petak, 29. lipnja 2007.

Zlatni svjedok



Sve vidim i sve čujem, ali oni misle suprotno i ne ustručavaju se izvoditi svoje sve čudnije i zagonetnije igre ispred mojih radoznalih očiju, koje ih neumorno prate iza staklenog zida. Osjećam se zaštićen od njihove zlobe, jer shvaćam po njihovim požudnim kretnjama, kojima žele zgrabiti jedno drugo, a koje odaju duboku zlobu u njima. Ili možda beskonačnu pohlepu. Nastoje povrijediti jedno drugo, ali zašto to toliko očajnički žele, ne mogu shvatiti. Svakog jutra, odmah pri ustajanju, počinju natjeravati jedno drugo po stanu i sva je sreća, što se nalazim u velikoj i prozračnoj sobi u kojoj ne borave noću, pa barem onda imam malo mira.

Muškarac je stalno pipka, ona se kao ljuti, ali joj osmjeh titra na licu i taj osmjeh govori o svemu, osim o ljutnji: nekako je čudan i lice joj poprimi sasvim drugačiji izraz, a oči u tim trenucima drži napola zatvorene i ispod dugačkih trepavica vreba pažljivo na njegove pokrete, ne ispuštajući ga iz vida. Prija joj ta pažnja njenog mužjaka, primjećuje se to vrlo dobro. I ne mogu shvatiti zašto onda toliko skače i zbog čega joj lice poprima uplašeni izraz? U kasno jutro, dok sunce već uvelike pokazuje svoju veliku i žutu glavu iznad brda, popevši se visoko na plavo nebo i počinje prodirati u ovu veliku prostoriju, njih dvoje sjede za stolom i piju neku crnu tekućinu, miluju se očima i često pružaju ruke jedno prema drugom, pa se miluju po licu.

Prečesto im se dogodi da zaneseni tom čudnom i nerazumljivom igrom zaborave na svoje vruće i crne tekućine i počnu se približavati jedno drugome: utonu, naprosto se izgube u tom svom svijetu, u kojem kao da vole biti više od svega. Prije samo dva izlaska sunca učinili su nešto čudno: dohvatili se ovdje ispred mene, upili se jedno u drugo, razgolitili i bacili se na pod. Dugo su ostali u tom položaju.

Moram reći kako ne razumijem njihovo ponašanje, a više niti ne pokušavam razumjeti: samo se zabavljam gledajući ih iza svojeg staklenog štita, koji im brani ulaz u moj svijet. Jednom umalo da nisu prodrli u moj svijet i bio je to za mene pravi trenutak očaja.

Pograbili se upravo tu, pored mene, ne obazirući se na moje prisustvo, baš kao i bezbroj puta do sada, pa se počeli ljuljati u nekom čudnom ritmu, kao da plivaju, ali nisu plivali. U jednom je trenutku, za mene strašnom, moram reći, ona zateturala i ruka joj sa zlatnim prstenom doprla do mene, nekako se našla u mom vlažnom svijetu i uzburkala ga toliko, da umalo nije sve bilo gotovo. Kataklizma je izbjegnuta u posljednji trenutak: strah nije imao vremena sasvim me osvojiti. Ali me okrznuo. U posljednji je čas povukla ruku i moja se vlažna okolina smirila, a ona ga obgrlila, na što se on malo trgnuo, a ona nasmijala i ponovo uronila ruku u moj svijet i djelić mog svijeta bacila na njega. Trgnuo je glavom kao da je silno uplašen, ali bilo je očito da nije, da glumi, da se igra: svatko je to mogao primijetiti. Potrčao je za njom i nestali su mi iz vida, ali su oni čudni šumovi koje su toliko voljeli proizvoditi i koje su često, suviše često, ako mene pitate, proizvodili, još dugo vremena dopirali do mene, dok se konačno nisu prekinuli. Zašto? Ne znam! Tko bi shvatio njihovo ponašanje? Ja ne mogu!

I to još nije sve: nisu oni prvi koje promatram. Već sam poduže vrijeme ovdje i uvijek dolaze novi ljudi, ona i on, uvijek par, nikada nije drugačije. I čim uđu kod mene, uvijek ista se scena ponovi: ona mu se baca u zagrljaj i cirkus počinje. Zar se ne znaju drugačije ponašati?

Ma baš me briga! Neću više razbijati glavu oko toga. Posvetiti ću se nekim drugim mislima, jer misliti o ljudskom ponašanju, sasvim je besmisleno i glupo i dosadno. Ponavljaju jedno te isto i to je sve. Dosadno! Ne mislim više na njih! Na njihovo ponašanje. Kraj!

Okretanje ključa u bravi razbije jutarnju tišinu hotelske sobe i u sobu stupe dvije mlade sobarice, plavuša i crnka.

- Oh, oh, oh! - komično uzvikne plavuša, pa se okrene svojoj kolegici. - Osjećaš li ovaj ludo nabujali miris?

- Osjećam -odgovori crnka smijući se, znajući što slijedi, ali usprkos tome uživajući.

- Sve zaudara na dobru ševu! - reče plavuša njuškajući zrak hotelske sobe. - Ili miriše? Što misliš, što je točnije?

- Miriše! - ispali crnka.

- Točno! - Plavuša sa odobravanjem klimne i približe se akvariju u kojem je plivala velika i crveno-žuta zlatna ribica i pokaže prstom na nju sa veselim osmjehom na ljepuškastom licu. - Vidi nju! Sve je vidjela, blago njoj! Joj, da mi je biti zlatnom ribicom u apartmanu mladenaca. Sigurno bih svašta lijepog naučila.

- Sigurna sam - reče joj kolegica - kako nemaš potrebe za takvim učenjem.

- Oho! - Plavuša komično raširi oči zavrti glavom, praveći se silno iznenađena. - Moja mala budalica-ribica je odrasla! Još samo prije mjesec dana nikada ne bi takvog što rekla...A sad dosta blebetanja! Na posao! Pripremimo apartman za novi sretni mladi par! Da bi ova sretna ribica mogla uživati gledajući ono što je nama uskraćeno. Uh, koliko joj zavidim!

Vrte se oko mene, kao što je i ja okrećem u svome svijetu, ali znam, već sam naučila: neće dugo biti tako i ponovo će se događati one uvijek iste i uvijek dosadne stvari. Ali je barem sada malo drugačije i silno uživam u toj dobrodošloj kratkoj promjeni.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: