Groznica

Tek je devet, noć se spustila nad gradom, ali mi se ne odlazi kući. Što ću kući? Sjediti ispred glupe kutije i buljiti u nju, dok će svaka mi minuta otegnuti se u vječnosti? Nema topline doma. Samo prazna i hladna ljubaznost, koja mi sve više i više kida živce. Ovako se još nikada nisam osjećao i ponekad mi se čini kako sam se probudio iz dugotrajnog sna i tek sada počeo živjeti.

Zastajem ispred kafića, palim cigaretu, još jednu u dugom nizu i gledam za njom. Polako odmiče od mene mračnom ulicom, nakon što mi je pomogla ukrasti ljepotu poslijepodneva. Čitavo smo poslijepodne, Roberta, moja potajna ljubav i ja, proveli u krevetu, u stanu njene prijateljice, koja nam je velikodušno dala stan na upotrebu. Bolje reći na uživanje. Jer uživam sa Robertom u tom stanu već čitav tjedan, svako poslijepodne, punih sedam dana već i polako mi postaje sve jasnije, kako se ne želim odricati tih trenutaka prepunih naslade. Naprotiv, želim ih produžiti u nedogled, želim Robertu neprekidno pored sebe, želim njeno mlado i čvrsto tijelo privijati što češće uz svoje, želim ...

- Hej slavljeniče! - odjekuje gromovito tihom ulicom. - Ulazi! Nećeš se samo tako izvući, vrlo dobro znam kako ti je danas rođendan.

Malo svjetlo u mom sivilu života: Nikola, moj najbolji, a moglo bi se reći i jedini prijatelj. Svakako je jedini koji zna sve o meni, poznaje moje misli, moje nade, moje snove ... jedino o Roberti još ne zna ništa. I istog trenutka, kad postajem svjestan toga kako sam mu zatajio jedan dio svog života, osjećam stid zbog toga. I odlučim to ispraviti. Sve ću mu reći, ništa neću zatajiti. Izbrisati ću višemjesečnu šutnju.

- Zdravo Nikola! - pozdravim ga. - Uđimo, idemo na piće i na jedan poduži i prijeko potreban razgovor.

- To mi sumnjivo zvuči - kaže on, dok mi grli ramena i dok zajedno ulazimo u poluprazni kafić i biramo stol u uglu: ne želimo biti ometani.

- Što piješ? - pitam ga.

- Polako, Ratko - reče mi Nikola uz osmjeh. - Prvo, sretan ti rođendan! Pedeseti je, zar ne?

- Jest. Pedeseti.

- Raskrsnica - kaže Ratko uz osmjeh, dok mu crna kosa prorešetana sivilom strši neukrotivo. - Mnogo je to, a i malo.

- Ovisi kako gledaš na sve te godine - odvratim zamišljeno. - Bliže smo smrti nego rođenju. To čovjeka nagoni na preispitivanje svoga života.

- Što to znači? - pita on sumnjičavo.

- Nešto sam ti zatajio - priznajem i očima ga molim za oproštaj: čitavog smo života bliski prijatelji i malo mi je neugodno. - Bolje reći prešutio.

- Zaljubio si se - reče Nikola uz osmjeh. - Kladim se da je to. Ništa drugo ne može biti. Naletio si na minu.

- Jesam - priznajem i znam da mi na licu titra glupi i samodopadni osmjeh, ali nemam ga snage skinuti. - Zaljubio sam se.

- Pričaj - kaže Nikola, podiže čašu i udobno se namješta u stolici.

Dok ispijamo žestoka pića, Nikola konjak, ja rum, pričam mu ono što mi zaokuplja misli. Ni o čemu drugom ni ne mislim posljednjih šest mjeseci, pa riječi lagano teku, već predugo leže u meni. Od dana kad sam upoznao Robertu. Od onog trenutka, kad smo se sudarili u marketu, Roberta se ugnijezdila u mom umu i ne napušta me. Neprekidno mislim na nju, sanjam je.

Žestoko smo se sudarili i ona me zbunjeno gledala, kao da je malo ošamućena. Nisam mogao odvojiti pogled od njene crne kose i plavih očiju: kontrast koji me snažno privlačio. Srednje visine, uredna, ni po čemu se nije isticala, ali je u meni pokrenula iskru koja je crveno zatinjala i ubrzo se rasplamsala, groznica me od tog dana nije napuštala. Sve sam radio kao u nekom bunilu, sve što sam radio bilo je upućeno mislima njoj, Roberti, za nju, moju Robertu. Sve.

- Oprostite - rekao sam tiho. - Moja krivica. Mogu li se iskupiti pozivom na kavu?

Pristala je bez krzmanja i pomalo iznenađen, ali prokleto zadovoljan ( još nije gotovo sa mnom: iako se približavam pedesetoj, još uvijek sam poželjan ženama desetak godina mlađima od sebe ) poveo sam je u kafić u sklopu marketa. I tu je počelo ...

- I još uvijek traje - doda Ratko.

- I čini mi se, da nikada neće završiti - nadopunjujem ga.

- A sad - kaže Ratko zamišljeno - moram ti postaviti nekoliko pitanja.

- Pitaj!

- Misliš li na Miu? Svoju zakonitu.

U sebi duboko stenjem. Kako ne bih mislio na Miu? Ne mogu je samo tako izbrisati, sastavni je dio mog života već dugi niz godina, čini mi se oduvijek. Imali smo oboje svega po četrnaest, kad smo se sreli, zaljubili, izrodili Dražena, sina, koji sada već ima trideset i pet. Djeca su dobila dijete. Roditelji su nam pomagali, i njeni i moji, dok nismo završili školovanje, zaposlili se i uz njihovu daljnju pomoć nekako se uspjeli osamostaliti. Djece više nismo imali, samo Dražena i svaki pogled na njega vraćao me u one daleke dane, kad sam bio sasvim mlad i vjerovao kako ljubav može pobijediti sve. Baš sve. Ali sada ...

- Zna li Mia? - pita me Ratko.

- Ne zna - kažem zamišljeno. - Ali mislim da sumnja. Ponaša se drugačije.

- Kako drugačije?

- Pa, ne zapitkuje me gdje provodim vrijeme - kažem mu paleći još jednu cigaretu u neprekidnom užarenom nizu: jezik me peče, ali ne odustajem.

- A ranije je to činila?

- A koja žena to ne čini? - uzvraćam i prisjećam se svih onih dosadnih i nametljivih pitanja Mie. - Nije prestajala sa pitanjima, dok ne bi iskopala istinu. Sada šuti. I nepovjerljivo me gleda.

- Osjeća nešto - kaže Nikola.

- Misliš? - pitam i ne znam je li to dobar ili loš znak u mom zahuktalom ljubavnom životu, potajnom.

- Svaka žena osjeća, kad se takvog što počinje događati - odvrati Nikola, ispija čašicu i spušta je sa treskom. - Lukave su one lije: znaju čitati među redovima, intuicija im je đavolski visoka.

- Onda, Mia zna?

- Svakako zna da se nešto promijenilo - kaže on i maše za novu rundu pića, cereći se prema meni. - Osjeća promjenu, nisi više samo njen.

- Predugo sam i bio samo njen, bogamu! - izleti mi nekontrolirano, a zatim bujica pokulja i ništa je više ne može zaustaviti. - Pa, Nikola, boga mu, čitav sam život sa njom! Znam što će reći mjesec dana prije nego zine. Ista je kao i onog dalekog ljeta kad smo se prvi put sreli. Ne mijenja se i to me dovodi do ludila. Ja sam se promijenio, ona nije. Čvrsto se drži kuće, našeg braka, ma kakav da je, sina i to je sve. Ništa je se drugo ne tiče. To je za poludjeti! Ništa je se drugo ne tiče, možeš li to shvatiti? Baš ništa! Štiti onaj svoj mali i glupi i učmali svijet i misli kako posjeduje nešto dragocjeno. A nema ništa! Nema mene, odavno me je izgubila, a sigurno će i Dražen uskoro odletjeti. Čujem da se spetljao sa nekom ...

- Istina - potvrđuje Nikola. - Baš sam ga jučer sreo sa ... ali pustimo Dražena. Dražen je odrastao muškarac i lako je za njega. Kako će Mia podnijeti kad joj kažeš. Namjeravaš joj reći, zar ne?

- Namjeravam - kažem i klimam glavom: pomalo je teška, rum počinje djelovati i sretan sam zbog toga, budućnost mi se više ne čini nepremostivom preprekom, umotana je u ružičastu omaglicu.

- Što prije, to bolje - reče Ratko. - Ne zavidim ti, prijatelju. Neće ti biti lako. Mia te voli, ni jednog muškarca nije imala u životu osim tebe. Neće ti biti lako.

Ne slušam ga pažljivo. Ispijam još jedan rum i mislim na Robertu: trideset i pet joj je godina, mlada, lijepa i poželjna. Pred očima mi bljesne sjećanje na njenu golotinju, sunce joj obasjava ravan i napet trbuh, čvrst trbuh žene koja nije rađala, dok ustaje i odlazi u kupaonicu. Prizor koji mi nikada ne dosadi gledati. Hoda na vrhovima prstiju, graciozno, meko, bokovi joj se ljuljaju i govore o umijeću vođenja ljubavi. I budi želju u meni. Ponovo. Svaki pogled na njeno mlado i besprijekorno vitko tijelo, budi želju u meni i osjećam se muškarcem, ne, nije to prava riječ, postoji i bolja: osjećam se muškarčinom! Uz nju sam div, nenadmašan, najbolji mužjak na svijetu. Pogledom mi svojim uvijek iznova to govori. I uživam u tome. Beskrajno uživam.

- Volim tvoju pohotu - rekla mi nedavno, u vruće i znojno poslijepodne, dok je obavijala noge oko mene - koju polako i bez žurbe zadovoljavaš. Volim kako me nagoniš na uživanje i još uživanja i još ...

- Želim da beskrajno uživaš – šapućem joj u kosu.

- Uživam - odvratila je, dok mi njen vlažan i vrući jezik palio uho. - Tvoje je pravo ime Uživanje, a ne Ratko.

Stenjao sam pod navalom njene nježnosti. Grlili smo se pomamno uživajući jedno u drugome i to se poslijepodne pretvorilo u crvenu groznicu uživanja. Svaki mi djelić tijela uživao i svaki mi djelić tijela bio do krajnosti izmoren uživanjem. I svaki mi djelić tijela želio još, još … Drhtali smo, oboje, ali nas požuda nije napuštala, naprotiv, kao da nas okovala, spojila zauvijek, sljubila naša znojna i drhtava tijela. Nisam više mogao podnijeti toliko uživanja, a nisam je ni želio odbiti, pa sam zaronio licem u njenu dubinu, u njenu srž i izvor strasti i pio, pio, pio sa tog izvora i nisam nikako želio prestati, a ona drhtala u mojim dlanovima položenim na njenu guzu, malu i drhtavu i vruću i pohotnu i vječno tražeću, vječno zahtijevajući.

A onda je došlo, konačno se propela, tijelo joj zadrhtalo snažno, zatim se ukočila: vođena mojim rukama i jezikom uspela se na sam vrhunac, zaljuljala se na samom rubu bezdana i zavikala jedno dugo i otegnuto, prepuno slasti:

- Ahhhhhhhhhhhhhhhhh!

I potiho i dalje viče i viče i viče i ja se uplašim kako ovaj put nikada više neće prestati i upravo u trenutku kad sam odlučio blago je ćušnuti, ne bi li je tako priveo ka svijesti, ona prestane, pogleda me očima prepunih suza i zagnjuri mi mokro lice u vrat i zajeca u moju vruću kožu.

- Što mi radiš? Što mi radiš? Ne mogu živjeti bez tebe! Ne mogu više! Ne želim živjeti bez tebe! Ne više!

Osjećao sam se laganim poput pera i siguran sam, kako sam na trenutak lebdio iznad postelje, toliko sam laganim postao. I u tom sam trenutku shvatio, kako više ne mogu bez nje, ne želim živjeti bez nje i ni za što me drugo nije briga. Moram je imati, mora biti moja i ja moram biti njen, mora biti moja, samo moja i ničija više. Ne mogu podnijeti da je još netko ...

- Nikada! - prošaputala mi je u uho u tom trenutku, savršeno točno pročitavši moju misao i ni malo me ne iznenađujući: ništa drugo nisam ni očekivao, osim potpunog razumijevanja, drugačije nije moglo biti. - Uvijek i zauvijek biti ću samo tvoja. Samo tvoja, upamti. Kunem ti se!

I za ne vjerovati je, ali je istina: snaga mi se u slabine vratila dok sam je blago držao u naručju, udisao miris njene znojne kože, snaga mi rasla i rasla i još smo jednom vodili ljubav, ovaj puta polako, polako, ubitačno polako, gledajući se u oči i tonući zajednički u uživanje, omamljeni osjećajima, omamljeni uživanjem.

I želio sam da poslijepodne zauvijek traje …

- Što ti je? Je li ti slabo? Reci nešto! Ratko!

Nikola mi steže i drma rame i jedva me vraća u sadašnjost. Izgubio sam se, shvaćam u trenu. I želim ostati izgubljen.

- Dobro mi je - umirujem ga. - Samo sjećanja ...

- Sjećanja? - Nikola se mršti. - Kakva su to sjećanja, kad ti je lice izgledalo tako, da sam pomislio kako su te obuzeli svi demoni svijeta!

- Ne brini, dobra su to sjećanja - umirujem ga. - Strastvena.

- Ahhhh, to razumijem.

Nikola se opušta, a ja naručujem još jednu rundu i palim novu cigaretu. Pijemo, pušimo i razgovaramo i što vrijeme više odmiče, to sam sve jače uvjeren u svoje pravo na novi život, novi početak. Moram se izboriti za to. Dugujem to Roberti. Ali i sebi, najviše sebi. Zar nisam uskraćen čitavog života. Jedna greška u ranoj mladosti i ... Da sam živio u drugom gradu, ili da je Mia živjela u ... besmislena se pitanja kojima odgovora nema nižu jedno za drugim …

Prekidam žaliti samog sebe: lamentiranje nikom ne pomaže. Moram se pokrenuti. Uzeti stvari u svoje ruke. Moram zagristi u tvrdi orah rastave braka ... Moram!

Pijan sam. Sad znam da sam pijan. Već nekoliko minuta pokušavam ugurati ključ u bravu i ne ide. Nikako ne ide. Pijan sam. I ljut. Prokleta brava. Prokleta Mia. Zašto je zaključala, kad zna da moram doći? Zar nije mogla ostaviti otključana vrata? Ali ne, želi mi otežati svaku sekundu života, uživa u svojim malim pakostima. Osjeća se nadmoćnom, prokleta bila. Čitam joj u pogledu, kad misli da je ne vidim, kao se umišljeno ljulja u svojoj samouvjerenosti o ispravnosti njenog života. Čitav svijet griješi, samo ona ispravno i valjano živi, glupača jedna ...

Konačno, pogađam bravu i ulazim u kuću. Mrak je, Mia spava, a Dražen još nije ni stigao: blizu je ponoć i sigurno će svaki čas stići. Na samim se vratima okrećem i gledam u pravcu garaže: otvorena je i nema kola, znak da je Dražen odsutan. Utoliko bolje. Nitko mi neće smetati.

Palim svjetlo u kuhinji, otvaram hladnjak i vadim bocu votke. Sjedam za kuhinjski stol, sipam oštro piće i čekam. Pojaviti će se svakoga časa, znam. Mia ne može izdržati, a da ne vidi što radim u ovo, za nju, gluho doba noći. Uvijek se pojavi, kad se vraćam pripit u sitne sate: ne želi propustiti priliku i očitati mi bukvicu i plakati nad svojom sudbinom.

- Piješ? - kaže ulazeći u kuhinju: obučena je u spavaćicu, zakopčanu do grla i ne mogu, a da je ne uspoređujem sa Robertom. - Zar ti nije bilo dosta?

- Daj, ne počinji - mirno joj kažem. - Sjedni. Želim razgovarati sa tobom.

- Ali ja ne želim - odgovara Mia. - Pijan si. Ako želiš, sutra ćemo razgovarati kad budeš trijezan.

- Želim rastavu! - bubnem i gledam je, pratim njenu reakciju.

- Nećeš je dobiti! - odbrusi mi Mia, a pogled joj bijesno sijevne: iznenađen sam, još je nikada ovakvu nisam vidio. - Nikada ti neću dati rastavu! Nikada!

- Lakše malo ... Daj da razgovaramo …

- Nikada! - vrišti ona. - Kurvišu jedan! Misliš li da ja ne znam za tvoju kurvu? Misliš li ...

U trenutku kad je Robertu nazvala pogrdno, nešto me štrecne u grudima i u prvi čas pomislim: srce! Nije vrag da će me sada, upravo sada, izdati srce!

- Ne zovi je kurvom! – istisnem bijesno, a bol u grudima se pojačava isto kao i moja mržnja prema mojoj ženi, koja stoji na sredini kuhinje i lamata rukama.

- Kurva! - vrišti izbezumljeno Mia. - I zvati ću je kurvom koliko god puta želim!

- Zaveži, prokleta bila! – urlam sad i ja. – Daj da razgovaramo ko ljudi!

- Ko ljudi? – Mia me podrugljivo sa ogromnim podsmjehom gleda i ne mogu to podnijeti. – Zar ti sebe ubrajaš u ljude? Ti si pijani kurviš i ništa više.

- Budalo prokleta! – vičem prema njoj, a bijes raste u meni. – Zar ne vidiš u što nam se život pretvorio? Daj mi rastavu i pusti me živjeti.

- Ne dam rastavu! – vrišti Mia a lice joj crveno. – Uzeo si mi najbolje i najljepše godine života, a sad bi me odbacio radi kurvetine …

- Ne zovi je tako!

- Kurvaaaaaaaaaaaaaaaaa! – viče Mia sa ludim cerekom na licu.

U meni zakuha, ogromni se i ludi bijes vjetrovito podiže, kovitlac me uzdigne u visine bijesova i ništa mi više nije važno: samo da Mia umukne, samo da prestane vrijeđati moju ...

- Kurva je! - vrišti Mia. - A ti si kurviš!

Pogađam je šakom ravno u bradu i dok pada, udaram je punim bijesom i punom snagom još nekoliko puta. Sve u meni drhti, grozničavo se tresem i bez emocija gledam u opušteno i mlitavo tijelo na čistom kuhinjskom podu. Zatim nošen đavoljem inercijom, teturam iz kuhinje, izlazim u dvorište, pa u garažu. Uzimam kanistar benzina i bez neke jasne namjere, osim silne čežnje za slobodom, vraćam se u kuhinju. Polijevam Miu, svoju dugogodišnju životnu suputnicu, za koju želim da to prestane biti, polijevam je benzinom koji mi odvratno draška nozdrve i izaziva mučninu u želucu prepunom alkohola. Odbacujem prazni kanistar, vadim upaljač i palim ga, pa pijanom preciznošću prinosim plamen njenoj spavaćici. Buktinja vruće zalaje prema meni i vrući me dah natjera da ustuknem i udaram u nečije tijelo iza sebe. A mislio sam kako smo sami …

- Tata! - vrišti Dražen iza mene: odjednom je tu, na mjestu događaja. - Jesi li poludio? Što to radiš?

- Idemo - kaže mladi policajac umorno.

Sjedim u kolima, lisice mi na rukama i mučno mi je i ravnodušan sam. Ne marim previše za svu tu strku oko sebe. Ne marim ni za što. Tupost je moj oklop. Koji me štiti.

- Kako je ona? - pita policajka.

- Nije dobro - odgovori policajac. - Plastičari će imati posla. Sin ju je spasio. Od ovog monstruma.

Gledaju u mene. Monstruma. Odvraćam im pogled ravnodušno. Nisam ja monstrum. Oni su. Ja sam osjetio strastveni dah života, a oni ... valjaju se u kalu za koji pogrešno misle da je život.

Dok "Marica" zavija za ugao i juri tihim i usnulim ulicama, ništa ne osjećam osim velikog, ogromnog žaljenja zbog jedne činjenice: neću sutra poslijepodne biti sa Robertom.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.