petak, 29. lipnja 2007.

Voljeti i samovati



Iris se ponosno zagleda u malo i slatko remek-djelo svojih ruku: čokoladnu tortu, prvu koju je samostalno ispekla u svom mladom životu. Bijeli je trag šlaga lijepo odudarao od tamne boje torte, a broj 83, kočio se u sredini slastice. U početku, Iris nije znala, bi li postavila brojku u sredini torte, ili bi je diskretno izbjegla, ali se tada prisjetila, kako njen djed nikada nije pokazivao želju za skrivanjem svojih godina, pa odluči da ni ona neće to činiti. Ponosno će ih istaknuti.

Iris je ustala već u pet, još po mrkloj noći, da bi torta na vrijeme bila gotova: danas je njenom djedu rođendan i ona ga silno želi obradovati slasticom, za koju je znala da je djed voli. Iris je bila i ostala djedova mezimica, znala je to i bilo joj milo, bez obzira što je njen djed imao još troje unučadi. Jedina djevojčica, između dječaka, osvojila je djeda od prvog dana, kako je glasila obiteljska priča.

- Dobro izgleda - iza nje progovori Dani i malo je uplaši: zajedno su živjeli tek nešto više od tri mjeseca i Iris se još uvijek trzala na njegovu iznenadnu pojavu.

- Ne govoriš to samo tako? - upita Iris i pogladi ga po licu: neprestano se dodiruju, jasno joj, ali nešto je nagoni na to, ne može se suzdržati, a i beskrajno uživa u tim intimnostima.

- Sasvim sam ozbiljan - Dani joj reče, zagrli je i privine na svoje široke grudi: oko dvadeset centimetara viši od Iris, koja je i sama dovoljno visoka, čini se pravim divom. - Djed će ti biti i više nego zadovoljan.

- Ozbiljno to misliš? - upita ga ona, sretna, nasmijana i privijajući se uz njegove široke grudi, osjećajući njegov široki dlan na svojoj napetoj stražnjici, koja podrhtava pod njegovim dodirom.

- Sasvim ozbiljno - odgovori Dani. - A i ovo mislim sasvim ozbiljno.

Njegova ruka sune i zgrabi je za stražnjicu, stisne je gotovo na samoj granici bola, okrene Iris licem prema sebi, uživajući u njenom pogledu koji se počeo mijenjati, tamniti, kao i svaki put, kad bi otpočinjali sa ljubavnom predigrom.

- Ti si prostak! - reče mu ona u uho, propinjući se na prstima.

- Znam - odgovori Dani, podigne je sa lakoćom koja ju je uvijek iznova iznenađivala, pa ponese u spavaću sobu. - I ponosim se time.

- Budalo jedna! - reče mu ona, spuštajući glavu na njegovo rame, prepuštajući se njegovom snažnom zagrljaju.

U tom su trenutku, prve zrake izlazećeg sunca, obasjale čokoladnu tortu, zaboravljenu na stolu, u kuhinji.

Stevo, djed Iris, starac koji upravo danas slavi rođendan, pogleda sa željom u cigaretu, ali se suzdrži: još nije vrijeme. Sam je sebi nametnuo pravilo: cigareta tek svakih devedeset minuta. Dugačkih devedeset minuta. A ova mu se posljednja dva dana baš puši.

Od onog trenutka, kad je doznao za smrt najboljeg mu prijatelja Branimira, neprestano ga mori neobuzdana želja za cigaretom, ali ostaje čvrst, nepokolebljiv, jer smrt je u njegovim godinama bliska pratiteljica, nekako poznata, očekivana. Očekuje se radoznalo, bez straha.

Nije se previše iznenadio, kad mu je jučer prije sedam sati odjeknulo zvonce na vratima. Bio je siguran kako je to Branimir, svratio do njega na jutarnju kavu, pa će zajedno u laganu šetnju, pod blagim jesenjem suncem do obale, gledati brodove.

Ali nije bio Branimir, već Branimirov sin, visok i mršav pedeset i petogodišnjak, blagog pogleda.

- Došao sam vam reći - rekao mu blago i zbunjeno i očito se ne snalazeći u ulozi koju mu je nametnuo život - da je tata noćas umro u snu. Prolazio sam pored vaše zgrade i sjetio se ...

Ostalo ga Stevo nije ni čuo pravo kako treba: razumio je smisao izrečenog, ali ni za što na svijetu ne bi mogao ponoviti njihov kratki i zbunjeni razgovor. Ostavši sam, nije znao što učiniti: Branimir mu je bio najbolji i jedini prijatelj. Ostali su bili poznanici. A i oni su većinom mrtvi. Ostao je sam. Potpuno sam. Ovog puta neopozivo sam.

Dok je sjedio za kuhinjskim stolom i vrtio nezapaljenu cigaretu između prstiju, njegov mu se život odvijao pred očima: gotovo da je pojedine prizore mogao doslovno vidjeti.

Bogat život, prilično buran. Svega je tu bilo. I dobrog i lošeg. Više dobrog. Uživao je u životu.

I ta ga misao, kako je uživao u životu, odjednom probode poput oštrog i otrovnog mača, jer odjednom shvati kako više ni malo ne uživa u životu, ne mari za njega, čeka smrt, priželjkuje smrt, želi se pridružiti njima, onima koje je za života volio, jer većina i jesu mrtvi. Njegovo je mjesto uz njih, ma gdje to bilo. Pripada mrtvima, ne živima.

I motajući tu misao u sebi i razgledajući je sa svih strana, Stevo zapali cigaretu, nakon točno devedeset minuta od prve cigarete tog jutra. Sine mu kako je sve to besmisleno: može pušiti koliko ga volja, koliko hoće, zar nije u konačnosti to svejedno?

Sada, u devet ujutro, Stevo zapali cigaretu i sa njom u ustima, dok se dim podizao prema njegovoj sivo-bijeloj podužoj kosi, krene prema vratima, oblačeći lagani mantil: jesenji su dani neuobičajeno blagi i nije mu potrebno ništa drugo.

Na ulici duboko uzdahne i okrene se onu stranu iz koje je uvijek dugi niz godina dolazio njegov prijatelj Branimir. Ovog ga jutra nema i Stevu ošine misao, kako se više nikada neće sresti sa njim.

Žena mu je umrla još prije dvadeset i četiri godine, djeca poženila, otišla, osnovali svoje obitelji i živjeli svoje živote i Stevo odjednom postane bolno svjestan činjenice, kako je smisao svog života nalazio u prijateljevanju sa Branimirom.

Pognuvši žalosno ramena, pogleda uprtog u sivi i jednolični asfalt, jer i onako ne mora gledati oko sebe, nikoga poznatog neće sresti, Stevo se uputi prema obali, da pogleda koji brod, bude li ima sreće, da se prisjeti svojih mladih dama, kad je ...

- Dosta bi bilo, pohotniče! - uzvikne Iris, iskoprca se iz kreveta i zaprijeti šaljivo prstom Daniju. - Ne možemo provesti čitav dan u krevetu. Iako bi ti to volio.

- A ti ne bi? - odvrati on. - A i subota je.

- Bezobrazniče jedan - sretno mu odgovori ona, uz kikot. - Hajde, idemo na tržnicu, malo prošetati, a poslije podne kod djeda.

- Moramo li?

- Što, moramo li? - upita Iris. - Prošetati ili kod djeda?

- Oboje - odgovori on, ali već ustajući i hodajući gol prema njoj.

- Ne budali - reče mu ona. - Biti će nam lijepo sa djedom. Nije on dosadan starac, vidjeti ćeš. Ne moraš se toga bojati. Jako je pametan i prijazan. Dopasti ćeš mu se ... Idemo pod tuš.

- Konačno nešto što me privlači - reče Dani, grleći je i vodeći je prema kupaonici.

Noseći kupljene namirnice, raspoloženi kupovinom i slobodnim danima ispred njih, Dani i Iris pretrče ulicu i upute se prema Korzu i prema svom omiljenim kafiću. Iris nastoji održati korak uz Danija, koji grabi dugim koracima, brzo i neumoljivo. Voli taj njegov korak, Voli sve što se tiče njenog Danija.

Kad joj je prije šest mjeseci predložio da se useli kod njega, mislila je da će umrijeti od sreće. Odmah je pristala, ali tražila je samo malo vremena, da pripremi roditelje na svoju odluku. Jer odlučila je odmah istog časa i nije joj žao. Uživa u svakoj sekundi pored svog Danija, a on je pažljiv da pažljivije biti ne može.

Sjede na jesenjem suncu, uživaju u kavu, u žamoru gostiju i prolaznika koji dokono, lijenim subotnjim koracima šeću pored njih.

- Sretna sam! - izvali Iris odjednom, a da ni sama nije znala kako će to reći.

- Jesi li? - upita je Dani, pruži ruku, stegne njenu malu šaku, čvrsto, bez grubosti. - Drago mi je, mala moja.

Gledaju se i osmjehuju jedno prema drugome. Potpuno su odsječeni od rijeke ljudskih tijela, koja neprekidno sa žamorom prolazi pored njih.

Nešto prije podneva, Stevo osjeti umor i poče se polako vraćati kući. Kao što je i očekivao, nikoga nije sreo. Nema više poznanika. Ostao je sam. I rodbina mu živi u drugim gradovima, jedino je njegova miljenica blizu, u njegovom gradu. Sad je to mlada žena, zaljubljena, koja živi punim život, a tako i treba biti, ali će za njega zauvijek ostati ona mala i silno radoznala djevojčica, kojoj je nekada davno odgovarao na bezbrojna i radoznala pitanja. Ona će ga danas posjetiti, ona i njen muž ... ne, ne muž, nego dečko, ljubavnik, da nazove to pravim imenom. Vrijeme ... neumitno teče i sve mijenja, sve mrvi pod svojom težinom koju ne osjećamo, ali koja je tu i koja neprekidno pritišće naše živote.

Mora malo počistiti po stanu, ne želi da zateknu nered: njemu ne smeta, navikao je, ali oni ... Eto, ima posla dok mu gosti ne dođu, što je dobro, jer kad si zauzet, ne misliš previše. A njegove misli ...

- Molim još čašu vina i više mi ništa ne treba - reče Dani, pružajući čašu prema Iris: između njih prazni tanjuri. - Bilo je i više nego dobro. Bilo je sjajno! Prvorazredna klopa.

- Daj, ne pretjeruj!

- Ne pretjerujem!

- Uvijek pretjeruješ?

- Misliš? - upita on podigavši obrve. - Hoćeš li smatrati pretjerivanjem, ako zaželim da zajedno malo prilegnemo, pa kasnije, možda ...

- Pohotniče! - reče Iris sretno: ponosna je što je Dani toliko želi i uživa u toj činjenici i ne može joj se načuditi. - Samo na to misliš.

- Postoji li nešto drugo? - upita je Dani.

Gledaju se preko stala i osmjehuju jedno prema drugome. Osmjesi ih spajaju i odvajaju od ostatka svijeta.

Stevo se ogleda po dnevnoj sobi: čini mu se kako sad mnogo bolje izgleda. Pokupio je sve razbacane novine, posložio knjige, ispraznio pepeljare i oprao ih, otvorio širom prozore i dobro prozračio stan. Čitava ga je ta neuobičajena aktivnost izmorila. Tuš, potreban mu je tuš. Osvježiti će se i moći ... moći što? Prošle je godine sa njim bio njegov prijatelj, pa su zajedno izašli u noć, na piće, na simboličnu proslavu. Ove ga godine nema pored njega: prekosutra mu je pogreb, napustio ga je zauvijek, jedini prijatelj.

Sam, odjekuje u duši Steve, dok stoji ispod tuša i pušta da voda odnosi umor sa njegovog tijela, ali voda ne uspijeva odnijeti bolne misli, ostavlja ih u njemu, teške, a postaju sve teže.

- Daj se uozbilji - reče Iris: stoje ispred djedova stana i Dani je ljubi, kao da ovog poslijepodneva, a i jutra, nisu vodili ljubav. - Budi pristojan sada, molim te. Ostavi dobar dojam na djeda. Jako volim starca.

- Ne brini - umiri je Dani, odmakne se od nje. - Hajde, pozvoni!

- Da dođem do daha - reče ona. - Ne želim da me vidi zadihanu, bez daha. Želim djelovati pristojno.

- Djeluješ pristojno - umiri je Dani. - Ništa ne brini, djeluješ poput prave dame, baš kao da se prije dva sata nisi ...

- Oh, šuti, vrag te odnio! - smijući se reče Iris. - Nikada ne prestaješ! Sve mi se čini, kako i ne možeš prestati.

Umjesto odgovora, Dani pruži ruku iznad njenog ramena i pritisne zvonce, dugo, a lice mu krajnje ozbiljno, što Iris nagoni na smijeh, koji nikako ne može zaustaviti, pa se smije i u trenutku kad im djed otvara vrata.

Otišli su. Ma koliko da se raduje svakoj posjeti svoje unuke, Stevo osjeća olakšanje. Razgovarao je sa njima, smijao se, pio kavu, ponudio ih sendvičima, mladog muškarca viljemovkom, koju mu je poklonio Branimir i dok je gledao u zelenkastu bocu punu plemenite tekućine, jedva se suzdržavao da ne zaplače. Tortu je razrezao, izigravajući veselje i pojeo samo jedan komadić od svoje kriške: ostalo je ostavio na malom tanjuriću, pa i dalje stoji na stolu, zaboravljeno, nepotrebno. Baš kao što je postao i njegov život.

- Kako ti se čini? - upita Iris, dok koračaju osvijetljenim ulicama grada: noć se spustila odavno.

- Normalno - odgovori Dani. - Malo smušeno, ali ne zaboravi njegove godine.

- Svejedno ću ga sutra nenadano posjetiti - odluči Iris odjednom. - Proganja me osjećaj kako nešto krije od mene.

Stevo pogasi svjetla, pa se zavali u fotelju, upali televizor i pripremi na još jedan glupi subotnji film, koji mu neće uspjeti odvratiti pažnju od sive svakidašnjice. Ali što druga da radi? Kako provesti večer? Pobijediti noć? Dugu i crnu, koja se neumoljivo pruža pred njim. Želi li je pobijediti? Ili ući u nju, sroditi se sa njom, postati zauvijek dio nje?

- Predivno mirišeš - reče joj Dani u kosu: leže na kauču, obučeni u trenirke, jedno pored drugog i nemarno prate film koji se vrti.

Iris se privija uz Danija i željno dočekuje njegove poljupce, koji odnose u zaborav i film i sve ostalo oko njih: sve prestaje postojati, osim njihove želje.

Oklijevajući, Iris iz torbe izvuče svežanj ključeva i potraži onaj koji otključava vrata djedovog stana. Već pet minuta zvoni, nitko joj ne otvara i ne želi više čekati, mora ući.

Odlučno otključava vrata i zakoračuje u stan: začuje čudne zvukove, ali odmah shvati kako dopiru sa televizora i osmjehne se. Ona se brine, a njen djed uživa gledajući televiziju.

- Djede! - vikne glasno. - Došla sam te pozdraviti.

Nema odgovora. Sa zebnjom, koja se istog časa vratila i ponovo uselila u nju, Iris uđe u dnevnu sobu i ugleda kako joj djed spava u fotelji ispred televizora. Ali odmah zatim, obuhvativši pogledom stol, na kome se nalazi torta, upotrijebljeni tanjuri, pa čak i onaj komad torte od čijeg je dijela njen djed pojeo samo komadić, shvati kako starac spava, snom koji je priželjkivao i koji nikada ne prestaje.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: