petak, 29. lipnja 2007.

Zajednički doživljaj



Nekako mi ne leže rastanci. Promatram oko sebe i primjećujem kako to drugima ide lako i sa osmjehom na licu, a u meni grč. Vrijeme postalo vječnost. Želio bih, htio bih svom snagom, da se to rastajanje što prije završi i time prekine ovo mučenje koje mi stvara nervozu. Koju ne pokazujem i umjesto da urličem, a za urlikom imam potrebu, snažnu potrebu, ja se smiješim i klimam glavom, a njene riječi ...

Ah, njene, Jasenkine riječi, neprestano blago žubore, poput nepresušnog potoka, ali meni taj žubor smeta, ne prija mi uhu i htio bih joj grubo reći neka zaveže, prestane torokati, umukne konačno nakon dugog vremena, a koje se meni čini još i duže nego što jest u zbilji i pusti moje jadne izmučene uši uživati u tišini, koja mi je nedostajala posljednja tri dana. Tri preduga dana!

- Prekrasno mi je bilo - govori ona i gleda me umiljato crnim očima. - Nisam vjerovala da može biti ovako lijepo. Ona večera u lokalu "Kula", zauvijek će mi ostati u ugodnoj uspomeni. Sam ambijent je bio naprosto božanstven ...

Prestajem je slušati. Ambijent je bio dosadan, ali nigdje je drugdje nisam mogao odvesti: nisam je želio upoznati sa nekim od mojih mnogobrojnih poznanika. Nije bila za upoznavanje. Prije šest mjeseci, kad smo se upoznali, mislio sam da jest. Njenu sam brbljavost prihvaćao kao živost njenog duha, ali pokazalo se da je to zabluda. Nikakvog duha nije ona imala ...

- Jelo je tako prijalo - nastavlja ona, a ja bludim pogledom preko njenog ramena i klimam povremeno. - Uživala sam u ...

Možda je ona uživala u jelu, ali ja svakako nisam. Rijetko kad uživam u njemu. Za mene je jelo jednostavno pogonsko gorivo, a za nju, za Jasenku ... pa, mislim da je za nju opsesija. Neprestano govori o jelu, o onim jelima koja je jela, koja će tek jesti, koja priprema ... jelo, jelo, jelo! A ja kažem: žderanje, žderanje, žderanje!

- I ona glazba u tvojoj sobi - govori ona obnavljajući u sjećanju protekle zajedničke doživljaje. - Uživala sam slušati je ...

Ali ja nisam. Znao sam da ona voli tog glupog Claydermana, ali meni je išao na živce svojom sentimentalnom glazbom, toliko sentimentalnom da mi se povraćalo. Jasenka je, naprotiv, bila oduševljena, baš kao što sam i znao da će biti, pa sam upravo zbog toga tog plačljivka stavio na disk, mislio sam, manje će pričati, više se posvetiti krevetu, a ona, vrag da je nosi, iskoristila je to i samo njega neprestano slušala. U jednom sam momentu poželio zgrabiti kompjuter i baciti ga kroz prozor. Zatim sam u slijedećem momentu shvatio da u stvari želim baciti nju kroz prozor. Jebo je Clayderman, zar ne zna za dobri stari rok? To je glazba, a ne ovo sranje koje ona pobožno sluša.

- Tako si bio nježan - nastavlja Jasenka. - Uživala sam u tvom dodiru, u milovanjima.

Istina je da sam se bojao zgrabiti je i stisnuti na grudi, leći na nju svom svojom težinom, jer neprestano se žali na bol u uhu, čelu, ruci ... sve je boli, prema svemu se moram odnositi sa velikom obazrivošću. Ponekad poželim dreknuti, onako glasno kako to znam i reći joj neke istine u lice. Što si umišlja? Da je neodoljiva izigravajući toliku bespomoćnost? Bilo bi zanimljivo gledati njeno lice, izražaj joj očiju, dok bih joj sipao neugodne istine ravno u njen zabezeknuti pogled.

Ali nisam. Odlučio sam izdržati, izdržati pod svaku cijenu. Posljednji put. Više je nikada neću pozvati. Gotovo je. Ali joj neću to reći! Već zamišljam plačljivu scenu koja bi se odigrala na autobusnoj stanici.

- Hvala ti - govori mi ona ozarena lica, trenutak prije nego što će ući u autobus, vješa mi se oko vrata i ljubi me. - Bilo je nezaboravno.

A ja želim što prije zaboraviti besmisleni zajednički doživljaj. Nekad ne baš toliko davno, sam pomišljao da je možda volim ... da možda …kako sam mogao biti toliko glup?

Autobus polazi, odnoseći je daleko od mene. Olakšano mašem rukom igrajući komediju do kraja, a kad autobus nestaje iz vida, krećem pravo u prvi lokal. Moram isprati gorak okus zajedničkog doživljaja.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: