petak, 29. lipnja 2007.

Mobitelske laži



Moj mi je stari, u mojim dječačkim danima, dok bi sjedili pod vrelim suncem, a čamac se blago ljuljuškao u prastarom ritmu valova, i dok bi čekali da riba zagrize, utuvljivao neke životne činjenice u moju mladu i tvrdu glavu. Naravno, onako kako ih je on doživljavao, jer drugačije i ne može biti. Kao da ga i sada čujem kako govori onim svojim napuklim glasom, dok briše znoj sa lica.

- Sine, u ženama ti spavaju sami vragovi: nikada im ne smiješ potpuno vjerovati. Svaka žena, pa i ona najbolja, najviše voli sebe i svoje zadovoljstvo, a ono što joj nakon toga preostane, dati će tebi. I upamti dobro što je rekao stari i dobri Konfucije!

- A što je rekao, tata? - pitao bih svaki put, iako sam to čuo milijun puta, svaki put kad bi pošli na pecanje, a što je bilo gotovo svake subote.

- Stari i pametni Konfucije je rekao: "Zmija ujeda. Žena grli i ujeda u isto vrijeme". Upamti to, sine i nikada, baš nikada, nemoj sasvim i bezrezervno vjerovati ni jednoj ženi. Sa time ti je taj pametan čovjek htio reći, kako ženi valja vjerovati baš kao i zmiji. A znaš li koliko se vjeruje zmiji?

- Znam, tata! - ponosno bih odgovarao i gledao u njega sa divljenjem. - Ni malo se ne vjeruje zmiji!

- A ženi? - pitao bi moj stari sa cerekom na licu.

- Još i manje! - viknuo bih ja, a stari bi prasnuo u gromoglasan smijeh, dok bih se ja nadimao sretan i ponosan, jer sam prouzročio ovu erupciju veselja: moja je to zasluga.

Prisjećam se tih dalekih dana, dok je gledam kako žuri, pogledava na sat i ubrzava korak. Nisam poslušao starog i sad patim zbog toga. Zbog toga je i pratim, potajno, naravno. Moram otkriti istinu. Ma kakva bila. Sve je bolje od ove patničke neizvjesnosti, koja me polako, ali sigurno, mrvi, rastvara i pretvara u kreaturu, mene, ponosnog muškarca.

Istina, zaljubio sam se u nju, iako mi je razum od samog početka svrdlao po mozgu bolno, šapućući mi riječi koje nisam želio čuti. "Nemoj, nikako nemoj...živi bez nje...živi kao i do sada...nemoj...". Nisam poslušao razum, nisam poslušao nagon, popustio sam želji, a znam da nas želje čine robovima i nesretnima. Ali bila je toliko nesavršeno lijepa, da nisam mogao skinuti pogleda sa nje. Očarano sam je gledao kako mi prilazi, onaj prvi put, kad smo se sreli, upoznali...

...na zabavi koju je priredio zajednički poznanik, gledam je i ne mogu odvojiti pogled od nje: visoka, crnokosa i zelenih očiju, ne toliko lijepog lica, koliko zanimljivog, veoma izražajnog.

- Ja sam Nina - reče mi i osmjehne: zubi bljesnu i primjećujem jedan nepravilan: ništa na njoj nije bilo savršeno, ali sve je odisalo šarmom. I to me opilo!

Razgovaramo i slušam je pažljivo, ima misli koje mi se dopadaju i malo kasnije, ohrabrim se i pitam:

- A da kidnemo na neko mirnije mjesto?

- Mislila sam - kaže ona i stavlja svoju malu ruku u moju šaku - kako nećeš nikada pitati.

Ima pravo, pomalo sam bojažljiv, ali kako vrijeme teče, a mi se kupamo u ljubavnim slastima, moja se bojažljivost topi poput sladoleda na vrućem suncu. Otvaram se, kako se nikada ni jednoj ženi nisam otvarao. Nina je za mene alfa i omega! Dan počinje sa mišlju na nju i isto tako završava. Sve je beznačajno bez Nine. Svaki je doživljaj dragocjen, ako je doživljen sa njom.

Samo je jedna smetnja mojoj sreći, još uvijek se ne usuđujem reći: našoj sreći. Nina živi i radi u drugom gradu, pa nismo stalno zajedno. Viđamo se vikendima, kad ona može doći, poneki vikend ne dođe i tada osjećam usamljenost i to je novost mog života. Nikada prije nisam osjetio usamljenost. Toliko je toga zanimljivog u danu, kako onda osjećati tako nešto? A sada … Pogled na život mi postaje drugačiji: želje se rađaju, a da ni ne shvaćam kako. Pomišljam na zajednički život sa Ninom. Život sa nekim čini mi se primamljiv, ali ga se pomalo i bojim. Ono "mi", nekako mi zvuči čudno, daleko, strano, pomalo ga se i bojim, zazirem od njega. Živim sam, uvijek sam živio sam, a sad... Nina mi se smije: možda sa pravom. Ona ima iskustva, živjela je sa muškarcima prije mene, dijelila intimnosti koje su za mene još uvijek tabu.

Neke mi se intimnosti sviđaju: volim se probuditi rano ujutro, osjetiti njeno golo i toplo tijelo pored sebe. Polako, pažljivo se uspravljam i namještam tijelo u polusjedeći položaj: gledam je kako spava, lice joj opušteno, tiho hrkanje se otkida sa malenih usana i volim je. Preplavljuje me nježnost i znam, na sve sam spreman, samo da sačuvam ovo iskustvo, ovaj doživljaj, za još mnoga i mnoga jutra...Radim grešku: previše želim, a previše bilo čega nije dobro. Ali takav sam: kad volim, volim svom snagom, toliko snažno, da čak i samog sebe uplašim. Znam kako i ona to osjeća i čini mi se, pomalo zazire od toga, ali joj i godi, uživa u tome, znam to, vidim to po njenom nadmoćnom smiješku kojim me promatra. Ne marim, volim je i time je sve rečeno.

Klupko se sreće odmotava i toliko je lijepo da to više ni ne mogu vjerovati: čini se poput sna. Ali ubrzo dolazi buđenje: mobitel zvoni i vidim da Nina zove. Sretnim se glasom javljam:

- Tu sam, ljubavi!

- Ljubavi moja - odjekuje mi njen daleki glas u uhu. - Imam ružnu vijest: ne mogu doći ovaj vikend. Obaveze neke moram ...

Riječi mi njene gube smisao i samo mislim o tome kako je neću vidjeti, neću držati u naručju, neću ...ali tada stišćem zube, pa i srce i veselo kažem:

- Ne brini, ljubavi. Idući vikend! Izdržati ćemo: mi smo jaki, je li?

- Jesmo, ljubavi - meko kaže ona. - I mnogo ti hvala na razumijevanju. Odužiti ću ti se za ovo. Obaviti ću noge oko tebe i neću te puštati čitav vikend. Iscijediti ću ...

Ali se to nije dogodilo slijedeći vikend: ponovo je odgodila svoj dolazak u moj zagrljaj. Stigla je tek onaj idući i bilo je baš onako kako je i rekla da će biti. Užitak do užitka.

Izgovori i nedolasci postaju sve češći i konačno, sa oklijevanjem, mrzeći sebe zbog nedostojnih sumnji, počinjem popuštati i sve sam više uvjeren kako ima drugog muškarca u svom životu, osim mene, moja Nina. Nisam joj dovoljan zbog nečeg. Ne mogu dokučiti zašto se tako ponaša.

