijeti ih. Primijeti jedino to, da je stigao do klupe, njihove klupe. Na kojoj nema nikog. Nema Njegovog prijatelja Ante. Ne vjerujući samom sebi, jer Ante ga je čekao svakog jutra točno u devet na ovoj istoj klupi već preko jedne decenije, Matija se ogleda, ali Ante zbilja nema. Klupa odiše ravnodušnim sivilom i Matija, blago uznemiren, polako se spusti na nju.

Gleda golubove. I dokone šetače. I njihove pse. Zatim posegne rukom i iz džepa jakne izvadi "Novi list". Ugodno i dobro mu poznato šuštanje podigne mu duh. Radoznao, otvori stranicu koju je uvijek među prvima otvarao. Stranicu na kojoj se nalaze osmrtnice. Brzim pogledom preleti preko mnogih imena, preko fotografija i uz uzdah olakšanja, jer nije ugledao ničije poznato ime, ničije poznato lice, udobno se namjesti, prekriži noge, pripremi se za užitak čitanja novina na toplom jesenskom suncu.

Još jedna tvrtka prelazi u ruke krupnog kapitala. Kasne plaće više od tri mjeseca. Opljačkana pošta. Potpisan sporazum sa...

Sa uzdahom nerazumijevanja, žaljenja i razdražljivosti, Matija odloži novine na klupu, ni ne potrudivši ih složiti. Leže raširene, kao da svojataju klupu.

Što se dogodilo, pita se Matija i sijede, gotovo bijele obrve mu se mršte. Lice mu svježe izbrijano podrhtava. Ne razumije ovaj svijet, više ništa ne razumije. Kako je moguće da prodaju... Kako? Kojim pravom? Zar je to njihovo? Koliko je samo on svojih plaća dao za bolje sutra. Sjeća se raznih samodoprinosa i sjeća se kako je uvijek rado zaokruživao ono ZA, bez žaljenja, uvjeren kako je to mala i zanemariva žrtva za bolje sutra. A ovi sada sve rasprodaju. Što se dogodilo u svijetu, da je odjednom prestao biti prepoznatljiv, da se u njemu više uopće ne snalazi, da ga ne razumije? Pitanja …

Briše nos velikom i plavom maramicom i škilji na oku ugodno zelenilo oko sebe. Pažljivo gleda na sve strane: možda će Ante ipak stići. Sa nekim sasvim normalnim razlogom svoga zakašnjenja. Ali je Matiju strah, kako nikada više neće vidjeti svog prijatelja Antu. Isto se dogodilo već nekoliko puta. U početku njihovog sastajanja na klupi, bilo ih je petorica. Čitav su radni vijek proveli zajedno, njih petorica. Prijateljevali. Sad su ostala dvojica. Ako jesu. Nije više siguran. Ni u što više nije siguran.

U trenutku kad pokušava ustati, Matija osjeti lagani udar, zamagljenje, bol, ali nekako dobrodošlu i uopće joj se ne opire. Napola padajući vraća se u sjedeći položaj i podiže ruku prema očima: malo mu se zamaglio pogled, možda, ako protrlja oči ...

- Gospodine - pita ga zabrinuta mlada majka koja gura kolica ispred sebe sa gugutavom bebom, i koja zastaje pored klupe - je li vam dobro?

Dobro mi je, misli Matija, ali mu riječi ne silaze sa poplavjelih i uzdrhtalih usana. Uskoro će mi biti još bolje.

- Gospodine! - viče mlada žena i ogleda se u panici. Ali nema nikog da joj pomogne.

Nemoj, želi joj reći Matija, ali njegove je umorne oči samo gledaju sa zagonetnim smiješkom, koji još više plaši mladu ženu. Nemoj se uzbuđivati, nemaš zašto. Sve je... Posljednjom snagom Matija podiže pogled prema Suncu: želi ga još jednom vidjeti, osjetiti njegovu toplinu na licu.

Sjedokosa glava mu pada na grudi, iz grla mu izlazi jedva čujni šum, zrak šišti potiho, zatim lagano, ne ometajući nikoga, baš onako kako je i živio, nenametljivo, sa pogledom u očima koji mladu ženu moli za oprost, Matija klone sasvim, polegne na klupu i zatvori umorne oči, dok mu grčevit osmjeh bola, zastao ukočen u uglu usana.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: