petak, 29. lipnja 2007.

Maturalno putovanje



Čudno, ali od čitavog se živahnog skupa samo Vita raduje što je putovanju kraj. Svi ostale žale i najradije bi ponovo krenuli na putovanje. Još oko sat vremena i brod će uploviti u luku, vratiti će se kući, u svoju sobicu, biti sama. Kao što je i ovdje, na brodu sama. Kao što je i za vrijeme čitavog maturalnog putovanja bila sama. Okružena ljudima, da, sve ih poznaje i voli, sa njima je četiri godine dijelila đačku sudbinu i sad to proslavljaju ovim putovanjem.

Ali Viti nekako nije do slavlja, a u jednom je trenutku i poželjela ne ići na ovo putovanje. Sad joj je drago što je išla. Osjećajući brodske strojeve pod nogama, pažljivo i znatiželjno promatra mladića, koji vješto i brzo obavlja poslove po palubi.

Zapazila ga je istog trena kad se popela spuštenim stepenicama na brod, koji će je odvesti kući.

Visok i plavokos, izblijedjele kose od sunca i najljepšeg osmjeha kojeg je ikad vidjela, zapeo joj je odmah za oko, a kad se mladić upiljio pogledom u nju, Vita je osjetila kako joj žmarci putuju kičmom: prijatan i do tad nepoznati osjećaj. Za kojeg je željela da traje i traje … u nedogled. Mislila je kako nikad nije vidjela tako lijepog mladića i bila sigurna, kako ljepši ni ne može postojati.

- Oooooo! - dobacila je Vera, razredna ljepotica. - Zar ne pucaš previsoko?

Vita, sitnog rasta, punašna, smeđe kose i blagih očiju iza naočala bez okvira, zbunjeno je oborila pogled. Po ukočenim leđima mladića, shvatila je kako je i on čuo primjedbu njene školske kolegice. Gledala je kako on vješto odmata debelo uže i žalila kad joj je nestao iz vida.

Nije joj prijalo biti okruženom ljudima, neprestano i posvuda. Ali na brodu nije imala kamo pobjeći. Konačno je malo mira našla na krmi, među debelim konopcima. Tu se skrasila, sjela na konopce i uživala u pogledu, osjećajući vibracije stroja ispod sebe.

Još malo i mučenje će završiti. Jer ništa drugo i nije bilo. Samo mučenje. Svi su nepotrebno mnogo pili, pušili, a neki i vodili ljubav. Gledala je sve to sa strane i pitala se, što to nije sa njom u redu? Zašto ne uživa kao što svi uživaju? Zašto se stidi svog punašnog oblika?

- Nisi debela! - oštro joj je rekao nastavnik tjelesnog odgoja, prije tri godine. - Samo si punašna. Sasvim si zgodna cura. I možeš preskočiti konjića! Pokušaj!

Pokušala je i preskočila ga i bila ponosna na samu sebe. Ali je malo takvih ljudi bilo u njenoj okolini. Oni sa kojima je bila okružena, obično bi je zadirkivali zbog njene kratkovidnosti, peckali je što nevješto i kašljući drži cigaretu u ruci, užasava se vina i piva, smijali joj se kad bi rekla kako joj piće smrdi. Čudakinja. Bila je uvjerena kako je čudakinja i kako će kao čudakinja umrijeti.

Sjedeći na konopcima, na krmi, koja se tresla, gledajući zalaz sunca, koje kao da je tonulo u more, zaboravila je na sve i odjednom je iz torbe izvukla bilježnicu i kemijsku i tu, na podrhtavajućoj palubi, porodila se još jedna nježna pjesma, koju je mahnitom brzinom, bojeći se da će nestati, Vita zapisala. Sa osmjehom na lijepom punašnom licu, dok su joj oči boje lješnjaka sjale u zanosu, dotjerivala je stihove i bila sretna, sretna ...

Krišom je gledala plavokosog mladića na palubi, uzdisala, maštala i pisala, pisala … pjesme su njena utjeha, njena velika sreća.

Evo, još malo i uploviti će u Rijeku, putovanju će biti kraj. Svi su neispavani, ali sretni i raspoloženi, pomalo žale što je kraj putovanja nastupio. Vita se nagne nad ogradu broda i pogledom prati plavu brazdu, na vrhu joj bijela kresta i raduje se povratku, raduje se svom gradu, roditeljima. Sjeti se ...

Misli joj odjednom prekine mekan i oprezan dodir nečije čvrste ruke i Vita, iznenađena što joj je netko prišao, otrgne pogled sa plave ljepote i zagleda se u drugu plavu ljepotu: mladićeve oči.

- Oprosti - reče joj on, a Vita se okupa u njegovom smiješku - ali želio bih te večeras izvesti.

Vita razumije njegove riječi, uhvatila je smisao, ali šuti, ne može progovoriti. Uzbuđenje joj zatitralo u dubini želuca, popelo se u grudi, natjeralo srce u ludi galop, pa se ponovo munjevito spustilo i naprosto joj odsjeklo noge. Mislila je kako će pasti, stropoštati se na palubu, osramotiti ispred mladića i čitavog svog razreda.

- Slobodan sam poslije pet - nastavi mladić i dalje se prijatno smješkajući. - Ako nemaš ništa protiv, molio bih te broj mobitela.

Vita, osjećajući znatiželjne i podrugljive poglede na mladiću i sebi, odjednom se uspravi, isturi male i punašne dojke, nasmiješi i rumeneći u licu reče jasno zvonkim glasom, da su i oni najudaljeniji mogli čuti:

- Nema potrebe za brojem mobitela: biti ću ispred broda točno u pet i trideset U redu?

Mladić ništa ne reče, samo se blago nasmiješi, prijazno joj klimne, pa se okrene i otiđe: na radnom je mjestu i ne smije pretjerivati. Gledajući za njim, za njegovim ljuljajućim hodom, Vita odjednom počne uživati u maturalnom putovanju, znajući, osjećajući duboko u svojoj nježnoj nutrini, kako njeno vrijeme uživanja tek dolazi.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

3 komentara:

Tixi kaže...

u nježnom tonu...

Miško kaže...

Hvala ...

Anonimno kaže...

прочитајте цео блог прилично добро