Susjeda

Dok se večer, topla i vlažna, poput ženskog poljupca lagano spušta nad gradom, stojim naslonjen na prozoru svoje spavaće sobe i sa visine petog kata gledam na ulicu, na ono isto mjesto gdje sam te prvi put ugledao, lijepa Lucijo. Od onog poslijepodneva, od prije godinu dana, kad si nogom stupila na pločnik, podigla glavu i najcrnjim očima koje sam ikada vidio pogledala ravno u mene, umotala me u svoj tamni pogled, sve se promijenilo: ni pločnik mi više ne izgleda isto, tvoja ga noga posvetila.

Ne shvaćam, kako je brzo proletjelo ovo vrijeme, koje nazivamo godinom. Mora da sam se nalazio u nekoj vrsti transa. Čini mi se, kako se sve dogodilo u svega nekoliko sekundi, minuta, možda...Nisam nikada u životu bio pijan, ali mora da sam bio blizu tome: samo sam na tebe, Lucijo, proteklih mjeseci mislio, samo me ti zanimaš, sve ostalo, baš sve, kao da je prestalo postojati za mene. Pleo sam mislima oko sebe buduće događaje, svim se silama trudeći utjecati na budućnost. Ako samo dovoljno jako želim, možda...To možda me izjeda, jer nemam strpljenja više čekati, moram djelovati...ali kako? Na koji način? Nikada nisam djelovao, uvijek mi je rečeno što i kako raditi. Ali znam, osjećam, kako moram nešto poduzeti…

- Petre! - odjekuje njen kreštavi glas. - Petre, gdje si? Trebam te!

Moja me majka zove: kao i uvijek, nepogrešivo pogađa trenutak. Ponekad mislim kako ima ugrađen senzor ispod uvijek raščupane kose, koji se istog trena javlja čim ja počinjem sanjariti.

- Petre! Misliš li doći?

Uzdišem i odmičem se od prozora: Lucija i onako nije na ulici, ne vidim je, ne uživam u njenoj ljepoti, pa onda...bezvoljno se vučem prema dnevnoj sobi koja je pretvorena u majčinu spavaću sobu. Tvrdi da joj je lakše tako, nego svake večeri dati se nositi u spavaću sobu, ali ja mislim...

- Pa gdje si? - dočekuje me ona, moja mama, starica, osamdeset je napunila prošlog mjeseca, sitna je, krhka, neprekidno kašljuca, ali joj oči i dalje sjaje plamenom života. - Zašto se ne javljaš? Ne volim kad se ne javljaš!

Strpljivo slušam njenu tiradu. Ne odgovaram ništa: tako je najbolje. Sve sam to čuo bezbroj puta, postalo je dijelom rituala u našem međusobnom odnosu, ako se o odnosu može govoriti. Postoji jedino odnos bolesnika i njegovatelja. Ona je bolesnik, a ja njegovatelj, ili bolje rečeno, sluga! Kojemu ona zagorčava život, kojemu...uhhhhh, preteško mi misliti o tome.

- Namjesti mi jastuke, lijepi moj - tepa mi sada, a ja znam kako joj nešto treba, pa se ne iznenađujem kad kaže: - Bi li mi skuhao čaja? Sa limunom?

U kuhinji, dok čekam da voda zavre, na tren sam slobodan. Gledam u bijele pločice i bijes se diže u mom stomaku i boli me taj osjećaj. Imam četrdeset i šest godina i to je sve što imam, postajem odjednom svjestan toga. Nemam život! Ukrala ga majka. Ili njena bolest, svejedno! Moj se život okreće oko njenog života i tako već blizu trideset godina, od onog dana kad mi je otac poginuo u saobraćajnoj nesreći, a majka ostala gotovo oduzeta: kretati se može samo uz silan napor i vrlo kratko, pa joj uvijek moram biti pri ruci.

Čaj je gotov i odnosim joj ga i bježim u kupaonicu. U posljednje vrijeme mi je potrebna samoća: ne mogu to objasniti, nikada se ranije nisam osjećao ovako kako se sada osjećam. Gledam svoje puno lice u ogledalu i jedan događaj, koji se odvija gotovo svakog dana, odmata se u mom sjećanju.

Dok natovaren namirnicama nespretno koračam ulicom, za mnom trči čopor podivljale djece, urliču i cere se i pokazuju prljavim prstima na moj trbuh, dok im se sitna lišca zlobno nadimaju.

- Debeli! Debeli! - viču glasno, čini mi se svakoga dana glasnije. - Raspuknuti ćeš se, debeljko! Eksplodirati ćeš. Puffffffffffffffffff!

Svakog dana posramljeno bježim od njih: što prije naći se u sigurnosti stana, daleko od okrutnih i nemilosrdnih u vanjskom svijetu.

- Nemoj se uzrujavati - kaže mi mama, dok odlažem namirnice i slažem ih u hladnjak. - Krasan si ti, pravi mamin dečko.

Nisam. Sada znam da nisam ni krasan, ni lijep, ni...naprotiv, debeo sam! Stanem na vagu u kupaonici i gledam u brojku 130 i znam da sam pretežak i to me ljuti. Prije šest sam mjeseci pokušao skinuti nešto od te pretjerane težine, ali nisam uspio. Nisam ja kriv!

- Moraš jesti! - zakriještala je majka, kad sam prvi put reducirao hranu na svom tanjuru. - Moraš jest, Petre! Što ću ja, ako se razboliš? Misliš li na to? Ili zaboravljaš da sam još živa? Strpi se još malo, idući rođendan sigurno neću doživjeti! I tada...

Idući rođendan! Govori mi to već dvadeset godina i sit sam tih riječi. Natjerala me jesti, plačući i kumeći me i na kraju sam popustio, ali teška me tuga zahvatila, jer nekako sam osjećao da sam izdao Luciju. Zbog nje sam želio smršaviti, biti vitak, visok i bez ogromnog trbuha, brzog i laganog hoda. Dok sam gledao Lucijine duge i predivne noge, mašta mi poludjela i vidio sam nju i sebe kako...ali ne, bolje je da to ostane samo u mojoj duši. Nitko to ne bi razumio, siguran sam.

Bila mi je susjeda već nekoliko dana, kad smo se prvi put sreli, gotovo se sudarivši na hodniku, dok sam po običaju u naručju držao hrpu namirnica. Namirisao sam njen parfem i nozdrve mi zadrhtale, a muškost se propela: u hipu sam bio spreman. Osjećaj nadasve divlji, lijep, neobičan i nikad ga još nisam osjetio i zadrhtao sam zbog želje i njene blizine, a kad je progovorila i kad sam osjetio njen dah na licu, jer bili smo u uskom hodniku gotovo priljubljeni jedno uz drugo, dogodilo se ono što se nikada ranije nije dogodilo i za što nisam ni znao da se može dogoditi. Želja se nije mogla zadržati u meni i izlila se i preplavio me užitak i samo sam mirno stajao, dok mi tijelo potresali predivni i slatki grčevi za koje sam želio da nikada ne prestanu.

- Dragi, susjede - smijući se i provlačeći se tik uz mene klizeći blizu zida, reče Lucija, a crne joj oči sjaje i gledaju me otvoreno i siguran sam kako zna što se događa sa mnom, mora znati! - predlažem laganu dijetu. Ne samo vama, već i sebi. Nemojte se uvrijediti, ne mislim ništa loše.

Nisam se uvrijedio: kako bih se mogao uvrijediti? Lucija me ne može uvrijediti, shvatim tog trenutka: jedino je biće na svijetu koje me ne može uvrijediti. Osjećam njenu nježnost i znam joj dodir, kao da smo se dugo milovali. Milujem joj pogledom stražnjicu, upijam je u sebe dok se udaljava niz stepenice, a oni treptaji u meni završavaju slatko treperiti i osjećam se mirnim i zadovoljnim i mokrim, ali mi ništa ne smeta, ništa ne može pomutiti moju sreću. Ispunjen sam.

U kupaonici, dok stojim ispod tuša, mislim na njene, Lucijine riječi. "Dragi", rekla mi je i preplavljuje me val nježnosti prema njoj: još me ni jedna žena nije tako nazvala i mislim o dijeti, o gladovanju, o treniranju. Sve ću učiniti, samo da Lucija bude moja. Baš sve! Ja to želim! Ja to mogu! Ja to hoću! I u glavi stvaram plan treninga i naravno, u tom me trenutku iz raja vraća u pakao glas stare: zove, zapomaže i čarolija nestaje, zadovoljstva kao da nikada nije ni bilo.

I sve je više srećem i sve je više želim i sve je više volim. I sve je više nedostižna! Moja susjeda. Mlada je, lijepa, nema ni trideset, puca od energije, a ja? Kako se mogu usporediti sa njom, tom boginjom prekrasnog tijela i dugih nogu? Gledam je u kratkim hlačicama kako odlazi na trčanje i u svojoj se četrdeset i šestoj godini osjećam star poput Metuzalema. Kakav bi ja izgledao da se tako obučem i krenem na trčanje? Kako bi se ovo brdo sala treslo i kako …Brzo otjeram tu misao i zaplovim u olujne vode mržnje. Mržnja kuha u meni, mržnja prema staroj, majci, aždaji, tom velikom i čupavom pauku koji samo strpljivo čeka u svom kutu i plete mrežu oko mene, nastojeći me zauvijek u mreži zadržati, nikada mi ne pružiti slobodu života, slobodu izbora. Moram biti poslušan, moram biti dobar sin, baš kao što sam bio dobar sin svih ovih godina. Dužnost sina prema majci, dužnost ovo, dužnost ono! A gdje je dužnost prema meni? O njoj nikada ne govori! Ni riječi! A zašto? Jer je nije briga, sebična je do neba. Zaudara na sebičnost. Previše je…

I ponovo počinjem držati dijetu...borim se, patim i izdržavam, ovaj put. Ponosan sam zbog toga. Prvi se put u svom životu ponosim zbog nečeg.

- Poludio si - gunđa majka, dok gleda u jednu jedinu hrenovku na mom tanjuru, umjesto uobičajenih šest. - Srušiti ćeš se!

- Ništa mi neće biti!

- Nemoj mene kriviti kad se razboliš! A razboljeti ćeš se. Namjerno to radiš: želiš se razboljeti da me ne moraš njegovati. Dosadila sam ti. Ali ne brini, iduću godinu...

- Pa kad će već jednom stići ta dugo obećavana iduća godina? - izleti mi, dok sam na sićušne dijelove sjeckao hrenovku, jednu, jedinu.

Smak svijeta sručio se na moju glavu. Suze se kotrljaju, nesuvisle riječi udaraju u zidove, krše se prsti. Nemoćan, posramljen, ali i sa tračkom ljutine duboko u stomaku, gledam u čitavu tu predstavu u kojoj stara uživa: njenih je to pet minuta i nitko joj ih neće oteti! Odlučila se odigrati najveću ulogu svog života: ulogu neshvaćene paćenice. Kroz suze mrmlja i mrmlja i mrmlja i konačno, kad sam pomislio kako tome nikada neće biti kraja, glava joj klone i san joj podari mir, a meni i mir i olakšanje. Jer da je mljela još samo jednu minutu, zgrabio bih je za onaj njeni prokleti mršavi i smežurani vrat i stisnuo nemilosrdno i...

Zapanjen gledam u nju. Kako mi to ranije nije palo na um? Pa to je rješenje svih mojih problema. Nestanak starog šišmiša! Stavim joj jastuk na glavu i ...tko će posumnjati? Tada mogu na dijetu, mogu na trčanje, mogu na sve i svašta: granice bi nestale i bio bih slobodan za Luciju, moju dragu Luciju, u čijim očima, svaki put kad je sretnem, čitam neizgovorenu, ali vrlo rječitu poruku. Čeka na mene znam to, osjećam, sve u meni to zna, svaka žilica, svaki mišić, svaka misao...znam, osjećam!

Dani prolaze i ne činim ništa. Ne mogu se odvažiti i mrzim samog sebe zbog toga. Duboko sam nezadovoljan i sa prezirom gledam na svoj lik u zrcalu, dok se brijem u kupaonici. Jedina je svijetla točka moga života dijeta: ne jedem gotovo ništa i svakog dana, bez obzira na vrijeme, hodam brzim hodom oko zgrade i mršavim. Polako, da, ali mršavim. Prokleta vaga više ne pokazuje sramotnu brojku: spustila se, malo, ali se spustila. I to mi daje snagu i odlučan sam ustrajati dok stara melje i melje, ali mene više ništa ne dira sa njene strane. Podigao sam zid, jači i duži od Velikog zida u Kini.

Mislim samo na Luciju, za koju se pripremam i koja će doći na mjesto majke, kad ova već jednom ode. Svaku noć utapam se u slatkom sanjarenju, svake noći skupljam hrabrost i snagu, da ustanem i krenem prema dnevnoj sobi u kojoj hrče majka. Sad znam zašto se preselila u dnevnu sobu: stari me vrag želi imati na oku čitavo vrijeme! Da joj služim. Ne pušta me, neće me nikada pustiti…

- Dragi, susjede - kaže mi Lucija danas ujutro: ponovo se srećemo na stepeništu, ali ovog puta ona može proći pored mene, nemam namirnice u rukama: hodao sam oko zgrade. - Vi kao da dolazite u kondiciju. Čak ste i smršavili.

Njene mi riječi griju dušu: znam da je sada spremna za mene. Sad je sve na meni i moram biti odlučan, ne smijem više oklijevati, pa nisam neka prokleta drhtava baba! Muškarac sam, jest, probudio sam se kasno, ali probudio sam se. Pravi sam muškarac! Majka me nije svih ovih godina uspjela kastrirati, iako je na tome zdušno radila. Prokleta bila! Neće još dugo...sati su joj odbrojeni, ali ona to ne zna.

Noćas! Učiniti ću to noćas!

Dva su sata i petnaest u noći, toploj, sparnoj može se reći. Polako ulazim u dnevnu sobu i prilazim kauču na kome spava stari šišmiš. Slaba joj mjesečina obasjava lice, opušteno, otvorenih usana i svakog časa očekujem začuti ono toliko poznato mi tiho hrkanje. Ali ne čujem ništa i to me smeta: zbunjen sam. Prilazim joj sasvim blizu i u nevjerici je gledam: Usta su joj sasvim otvorena, baš kao da pomamno grabi zrak, a zrak ne ulazi u njih, a ona zijeva...i tada joj ugledam oči. Širom otvorene, prazne, ničega nema u njima. Pružam uzdrhtalu ruku i dotičem ledeni led koja je nekad bila njena ruka.

Iz one hladnoće, neživog leda ledenog, nešto se podiže prostruji kroz moje uzdrhtale prste, pa projuri čitavim mojim bićem, zapljuskuju me valovi beznađa i straha, val za valom, jedan veći i jači od drugoga i udaraju me, udaraju i bacaju o stijene očaja i boli.

- Mamiceeeeeeeeeeeeeeeee!!! - urličem lud od bola.

Sve što poznajem, više ne postoji. Što sad?

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.