Ovdje, kod mene, preko vikenda, sve je med i mlijeko, sve štima, uživanje uvijek nadrasta ono prošlo uživanje, ali ne razgovaramo. Odjednom mi sviće: mi, ono "mi" koje me plaši, nikada ne razgovaramo. Osim o nebitnim stvarima. Nina sve izvrće u neozbiljnost, ljubavne igrice i nikada ne izgovara nešto što bi je moglo obvezati. Slatke i besmislene ljubavničke riječi joj sa lakoćom teku sa usana, požudnih i gladnih mene, kojima ni daruje zadovoljstva za koja nisam ni slutio da postoje. Istog trena, kad otpočnem neki ozbiljniji razgovor, Ninini prstu počinju ples na mom tijelu i …uvijek tako završe moji pokušaju razgovaranja. I više ne mogu izdržati.

Pratim je: doputovao sam krišom od nje u njen grad i sačekao je ispred tvrtke u kojoj radi. Ne mogu više izdržati: dosadilo mi slušati izgovore preko mobitela. Uvijek mi sve govori mobitelom: nikada licem u lice.

Prisjećam se, dok prelazim ulicu i gledam je kako ulazi u jednu zgradu, jednog nedjeljnog poslijepodneva. Ležimo i mazimo se, netom smo vodili ljubav i Nina, opuštena, sretna, zadovoljena, nadnosi mi se licem iznad mog i čini smiješne grimase. Prisjećam se i svojih osjećaja, dok gledam u svjetleća dugmad lifta i tako saznajem da moja Nina izlazi na trećem katu. Tada me preplavljivao osjećaj neizmjerne sreće, a sada neizmjerni očaj. Muku mučim i suzdržavam se: odlazim preko ulice i ulazim u kafić, naručujem piće: čekati ću koliko bude trebalo, ali moram saznati...

Tri sata kasnije izlaze: Nina ga drži za ruku i smije mu se, a on se naginje nad nju i ljubi je. Po načinu na koji Nina hoda, shvaćam da su ova tri protekla sata za njih bila i te kako vruća, izgarali su u plamenu strasti, koji Nina, nekada moja Nina, zna tako vješto upaliti u muškarcu i rasplamsati. Poznajem njenu strastvenost i ne sumnjam u to, kako su se tri sata grčili u zadovoljstvu...I protiv svoje volje, počinjem zamišljati…tresem glavom, tjeram misli, patim…

I odjednom sve ima svoj smisao, osim mojih osjećaja. Oni su besmisleni i mrzim sebe zbog toga i osjećam jad i poniženost i bijes se podiže u meni i muti mi razum, ustajem i grčim šaku, ali tada, usred onih crnih gromovitih misli, bljesne sramežljivo jedna bijela i šapuće mi: "Nemoj! Nije ona toga vrijedna, sine moj. Ni jedna žena nije vrijedna tvoje patnje, vjeruj mi, sine."

- Vjerujem, tata - tiho, sebi u bradu šapućem, ostavljam novčanicu na stolu, pa mirno izlazim iz lokala na ulicu. Hladan, odlučan.

Hodam uspravno, odlučno prema njima, prema Nini i njenom ovdašnjem muškarcu i dok se približavam, vidim kako joj se lice grči u iznenađenju: ugledala me i čitavo joj se tijelo koči. Mirno je gledam pravo u oči, udaljeni su od mene nepunih deset metara i već čujem glas muškarca koji joj predlaže odlazak u kino, a ona šuti i gleda me vrištećim zelenim očima, u panici je, ne zna što radi, ne zna, boji se, boji moje reakcije, ne zna što je očekuje, njene su manipulacije konačno izašle na vidjelo...

- Što ti je? – pita je on zabrinuto.

Nikada nisam doznao njen odgovor: mirno joj se smiješim, prolazim pored nje, ramena nam se umalo ne okrznu, prijazno klimnem, baš kao da pozdravljam poznanicu, pa nastavljam dalje, odlučan ne okrenuti se, više ne učestvovati u njenom životu, niti joj dozvoliti povratak u moj.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: