petak, 29. lipnja 2007.

Proslava



Priznajem da beskrajno uživam. A zašto i ne bih? Proslava je organizirana meni u čast! Ponosim se time! Uživam. I to ne krijem. Bacam ponosne poglede prema Antoniji, svojoj ženi: visoka, duge plave kose koja joj se prosipa niz gola leđa, privlači poglede muškaraca. Utegnuta u crnu svečanu i kratku haljinu, predivne joj noge dolaze do izražaja. Gledam u te dobro mi znane noge i zamišljam ...

- Uživaš? - Lagani udarac u rame, prekida mi sanjarenje. - Tvojih pet minuta slave, mladiću. Ponosim se tobom!

Moj šef, gazda. Vlasnik građevinske tvrtke kojoj sam pribavio posao snova, mukotrpnim pregovaranjem i nebrojenim smicalicama, sve sam upotrijebio čega god sam se sjetio, svaki trik sam izvukao, ne bi li dobio ovaj toliko željeni posao, milijunski, ogroman korak u mojoj karijeri, nakon čega su me konačno počeli gledati sa poštovanjem. Prije toga, za većinu sam njih bio neprimjetni četrdesetogodišnjak, kratke i smeđe kose, neupadljiv po svemu, osim po svojoj visini. Sad su svi odjednom zurili u mene: uspio sam u onome u čemu nitko od njih nije uspio! A svi su to žarko željeli!

- I trebaš uživati! - nastavlja moj gazda. - Sa ovim si poslom uskočio među velike, još malo pa i najveće ribe.

- Hvala - smjerno kažem.

- Ne, ne ... - odgovara on i vrti glavom. - Tebi hvala!

Smiješim se i slušam ga. Kad će progovoriti o onom glavnom? O onom što me najviše zanima? Hvatam pospani i nezainteresirani pogled Antonije na sebi. Vidim joj po očima da zna o čemu razgovaram.

- Čuj - tiho reče gazda, vlasnik tvrtke za koju radim već više od petnaest godina, svaki dan po dvanaest sati, subotom i nedjeljom, svakim praznikom - naredio sam da ti provizija legne na račun kojeg si mi broj dao. Prekosutra će biti sve uređeno.

Klimam glavom, smiješim se i ništa ne govorim: ne želim se zaletjeti, ne smijem se zaletjeti. Suzdržljivost. Ona je uvijek na cijeni u ovakvim delikatnim prilikama. Suzdržljivost.

- Deset posto! - kaže vlasnik tvrtke konačno i isprsi se ispred mene. - Jesi li zadovoljan?

Zadovoljan? Pa to je ... u glavi mi se zavrti. Sad imam lovu! Konačno je imam. Prvi put u životu. Do sada sam uvijek dobivao sitniš, samo sitniš, uvijek sitniš.

- Povedi svoju ljupku suprugu na neko lijepo putovanje - nastavlja on povremeno otpijajući šampanjac iz visoke i uske čaše, pomalo nespretno. - Zaslužuješ odmor. Oboje zaslužujete odmor.

Bilo bi lijepo da to i Antonija čuje. Već me dvije godine upravo opsjeda odmorom, kojeg si nisam mogao priuštiti. Čak i prijeti. Jednom je ispred Nete, naše desetogodišnje kćerke izazvala pravu veliku i ružnu svađu oko toga. Iznenadio sam se: nije to u stilu Antonije. Uvijek suzdržana, pažljiva, tiha, odmjerenost joj je bila usađena u samu njenu srž. A sad odjednom ... Sad je tome kraj. Kad joj kažem ...

- Idem joj reći - kažem svome sugovorniku, a on se nasmiješi, klimne i napusti me gotovo istog trena. Tankoćutno ponašanje.

Polazim prema mjestu gdje je do malo prije stajala Antonija. Sad je nema, ne vidim je. Probijam se kroz gužvu poznanika i mnogih nepoznatih, koji su došli na prijem. Poslovni partneri, njihovi poznanici, poznanici poznanika ... Mnogi mi se smiješe i klimaju odobravajuće. Svi piju i komešaju se. Razgovaraju, razgovaraju, razgovaraju. U pozadini glazba, nekoliko parova pleše tijesno priljubljeni jedno uz drugo.

Nema Antonije. Zatim mi sine: sigurno joj je dosadila gužva, pa se iskrala u hodnik ogromne zgrade u kojoj naša tvrtka ima svoje prostorije na trećem katu. Često to čini, u ovakvim prilikama. Tvrdi da je nakon nekog vremena u ljudskoj gužvi zaboli glava.

Još su dva kata iznad prostorija naše tvrtke i sad, kad izlazim u hodnik visokih, jako visokih stropova, začujem neko komešanje iznad sebe. U prvi mah ne obraćam pažnju na to, ali zatim kroz prazninu hodnika doleprša do mene smijeh. Poznajem taj smijeh. Ukočim se na mjestu, gotovo i ne dišem. Osluškujem, čula su mi drhtavo napeto.

Evo, ponovo smijeh, prigušen, neobuzdan, nabijen strašću. Znam kad se Antonija tako smije: za vrijeme ljubavne igre. Sa kojim je? Kojeg je odabrala? Od kada se tako ponaša? Sigurno joj nije prvi put. Koliko dugo već ... pitanja mi se nameću, odgovore naslućujem, dok osluškujem šumove odjeće, dahtanje, stenjanje i konačno se odlučim i pogledam u vis.

Slap njene plave kose njiše se prema meni, dok se Antonija rukama čvrsto drži za rukohvat, nagnuta nad četverokatnu dubinu, a iza nje, pozadi nje, stoji on, drži je za bokove, haljinu joj zadigao i zabija se u nju, a njena kosa se njiše i njiše. Njihalo strasti. I moje boli.

I baš kad zaželim glasno kriknuti, Antonija otvara oči i naši se pogledi sretnu. Čvrsto se upija pogledom u moj pogled i ne pušta me, baš kao što ne pušta ni svog mužjaka, koji bjesomučno dašće pozadi nje: njišu se i dalje u strasti, dok ih gledam, a Antonija zna da ih gledam, vidi da ih gledam. Dugi se trenutak ona i ja netremice gledamo i u njenim očima čitam samo jedno: prezir. Duboki prezir.

Okrećem se i vraćam prijemu koji je organiziran meni u čast.

- Zašto? - pitam je.

Šuti. Sjedi do mene u kolima, dok se u hladnoj noći vraćamo kući nakon prijema, blizu je jedan iza ponoći, novi dan počinje. Novi dan u kojem sam mislio biti sretan. Mislio sam da je taj dan moj vrhunac. A u što se pretvorio? U noćnu moru! Kojoj nema kraja, barem ga ja ne vidim.

- Hoćeš li progovoriti?

Šuti i dalje. Šuti i šalje mi svoje neprijateljstvo, koje se smjestilo između nas. Više i nismo mi, sad smo ona i ja. Kad smo prestali biti mi? I zašto nisam ništa primijetio? Ono na stubištu nije joj bilo prvi put, siguran sam. Suviše je to vješto izvela, suviše ... sjećanje boli … vrijeđa …

- Nema se što reći - progovara ona konačno, moja Antonija koja je postala svačija.

- Zašto, Antonija? - pitam je i zaustavljam kola: crveno oko semafora, poput oka kiklopa svijetli u noći. - Sve sam ti pružio!

- Osim sebe! - odsiječe Antonija.

- Molim? - pitam jer ne vjerujem vlastitom sluhu. - Hoćeš li to ponoviti, molim.

- Čuo si me - mirno odgovori ona. - Nema potrebe za ponavljanjem. Stara je to priča, stara kao i svijet.

- Kako to misliš?

- Posao ti je postao važniji od mene - reče ona u tamu, ne okrećući glavu. - Eto kako.

- Ali, Antonija! - uzvikujem i odbijam shvatiti. - Za nas sam radio. Za nas! Ne za sebe.

- To jednostavno nije istina i ti to znaš. Prestao si živjeti sa mnom, disati sa mnom, prestao si misliti na mene. Sve si ...

- To nije istina! - prekidam je.

- Nije? - Okrene glavu nalijevo i pogleda me hladno pravo u oči: zadrhtim od njenog pogleda. - Kad si posljednji put vodio ljubav sa mnom?

Šutim. Napeto razmišljam. Kad? Kad je to bilo, do vraga? Pa moram se toga sjetiti. Jednostavno moram ...

- Eto, vidiš - umorno reče Antonija. - Svojom si šutnjom sve rekao. Više ništa nije potrebno reći.

Iznenada otvaram oči, budim se i zurim u mrak. Bacam pogled prema satu, čije crvene brojke vrište nečujno u noći: 3: 40. Što me je probudilo? Ne znam.

Ostatak smo se vremena šuteći vozili, u ledenoj tišini. U liftu, vozeći se na osmi kat, stajali smo jedno pored drugog poput dvoje stranaca, koji su se slučajno sreli u noći. Istuširali, svaki posebno. Nekad smo se tuširali zajedno. Nekad ... Nekad smo se neprestano smijali. Nekad ...

Prestajem mučiti samog sebe sjećanjima i okrećem se na Antonijinu stranu, da je dotaknem, probudim, razgovaram sa njom. Pa ne možemo ovako nastaviti do vijeka ... Ruka mi napipa prazninu. Nema Antonije.

Upalim noćnu svjetiljku i odmah ustajem: odjednom mi postalo hladno, jako hladno, ledeno hladno. Tresem se i gledam u širom otvorena balkonska vrata. A bila su samo pritvorena, radi svježeg zraka. U sobi je ledeno i bijela se zavjesa sablasno i nečujno njiše. Drhteći prilazim balkonskim vratima i zatvaram ih: nije ništa toplije.

Krećem mračnim hodnikom prema kuhinji: sigurno je tamo. Ali u kuhinji nema svjetlosti. Pa gdje je? Noć koja je započela proslavom i trebala biti noć za sjećanje, polako se pretvara u noćnu moru. Osjećam strah, dok odlazim u kupaonicu. Nema je. Možda je kod Nete? Ponekad, kad mala sanja nešto ružno, Antonija iz našeg kreveta prijeđe u Netin, uski dječji krevet. Sigurno je tamo. Obje mirno spavaju čvrsto zagrljene.

Ali nije. U mraku zurim u svilene uvojke svoje djevojčice, koja mirno spava, ne sluteći ništa. Tiho se okrećem i napuštam kćerkinu sobu: neka mirno spava.

U kuhinji pijem vodu i dok pijem, sjetim se širom otvorenih balkonskih vrata koja su zjapila prema crnoj noći, dok ih nisam zatvorio. I odjednom znam gdje je Antonija.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: